Starci u zlatnom kafezu (12)

Nada i beznađe

 

Ima nekih večeri koje otpočinju s divljim nemirom koji se utiša tek oko ponoći. To su mahom noći punog mjeseca. Štićenici su uzrujani, bučni, svadljivi ili plačljivi a noćni radnici na izmaku snaga i strpljenja od trčanja i utišavanja, razrješavanja konfliktnih situacija, pozivanja na razumijevanje i tišinu. Nemirni razred raštrkan na tri sprata shvati da je učitelj ili učiteljica uzbuđena do maksimuma i koristi dobrodošlu priliku da im razvuče živce kao žvakaću gumu.

Večerašnju dreku otpočinje Marie-Louise, sedamdesetogodišnja nepokretna gospođa deformisanih ručnih i nožnih prstiju.

• Gdje je, Hedwig, strvino bezobrazna!? – dočeka Aminu koja se pozvana zvoncem pojavi na vratima. Lice Marie-Loise je crveno, zajapureno od bijesa a raskrečeni prsti namješteni u kandžu kojom bi slatko izgrebla njegovateljicu ako joj se usudi približiti.
• Jeste li pri sebi, gospođo?! – uzvrati naljućena Amina. – Kakve su to gadne riječi kojim mi se obraćate?
• Kakve mogu biti? Ti si bezobrazna i užasna! Zadržavaš bolesnu, jadnu Hedwig čitavo veče u salonu umjesto da je dovedeš u sobu i staviš u krevet! – ne prestaje da se dere Marie-Loise. Stišće šaku i zamahuje njome …- Uh…uh …samo da mi te je dograbiti…uh …da ti rascijepim to mlado podrugljivo lice…dovedi je u sobu iz ovih stopa, jesi li me čula?!
• Nisam čula! – izdra se Amina. – Neću da vas čujem da mi tako govorite, jeli vam jasno?!
• Šta sam vam rekla?! – poče škrgućući zubima, malo pomirljivije Marie-Louise. – Samo zahtijevam da dovedete moju cimerku u sobu. – Zatim se opet prodra toliko snažno da joj stegnute žile na vratu poiskakaše – Odmah!!!
• Vi njoj niste majka, koliko se sjećam, nema potrebe da zbog nje iskačete iz kože –reče mirno Amina. – Njoj vaša takva briga nije potrebna. – Okrene se i izađe iz sobe.

Hedwig je pokretna, za njene godine dobrodržeća starica. Povremeno pati od bolne kostobolje pa je potrebno pridržavati je dok lagano hoda. Večeras se divno osjeća u društvu Friederike-inog sina koji je okupio nekoliko štićenika za okruglim stolom na verandi i priča im o svojim mnogobrojnim putovanjima. Marie-Louise je ljubomorna na dvadeset godina stariju Hedwig i često pravi žestoke nekontolisane ispade. Njene male mogućnosti samosavlađivanja iznenadno nailazećih poriva je često dovode u svađalački nastrojene situacije. Kad kriza ljubomore prođe ona se pretvara u slatkorječivu damu što se svima obraća s puno poštovanja. Ne pominje svoje prijašnje izderivanje i vrijeđanje. Pravi se da je na to već zaboravila, da to nije bila ona već neko za nju strano lice.

Lisa se ushodala po sobi. Amina pođe da ugasi zvonce.

• Šta želite, gospođo?
• Piški mi se. Stavite mi brzo pampers – struže butinu o butinu i njiše se.
• Neću vam staviti pampers. WC je pet koraka od vas. Idemo unutra.
• Ne mogu… probala sam već…sigurno ne mogu – sve se jače uzbuđuje.
• Kako onda možete piškiti u pampers? Do ujutru napunite po dva litra.
• Tako mogu. Kad sam u krevetu opustim se i mokraća izlazi bez napora, sama od sebe.
• Piškiti u pampers ili u WC-šolju… zar vi ne uviđate razliku? – uzviknu Amina.
• Naravno da uviđam inače ne bih tako lijepo spavala.

      –     Dobro, onda – nasmija se Amina i postavi joj pampers.

Silazi u salon. Friederike-in sin se oprostio od predanih slušaoca i krenuo prema izlazu. Mahnu još jednom rukom i ode. Amina prilazi Hedwig i Friederike i nudi im da ih povede u njihove sobe. One su začuđene tišinom koja se najednom spustila na domaloprije živahnu razdraganost i osvrću se okolo ne shvatajući šta se desilo.

• Otišao je – kaže Amina. – Vaš sin je otišao. Ostali su otišli u njihove sobe.
• A putovanje? Šta se desilo s lavom koji je upao u logor?
• Upucali ga…lovac ga je ubio iz puške – kaže Hedwig i krene prema liftu.
• Ja ništa ne razumijem – unervozi se Friederike. – Priča se o nečemu što ja ne razumijem.

Zatiču Charlija koji čvrsto spava u Friederikinom krevetu.

• Muškarac je u mom krevetu! – povika Friederike i pokazuje prstom na uljeza. – Šta radi taj muškarac u mom krevetu?
• Probudiću ga i poslati u njegovu sobu – kaže mirno Amina i pođe prema krevetu.

Friederike obuzima panika. Juri tamo ovamo, krši prste i proklinje…otkud pravo tom čovjeku da se zavlači u njene čaršafe…gdje će ona spavati?…kako će leći u takav jedan krevet?…jadna li je i crna njena sudbina…ona ništa ne razumije!

• Šta je toj babuskari? – Charli otvori bunovne oči pošto ga Amina prodrma za rame. – Zašto ona nariče?
• Zato što ste u njenom krevetu – objasni mu Amina. – Morate brzo odatle ustati.
• Neću – odgovori Charli i pokri glavu čaršafom. – Odavde me samo mrtvog možete izvući.
• Hej, Charli! – uzviknu Amina i odlučno povuče čaršaf otkrivajući ga. – Ustajte brzo! To nije vaš krevet!

Friederike mlatara rukama i kruži po sobi, priziva pravednu kaznu za njenu «poganu kćer, njenu krv, tu zlobnicu što joj je spletkama nametnula poniženje…muškarac je u njenom krevetu…vidi li ona ovu sramotu što joj se pod starost dogodila…dosta je bilo tog zavitlavanja!, još sutra se vraća u svoj stan…», gleda u plafon i uzdiše.

Charli pritiska uši rukama dok se polagano diže. Amina ga vodi u sobu koja je odmah do Friederike-ine, prva vrata desno – čuju je kako se obraća Bogu s molbom da je izbavi iz ove proklete ludnice.

Charli je shvatio težinu svoje zabune i opravdava se dok mu Amina otkopčava dugmiće na košulji.

• Smiriće se ona već. Ne brinite.

Friederike nije legla. Hoda oko kreveta premišljajući glasno šta da radi. Amina je donijela čisti čaršaf i postavila preko kreveta.

• Sad možete leći. Svakako se gospodin jutros kupao – bubne Amina.
• Kako znate da se kupao? – pogleda je s nevjericom ali već donekle utješena.
• Zato što sam ga ja kupala. Dva puta sam ga sapunjala.
• Kad je tako…- otegnu Friederike. – Čini mi se da vama mogu vjerovati.

«Moram pripaliti jednu cigaretu da se smirim» – pomisli Amina i krenu iz sobe.

• Ali ja nisam oprala zube – zaustavi je Friederike. – Nemam četkicu, nemam pastu za zube… šta da radim?…sve mi je ostalo u stanu.
• Imate u kupatilu sve to. Dođite da vam pokažem.
• Sve to moje?! – iščuđava se starica.
• Sve vaše. Vaše ime je na svim potrepštinama…možete provjeriti.

Zvonce zabrunda i Amina ugrabi priliku da se uz dobrodošlo opravdanje izvuče iz sobe. Pomisli da se gospođa Marguerite prevarila i da je pritisla na zvonce umjesto da upali lampu. Ipak požuri do njene sobe da prekine zvonjavu prije nego siđe i konačno zapali cigaretu. Zatekne je usplahireno zastrašenu, potpuno golu, kako pretura po pootvaranim fiokama na komodi, noćnom stočiću – obuzeta je drhtavom žurbom.

• Kamo se to spremate, gospođo?
• Da pristignem muža. Do maloprije je bio pored mene u krevetu ali ga više nema. Sigurno je sišao na doručak.
• Nije vrijeme za doručak već za spavanje. Mrkla je noć.

Marguerite navlači svilenu bluzu preko gole kože.

• Samo da ne ode negdje drugdje – zabrinuta je. – Kako ću ga poslije naći?
• Noć je, gospođo! – uzvikne Amina. – Evo… pogledajte sami – razgrne zavjese da joj dokaže da ne govori napamet.

Ona prilazi, pripija nos na staklo da bolje vidi.

• Vidi, molim te…stvarno noć! – uskliknu. – Gdje se onda mogao sakriti? – unezvjereno gleda okolo trenutak pa pohita do kineskog paravana u gornjem lijevom uglu sobu i zaviri iza njega. – Do maloprije bio u krevetu a sad nestao…kako to?
• Nije bio u krevetu, gospođo – reče Amina. – Nije mogao biti. Vaš muž je umro prije dvadeset godina.
• Sigurno je bio u krevetu! – tvrdi Marguerite i zadiže jorgan. – Šta se ovo sa mnom dešava?
• Sanjali ste, gospođo – umiruje je Amina.
• Ako nije bio on… onda je bio moj djever! – dosjeti se Marguerite.

Amina prsnu u smijeh.

• Neće biti da je bio vaš djever! Kako ćete spavati s djeverom?
• Tako – nasmija se i zbunjena starica. – Ne mogu da nađem pidžamu.
• Evo, izvolite! Da vam pomognem da je obučete?
• Ipak je u mom krevetu bio neki muškarac. To sigurno znam.

«Ja sigurno znam da mi je hitno potrebna jedna cigareta» – pomisli Amina, poželi starici laku noć i stušti stepenicama prema prizemlju. Što je ispila čašu vode i s pepelnicom u rukama pošla prema malom salonu da zasjedne u žutu fotelju zazvonio je telefon. «Neka Hamid ili Paola odgovore, svakako je za nekoga iz gornje kuće» – zaključi i povuče dim punim plućima. Minut poslije Hamid joj je prebacio telefonski poziv.

• Neka tvoja štićenica je upravo zbrisala iz CHUV-a. Evo ti njene sestre pa će ti pojasniti o čemu se radi.

Znala je da je to popodne Lucienne zbog obilnog nosnog krvoliptanja poslata na univerzitetsku kliniku. Odgovorna sestra je smatrala da će je noćas zadržati na posmatranju.

• Ona mi je telefonirala prije pet minuta, nema više od toga, i rekla da su joj dozvolili da se vrati kući. «Uzimam taxi i idem» – rekla mi je prije nego je spustila slušalicu. Nisam uspjela da izustim ni riječ. Odmah sam okrenula vaš broj telefona da se s vama

      posavjetujem šta da se radi. Ona će se izgubiti – rekla je iskreno zabrinuta Lucienne-ina sestra..

• Dežurna sestra će odmah krenuti u potragu za njom, ne brinite. Ja ću nazvati CHUV i zamoliti da je potraže. Možda još nije našla taxi.

Denise je bila nemalo iznenađena slučajem. Ona je naglasila na uputu za bolnicu da gospođa C. ne smije sama nigdje ići i to predala vozaču ambulante.

• Kako li im se samo omakla takva debela nepažnja?
• Jednostavno – rekla je Amina. – Ona plijeni elegancijom i lucidnošću. Ko je ne zna neće mu biti ni na kraj pameti da provjerava koliko je stvarno sposobna da se o sebi brine.
• Dakle, ja idem autom prema bolnici a ti ih zovi da je zadrže ako uspiju da je pronađu. Zovi me na moj natel ako bude bilo kakvih značajnih novosti.

Amina je pozvala bolnicu i objasnila o čemu se radi. Obećali su joj da će pretražiti sve izlaze pred koje se taxi može parkirati i da će se javiti što prije budu mogli.

Zatim je Marie-Louise zahtjevala da joj donese jedan dafalgan.

• Šta vas boli? – pitala ju je Amina.
• Ništa me ne boli. Hoću da mi donesete lijek i rastopite u vodi. Doktor mi ga je prepisao, niste vi i nemate nikakvo pravo da me tu ispitujete.
• To je lijek protiv bolova – probala je da objasni Amina. – Daje se kad nekoga nešto boli a ne kad mu se prohtije da zvoni noćnoj sestri bez razloga.
• Bez razloga?! Meni glava puca od jada, a ona neće da mi da lijek. Ona je… krava!
• Baš tako?! – upita Amina. Dok je telefonirala Denise-i i u bolnicu uspjela je da ispuši do kraja jednu cigaretu pa sad sasvim mirno reaguje na uvredu. – Debela ili mršava…kakva krava?
• Krava što glumi doktoricu. Krava što se pravi da sve zna…-reda Marie-Louise.
• Sad mi vas je stvarno dosta – izjavi Amina. – Nećete dobiti dafalgan i tačka.

Izađe iz sobe. Što je napravila nekoliko koraka, Marie-Louise opet zvoni.

• Izvinjavam se, pogriješila sam – kaže pomirljivim glasom. – Vi ste najbolja od svih noćnih sestara. Vi ste mi pred božić napisali razglednicu za moje unučiće, to vam nikako ne mogu zaboraviti. – Zaćuta malo. – Mogu li sad dobiti dafalgan?
• Za desetak minuta će u dom doći dežurna sestra pa ću je pitati koju tabletu da vam dam.
• Samo dafalgan. Samo me taj lijek umiruje.

Tako je s Marie-Louise. Svako malo neka druga manija ispunjava njene duge dosadne dane. Prije dafalgana je bila sebi uvrtila u pamet da će joj pojačana fizioterapija za desetak dana povratiti hod – nikakva pomagala joj neće biti potrebna – pa će moći da se vrati kući i o sebi samostalno brine. Svoju kćer je prilikom svake posjete dovodila do suza traženjem da izvrši raznorazne pripreme za njen povratak. U još ranijoj etapi se bila bacila na spašavanje lica od bora – mazala ga je raznoraznim skupim preparatima do u kasnu noć.

Telefonirali su iz CHUV-a. Nisu našli Lucienne. Amina je obavijestila o tome Denise koja je upravo stigla pred bolnicu.

• Hoće li znati dati taxisti našu adresu, šta misliš?
• Našu ili svoju prijašnju – odgovori Amina. – Neku adresu mu mora dati, inače je ne bi primio u auto.
• U pravu si – obradova se Denise. – Nazovi njenu sestru i pitaj je koja je to adresa.

****

Lucienne je najmlađa štićenica u domu iako su joj već sedamdeset dvije godine. Oblači se elegantno, stalno je uredna i čista. Koža tijela i lica joj je glatka i zategnuta. Čak ni na vratu gdje se starost najprije primijeti nema brazdatih naslaga. Kako je istinski ljubazna, širokogruda i uvjek vedro raspoložena kod osoblja izaziva nadu u nerazgradivost moralnog sastava ma koliko puno moždano tkivo stradalo. Živahna je, čila i dopadljiva, prepuna prirodne finoće kad se obraća ljudima oko sebe. Smeteno zamuca samo kad mora da traži pomoć. Stiče se utisak da nije navikla da je neko služi pa se ustručava i u situacijama kad bi svako drugi na njenom mjestu bez premišljanja zvonio. Amina je jednom bila do suza ganuta kad ju je zatekla u kupatilu svu zalivenu krvlju. Iz nosa joj je štrcala krv a ona je plakala i brisala krvavi lavabo, keramičke pločice – njena cimerka je, srećom zvonila – umjesto da odmah legne. Njeno snebivanje u slučaju obilnih krvoliptanja iz nosa je izazivalo više štete nego koristi. Svi su je redom molili da zvoni, objašnjavali da nije potrebno da čisti krv, da jedino treba da legne – to se od nje redovno i uporno zahtijevalo, ali nisu uspijevali da takav jedan pečat utisnu u njenu oštećenu memoriju. Lucienne je bila skoro u potpunosti izgubljena u prostoru i vremenu – za medicinu je bila neizlječivi bolesnik Alzahaimer-a, a za osoblje vječno plemenita izuzetna dama.

Ona nije došla u dom dobrovoljno. Nju su utjerali unutra na prevaru – da ostane jedan kratki period dok se ne nađe rješenje – i tek je desetak dana poslije obavijestili da nisu našli a ni tražili družbenicu s kojom bi mogla živjeti u svome petosobnom luksuznom stanu. Tegobno i žalosno je bilo tih dana sresti Lucienne. Pokisla od tuge i plača, kao malo od svih odbačeno siroče, molila je, preklinjala da joj neko pomogne. Nudila je stan, penziju, sve svoje prihode, stvari u stanu, dobročiniteljki koja će pristati da s njome  živi do smrti. S ljubavlju je pričala o namještaju koji je decenijama sticala, o mnogobrojnim suvenirima što je donosila s putovanja, molila da se to ne rasprodaje, govorila da je to njen čitav život i da se ne može prodavati…

Osoblje u njenoj situaciji nije moglo učiniti ništa. Imala je tutora – svoju stariju sestru i jedino je ona imala pravo da promijeni odluku. U čemu je Lucienne pogriješila prema svome jedinom članu familije da joj tako nemilosrdno uzvraća – ni tona suza je nije mogla pokolebati? Jeli potrebno pogriješiti prema bližnjima da bi te odbacili onog trenutka kad ti je potrebna  pomoć? Jeli se ta debeljuskasta dama stvarno osjećala toliko bolesnom i umornom  da joj je svaka dodatna briga  predstavljala nepodnošljivi teret? Osim medicinskih potvrda i rezultata  drugo se ništa određeno nije znalo o prošlosti štićenika. Kolaž se sastavljao iz raznoraznih  blijedih oštećenih često polupouzdanih sličica. Korištena su napisana mišljenja pristigla iz domova i klinika u kojima su prethodno boravili. Postavljana su pitanja članovima familija, prijateljima i poznanicima kad su ih imali. Štićenici su bili poslednji ali često najverodostojniji izvor podataka o sebi mada se oslanjanje na njihovo mišljenje nije preporučivalo.

Za Lucienne nije bilo rješenja na koje bi neko drugi osim njene sestre mogao uticati. Ma koliko osoblje u tome vidjelo nedostatak volje, ponor otuđenja što se crn i poguban raskopavao pred modernim zasljepljenim društvom – bili su prinuđeni da je podstiču na proces prilagođavanja novim i jedinim životnim uslovima na koje ubuduće ima pravo. Suočena s neminovnošću Lucienne je, poslije četiri mjeseca tugovanja, prigrlila starački dom i njegove stanovnike. Puna neizmjerne dobrote počela se brinuti o još slabijim od sebe.

Okupljala je za sto u malom salonu tri četiri dame i pripovijedala im dogodovštine kojih je uspjevala da se sjeti. Često im je čitala vijesti iz novina, nutkala ih čajem koji bi inače netaknut stajao satima pred njima, molila  da se pojedinima pomogne kad im je bivalo loše. Upozoravala je osoblje na rizične situacije u kojima bi se zatekli pojedini štićenici bez stalnog nadzora.

Ona se privikla na dom kao na cjelinu ali ne i na pojedine njegove dijelove. Što zađe na neki od spratova osjeća se izgubljenom – ne zna da se vrati nazad. Što ujutru izađe iz svoje sobe više ne umije da je pronađe bez pomoći. Ako se odmah kad joj se pokaže pravac prema sobi tamo ne uputi mora da ponovo pita.

Amina je pogledala na sat. Bilo je vrijeme da taxi stigne ako Lucienne nije dala neku drugu adresu. Izašla je pred zgradu da je pričeka. Pretpostavljala je da će se ona snaći. To nije bilo logično s obzirom na stanje njene memorije ali je Amina bila uvjerena da se neće izgubiti. Šok koji je preživjela dolaskom u dom se morao ugravirati u neku pregradu svijesti. Istina, otada su protekle tri pune godine. Nijednom za to vrijeme nije sama izašla iz doma. Izlazila je nedeljom povremeno sa sestrom na čašicu vina. Išla je na izlete s ostalim štićenicima u pratnji animatora. Nikad nije morala da se napreže brigom o načinu povratka.

****

Denise je parkirala tamno plavog reno-a tik pred ulaznim vratima.

• Nema je još? – upitala je kad se približila Amini.
• Nema – rekla je Amina i potrčala prema donjoj izlaznoj kapiji. – Eno jednog taxija, stoji na izlazu iz kružnog toka! – mahala je rukama prema crnom mercedesu ali je vozač nije vidio. Dao je gas i krenuo uzbrdicom prema željezničkoj stanici.
• Ne umije da mu objasni gdje je ulaz u dom – zaključila je. – Još neko vrijeme će lutati.
• Je si li upozorila svoje kolege da trebaju platiti taksisti vožnju ako dođe gore? – upitala je Denise.

• Lucienne sigurno nema kod sebe ni franak.

Zazvonio je Bip. Paola je javljala da je sve u redu.

• Ipak se snašla! Svetica! Evo me, idem s njome!

Kad je, postiđena tolikim neočekivanim dočekom, zakoračila u predvorje Lucienne je djelovala smušenije nego ikad prije.

• .. koja sreća…vi ste tu!? –uzviknula je zadovoljno kad je ugledala Aminu koju je jedino imala prilike da upozna. – Sad znam ko će mi pokazati gdje se nalazi moja soba!
• Što se tako šeretski smijete? – upitala je pošto ju je Amina uhvatila za ruku. – Da nisam nešto zgriješila?

Marie-Louise je opet pozvonila. Kako je već bilo prošlo jedanaest sati a ona se nije uspavljivala odlučila je da joj da traženi dafalgan. Istina, taj lijek normalno nije imao nikakvog efekta u uspavljivanju ali kako je ona tvrdila suprotno doktor je dozvolio da joj se povremeno progleda kroz prste. «Povremeno» se pretvorilo u svakodnevnu maniju ali se nije uspijevao naći način da je se od toga odvikne. Njene opsjednutosti su trajale po više sedmica, nekad mjeseci, sve dok ne budu zamijenjene novima grotesknim i suludim autoterapijama. Otkako je preuzela brigu o načinu svoga potpunog ozdravljenja, od dana kad je odlučila da sve konce svoje sudbine preuzme u svoje ruke, od dana kad je uvrtila sebi u glavu da se može i hoće potpuno dići na noge upala je u labirint nerješivih konflikata. Njena kćerka je plakala svaki put kad joj dođe u posjetu. Majka je zahtijevala od nje da povjeruje u čudo koje će se dogoditi, da se veseli sreći koja ih čeka iza prvih vratiju i da je u njenom deliričnom optimizmu podrži. Osim toga trebalo je da odmah, bez odlaganja otpočne s opremanjem stana. Lista njenih zahtjeva se pri svakoj sledećoj posjeti proširivala i usložnjavala da kćer, ma koliko bila svjesna bezizlazne pozicije u koju je uvlači nije mogla da na sve to ostane prisebno hladna. «Šta ako snaga njene volje prevazilazi sva realno moguća očekivanja? Treba li i smije li suzbijati taj vreli izvor snage u koji je ubjeđuje? Zašto ne krenuti s tim pojačanim fizioterapijama? Šta košta još jedan pokušaj?».

Osoblje, neopterećeno rodbinskim osjećajima, zna da će svi ti silni napori biti uzaludni, ali se ne suprotstavlja zahtjevu da se učini šta se može. Tako otpočinje mukotrpna borba s nemogućim. Marie-Louise pokazuje znake te silne volje o kojoj govori već prvog dana. Pomaže njegovateljici koja je diže iz kreveta – čvrsto se hvata za njena ramena i postoji nekoliko sekundi da joj dozvoli da privuče fotelju na točkiće u koju će je posjesti. Na raportima se raspreda o pomacima koji se dešavaju i koji bi se mogli dogoditi. Dio ekipe koji poznaje Marie-Louise otkako je došla u dom tvrdi da sve to nije ništa, da je te sve korake što ih sad pravi mogla uvijek praviti da je to htjela, da se njena prijašnja taktika nije sastojala u upornom dokazivanju svima kako je još nemoćnija nego što stvarno izgleda i kako medicina tvrdi. Uostalom, kad je stigla u dom radila je sve to što se danas smatram divnim čudom čak i više od toga.

Od voljenog bića dugo zapostavljanjo pa odbačeno tijelo je po dolasku u dom upotrijebila za obračun s omraženim svijetom. Ona se nije ponašala prema njemu kao prema neprijatelju zbog  čijeg starenja je nastupio nenadoknadivi gubitak – muž ju je napustio zbog mlađe žene –nije u njega gledala s prezirom ili gađenjem već ga je uzdigla na nivo jedine monete u koju je sabrala sva nakupljena gorka osjećanja, jedinog jezika kojim je htjela i umela da se služi. Njeno tijelo je trebalo da radi u korist njenih poriva, odvojila ga je iz cjeline i počela raspolagati njime kao što loš gospodar sve jače i deblje prepliće bič kojim udara sve svoje i poslušne i neposlušne robove.

Dešava  se ono što se mora desiti svim lošim gospodarima. Od čitavog despota preostane samo njegov bič koji se tako izdvojen može lako ukrotiti. Marie-Louise nastavlja da šiba oko sebe ali joj svako vješto otima bič iz ruke. Ona neće da sama jede – pokazuje na šaku koja drhti prosipajući supu iz podignute kašike,neće da napravi ni jedan pokret dizanja – tijelo se poput svijeće svaljuje unazad na krevet, neće da hoda – iznenadno pada na osobu koja iz predostrožnosti stoji iza njenih leđa, neće da odgovori na postavljeno pitanje ni sa «da» ili «ne» – dvije jedine riječi kojima komunicira s osobljem, neće da guta tabletu – mora joj se smrskati i pomiješati s jogurtom, neće da savlada ili namjerno izaziva nadolazeću mokraću i redovno se piški u šaku osobe koja uklanja njen pampers da bi je postavila na šolju. Da osoblje ne zna, da je ona željela da svoje namjerno ponašanje poturi kao jedino ponašanje za koje je sposobna ne bi upala u ljuti i neprestani  međusobni konflikt. Kako u tom slučaju ni njeno tijelo ne bi moglo igrati ulogu za koju je namijenjeno Marie-Louise se nimalo ne snebiva što se sasvim lako diže iz kreveta svaki put kad je njena kćer prisutna, što tečno i lako priča s unučićima kad joj dođu u posjetu, što se bez problema služi viljuškom i nožem dok jede bez ičije pomoći.

Ma koliko Marie-Louise otpočinjala nove snažne udarce ne uspijeva da odnese pobjedu u bitci sa zdravim i mladim ljudima. Svi njeni prijašnji i naredni potezi su izvagani i pripremljena je protivodbrana. Ako gospođa želi da se sveti na nedužnima za svoju životnu nesreću to je njen problem i njena psihoza ali joj se neće dopustiti da nekome slomi leđa. Hraniti je se mora, davati joj da pije se mora ali je se neće sprečavati da padne kad se iznenadno svom silinom krupnog tijela baci unazad.

«Gospođo, ako vam padne na pamet da se još jednom bacite – niko vas u tome neće više sprečavati. Kad god poželite vi se slobodno svalite na leđa. Samo, budite sigurni da ćete se zaustaviti na podu a ne na tijelu nekog od radnika» – jasno ju je upozorio Viktor, šef osoblja donje kuće.

«Ja ću se žaliti!» – uzviknula je Marie-Louise koja do tad pred njim nije izustila više od «da» ili «ne».

«Gospođo, vaša žalba neće biti razmatrana» – tvrdim nepokolebljivim glasom je nastavio Victor. «Direkcija je upoznata s vašim ponašanjem. Slaže se sa stavom moje ekipe. Vaša nakana da uništite nečiji mladi život neće uspijeti».

Od tog dana je Marie-Louise, zaplašena bolom koji bi mogla sama sebi napraviti odustala od omiljene dramske scene. Tako je prije sedamnaest godina kad je, na psihijatrijskom odjeljenju univerzitetske bolnice u Lozani, liječena od prve ozbiljne depresije i melankolije odustala od odluke da se baci sa sedamnaestog sprata mada se bila već ispela na prozorski prag. Moljena je i ubijeđivana punih pola sata – zaprepaštena cimerka je bila istrčala u hodnik i vriskom zazvala svo osoblje – da bi poslije uporno tvrdila da joj samoubistvo nije bilo ni na kraj pameti, smučila joj se pomisao kako će svi s gnušanjem da gledaju u njeno smrskano krvavo truplo.

Poslije tri pune godine nijeme letargije na koju je bila osudila svoj duh da bi tijelom mogla gospodariti okolinom, Marie-Louise je zazvonila na sva zvona potpuno buđenje. Svoje upurno tvrdoglavo ćutanje je kao papir pun škrabotina odbacila u korpu zaborava i dreknula generalski čvrsto i glasno. Otada se osoblje uporno i danju i noću doziva da sluša njene sve raznovrsnije želje i zapovijesti, jadanja i žalobni plač i pita se jeli za nju bilo bolje u tvrdoj koži razlaza sa svijetom ili danas kad mu hrli u susret svom  žažarenom energijom do pucanja zategnutih živaca. Bila je na putu potpunog cijepanja ličnosti – strepilo se od vjerovatnog potpunog ludila. Isprobavali su se lijekovi koji bi usporili ka uništenju zahuktalu ljudsku mašinu.

• Neću tu gadnu pilulu. Čitav dan mi se u ustima zadrži ukus mimoze – govorila bi i odbijala svaku narednu terapiju odmah na početku. – Od tog lijeka dobijam gušenje. Po čitavu noć moram da držim otvorena usta kao da sam riba na suhom.
• Klebare! Trovačice! – drala se jedno veče kad joj je Lucia, koja je s Dani dijelila večernji čaj, stavila u usta «temesta» tabletu za spavanje. – Zato se smijete! Zato što vam je uspijelo da me konačno otrujete! Je li zato?! Priznajte Amini, ne uzvrdavajte!

Amina je došla u sobu poslije trećeg zvonca. Na pločici bi se na trenutak ocrtao broj pa nestajao – neko ga je brzo gasio pa je pomislila da Hedwig nešto oko toga barata i popela se da provjeri o čemu se radi.

Lucia i Dani su se keslale kao po običaju – kad god rade zajedno koriste priliku da se dobro ismiju – tako da Amina nije vidjela u njihovom ponašanju ništa neobično.

• Da je otrujemo?! – protisnula je Dani i prsnula u smijeh. – Oprostite, gospođo, ne smijem se vama. Ova ludača – pokazala je na Luciu koja je smjerno držala ruku na ustima – mi je ispičala jedan masni vic.

• Nije istina to što kažeš, gadna trovačice! – vrisnula je Marie-Louise i podigla prijeteći prst. – Hoćeš da me se riješiš!
• Gospođo, ta navodna trovačica vam nije dala nikakav lijek – umiješala se Lucia. – Ja sam vam dala, to odlično znate.
• Oh, crne vrane! –zavapila je Marie-Louise. – Zašto ste navalile noćas da me rastrgnete? Šta ćete dobiti mojom smrću?

 Amina  je dala koleginicama znak glavom da izađu iz sobe.

• Sad smo ih otjerali – rekla je kad je ostala sama s Marie-Louise čije je lice sve jače crvenjelo. – Hoćete li popiti malo čaja? Pomoći će vam da isperete gadan ukus u ustima.
• Trebate zvati hitnu pomoć – rekla je starica. – Mora mi se isprati stomak.
• Nema potrebe, gospođo – ubijeđivala ju je Amina. – One vas nisu imale čime otrovati i da su htjele. Da su vam dale sve tablete koje su imale na tacni ne bi vam mogle nauditi. Koliko su vam tableta dale?
• Jednu ali je bila posebna. Čisti otrov.
• Znam o kojoj se tableti radi – rekla je Amina. – Ona stvarno ima gadan ukus. Nije čudo da ste pomislili da je otrov.
• Vi ste probali tu tabletu – pitala je sve mirnija Marie-Louise.
• Naravno – slagala je Amina. – I meni je uzličila na otrov. Čitav sat mi se od nje štucalo.

Marie-Louise je tako svaki dan proširivala bogati repertoar svojih fobija, strijepnji i zamlaćivanja. Stare već poznate tačke su i dalje korištene ali im se učestalost umanjivala. Kroz njenu sve bogatiju fabulu glavnu ulogu je sve češće dobijala Hedwig, njena cimerka i pokusni kunić. Ona je hodala, dizala se iz kreveta kad je htjela, sve to na oči dvadeset godina mlađe nepokretne žene. Kako, onda, da na sebe ne navuče strašne neiscrpne izljeve gnjeva?

         –    Recite joj da na moje kauče ne smije sjediti! Dižite tu prljavušu odatle! – zahtijevala              je bijesno kad bi Hedwig sjela na jednu od njenih stolica. Pošto joj je uspjelo traženje da u sobu smjesti sav svoj preostali namještaj – od dvosjeda, stolica i komoda Louis XIV se nije moglo proći – tražila je da se kretanje njene cimerke ograniči paravanom koji će je propustiti samo do kreveta.

• Ugasite joj televizor! – naređivala je. – Zašto joj dozvoljavate da blene u ekran po čitavo veče? Ona ništa od toga što gleda ne shvata.

Povremeno bi se ufurala u ulogu brige za Hedwig koja samo pravi gluposti a ona hoće da je od njih oduči.

• Ta stara ćurka je opet oprala pampers i zapušila lavabo – dozvala bi paziteljicu da je obavijesti. – Ne vrijedi joj pričati! Ili je gluha kao top ili neće da me čuje mada tu kreštim deset minuta.
• Ne trebate se oko toga uzrujavati – rekla bi joj Amina. – Ona svakako neće shvatiti vaš zahtjev da ne pere prljavo.
• Šta sam vam rekla!? – obradovala bi se Marie-Louise. – Ona je stara senilna baba pilećeg mozga.
• Nije tako, gospođo. Ona je starica koja je navikla da se brine oko svoje higijene. Ništa više.
• Zar vam nije više puta zapušila lavabo zbog svoje gluposti?! Ha?!
• Ništa strašno. Tehničari se odmah ujutru pobrinu oko toga.
• Ništa strašno! Ništa strašno! – povikala bi. – Vi to namjerno napinjete moje živce. Zašto već jednom ne priznate da ona ne vrijedi ni pišljiva boba?
  

****

Hedwig svo to ljubomorno žučno začikavanje i prevaspitavanje najčešće lako podnosi. Zaštićena gustom zavjesom senilnosti i slabim sluhom ona se vrlo rijetko osvrće na njoj jedva razumljivu dreku. Ponekad uzvrati rezignirano:

• Ne trebaš tako vikati. Nisi na trgu Saint-Francois – i zavuče se u svoj s jorganom i dva ćebeta ušuškani krevet.

Nerijetko čitav dan i veče izuzev duge popodnevne sijeste provede u malom salonu pored Lucienne, Simone i ostalih starih pokretnih ali skoro jednako kao i ona ćutljivih dama. Ona izbjegava svaku moguću svađu da je negovateljicama neprijatno to njeno lako predavanje i bježanje od borbe za ravnopravnom podjelom sobnog prostora. One rado i često, kad god im se zato pruži prilika, priskaču na njenu stranu i štite je od Marie-Louise-inih žaoka. Žao im kad Hedwig zapuši uši rukama i požuri da izađe iz sobe kao da bježi od pčelinje košnice.

• Ona ima ista prava kao i vi! – kore je često. – Ako te vaše stolice i kauči nisu za sjedenje tražićemo da se izbace iz sobe. Ovo nije galerija, da znate.

Jednom je Lucia, koja inače uživa da štićenike oblači u najljepšu prazničnu odjeću, uskliknula:

• Prekrasni ste u toj haljini, Hedwig! Pogledajte se, molim vas, u ogledalu! Rita!– dozvala je koleginicu koja se bavila pranjem Marie-Louise-inog krupnog svom težinom i ukočenom nepokretnošću na leđa izvaljenog tijela. – Ovako obučena izgleda deset godina mlađe, zar ne?
• Ona je obična žaba! – vrisnula je Marie-Loise koja se u hipu, kao beba koja skakuće u povojima zakotrljala sve do krevetne ograde. – U toj haljini liči na klowna, što i jeste!…kako se usuđujete da kažete da je lijepa i mlada?!…ta rugoba! – zadigla je gornji dio trupa i siktala pogrde. Okruglo lice okruženo kao tift crnom bujnom prirodno onduliranom kosom  se u momentu zacrvenilo pa počelo da modri od ljutitog bijesa. – Jesu li vam oči ispale iz duplji pa ne vidite na njoj ružnu, gadnu starost?!

Lucia i Rita su zanijemele od iznenađenja. Gledaju zbunjeno u to mlado glatko lice bez bora, u lice koje starost ne uspijeva da nagrdi, znaju da trebaju i moraju nešto reći – s Ritine žute pamučne rukavice se sliva neiscijeđena voda ali ona to ne primjećuje… šta da kažu? Kojim riječima da smjesta i posve zagase taj proključali vulkan?

• Kako se ne stidite vaših laži?!- nastavlja Marie-Louise. – Hipokrite! Prevarantkinje!
• Hedwig jeste stara ali nikako nije ružna – rekla je poslije njoj neprilične stanke Lucia. – Mi se nemamo čega stiditi, ali vi imate! Vi sa vašim neprolaznim žalom za mladošću! Vi egoisto! Vi koja se bacate na dobru Hedwig kad god vam se prohtije!
• Da smo svemoćni svi bi zadržali mladost – uključila se i Rita. – Niko iz nje ne izlazi dobrovoljno ali to treba činiti dostojno. Vaš stav je neizlječiv problem, mi to shvatamo, ali ne dozvoljavamo da se ponašate tako okrutno prema Hedwig.

Njih dvije govore iz iskustva nasabranim riječima ali ne znaju kakve će same biti kad jesen života počne da mrzne dušu. Ne znaju hoće li mirne i zadovoljne držati unučiće na koljenima i pričati im bajke – da li je takva idila uopšte moguća u današnje vrijeme? – ili će poput Marie-Louise grebsti  i ujedati ljude oko sebe.

                       «Danas je Božić a moje oči plaču

                        Ko će mi osušiti kosu jer ona je mokra

                        Ko će mi doći na božićni dan?

                        moja mama je sinoć umrla».

Prošla je ponoć.  Amina je čuvši glasove ušla u Edninu sobu. Pritajila se kod vratiju i sluša recitaciju. Sjeti se Rose koja je pjevala svoje rečenice i pomisli da možda nije slučajno Edna poslije njene smrti nasljedila isti krevet.

                   «Danas je Božić a ja sam žedna

                     Ko će mi nakvasiti usne jer one su suhe

                     Ko će mi doći na božićni dan?

                     Moja mama je sinoć umrla».

Mjesec je mart ali gospođa Edna povazdan a često i do kasno u noć trubi o Božiću, obećava poklone svom osoblju – traži da joj napišu cjeduljice kao djeda mrazu – i hoće da napravi ogromno slavlje. Istina, starica je pogrbljenija nego Kvazimodo, jedva uz pomoć dvije štake pomjera kao stabljika tanke nožice ali ima čvrstu namjeru da doživi sto godina. Iako povremeno kaže da joj je tek dvadeset a ne devedeset sedam koliko ih je stvarno nasukala.

Amina napuni čašu vodom i priđe Edninom krevetu.

• Napijte se, gospođice.
• Uhu, hu, koja sreća! – uskliknu starica i iz dva gutljaja ispi vodu.
• Hoćete li još?
• Ne, hvala.
• Spavajte sad – reče Amina i pođe da izađe iz sobe.

«Danas je Božić i ja sam sretna

 Mama me napojila i ruku mi pomilovala.

 Ona će mi doći na božićni dan

 Ona sinoć nije umrla».

Amina jedva vuče umorne noge. Došla je na posao nenaspavana. To popodne je čitava noćna ekipa bila pozvata na razgovor kod glavnog šefa. Sastanak je zakazan u pola dva, mada se lijepo zna ali po običaju ne uzima u obzir, da troje pazitelja u to vrijeme još uvjek spava. Šef je u svome dvanaestom po redu pismu u poslednjih mjesec dana naglasio da im je to poslednja prilika da kažu šta ih tišti. Da će, u slučaju neodaziva, donositi odluke po svome nahođenju.

Hamid je i pored prijetnje odlučio da se naspava kako valja.

«Vi njemu lijepo kažite da je meni potrebno osam sati sna prije nego ponovo preuzmem noćnu smjenu. Ako on to ne može da shvati to je njegov a ne moj problem».

 Jean-Marie je juče tek doputovao iz Egipta. Imao je još jednu sedmicu odmora i bilo mu je mrsko da je kvari dolaskom na sastanak.

«Hoće li moja protestna šutnja išta izmijeniti?» – pitao je kad mu je Amina telefonirala. «Ja stvarno ne znam kako bih drugačije reagovao na svu tu glupost? Ako iskreno kažem šta mislim, ako kažem da bih najradije svom tom prepiskom obrisao guzu kad se ne bi radilo o prilično grubom papiru, on bi me iz istih stopa istjerao s posla».

«Nemoj dolaziti, onda» – nasmijala se Amina. «Reći ću mu da si otišao na ostrvo Perl- Harbour, da si naprasno počeo da se zanimaš za drugi dvjetski rat».

Glavni i tri pomoćna šefa su već bili zauzeli mjesta za duplim stolom sale za konferencije smještene u potkrovlju rezidencije. Šest noćnih paziteljica su uz ozbiljni, brojnim dočekom zbunjeni pozdrav zauzele preostala mjesta.

• Pozvao sam da vam kažem da su moje odluke neopozive i da se oko toga nema šta raspravljati – počeo je Frederik, četrdesetogodišnji muškarac propisno podšišane bujne kose. Dok mu je kosa bila duga, običnim lastišom svezana u rep, djelovao je mladalački privlačno. Sad je, uštogljen u bijelu dozavrat zakopčanu bluzu, ličio na poslovođu kakve fabrike satova. – Tražio sam od vas da se upišete za jednomjesečni rad u dnevnoj smjeni, rad neophodan u sticanju novih iskustava, rad koji će vam omogućiti da se lako prilagođavate najnovijim medicinskim dostignućima. Je li to razlog za revoluciju koju ste digli?
• Ne radi se o tome, gospodine – otpočela je Celia. – Ja sam tek mjesec dana u noćnoj smjeni. Prešla sam u noćnu poslije pet godina rada u dnevnoj smjeni. Recite mi, molim vas, šta se to moglo toliko izmijeniti za mjesec dana?
• S vama ću razgovarati kasnije – rekao je šef. – Vi ste bili jako bezobrazni sa mnom prošli dan. O toj stvari ćemo popričati poslije ovog sastanka, ako se slažete.
• Nisam bila bezobrazna već ljuta – počela je da se brani Celia. – Dobijam preporučeno pismo to jutro. Dodijeljena mi samo jedna sedmica odmora za vrijeme školskog raspusta. Vi odlično znate da moj muž ima troje djece iz prvog braka. Kako onda da idemo na odmor? Šta bi vi uradili u mojoj situaciji? Bi li vi zvali svog šefa istog momenta i zahtijevali objašnjenje za nešto slično?
• O tome ćemo poslije, rekoh. – reče šef hladno. – Sad da popričamo o odluci direkcije za obavezno osavremenjivanje medicinskog znanja. Recite mi šta ima loše u tome da svi redom odbijate? Zašto se niko od vas nije upisao dobrovoljno te ćemo mi opet morati da odlučujemo u vaše ime? Zašto nas prisiljavate na za takvo nešto suvišne korake? Zašto me niste udostojili odgovora na ponuđeni sastanak koji ste sami prošli put tražili?
• Vi ste odbili da se na tom sastanku raspravlja o dnevnom radu i o odmorima, o dvije jedine tačke koje nas trenutno zanimaju – reče Rosaria. – O čemu drugom onda da pričamo?
• Zašto ste, onda, u vašem pismu, pod tačkom tri – pokazuje pismo – naveli i drugo? Šta je to drugo?
• Ostavlja se mogućnost odsutnim paziteljima da popričaju o problemima za koje ostali ne znaju da ih imaju – reče Amina. – Kako se poslije utvrdilo da niko, izuzev prve dvije pomenute tačke, nema ništa značajno radi čega bi digao na noge čitavu ekipu, odustalo se od sastanka.
• Tako, dakle – reče šef. – Zašto nisam obaviješten o tom odustajanju?
• Bilo je napisano «ako svejedno želite sastanak stavlja vam se na raspolaganje treći mart u 19 sati» – kaže Brigitte. – Nije od nas tražen obavezan odgovor.
• Vi ste jako bezobrazni prema svome šefu – reče Nelly, francuskinja koja se za svoje mjesto pomoćnog šefa izborila s puno suza i s još više znanih i neznanih intriga. – Gdje vam je poštovanje, je li neko od vas našao za shodno da mu makar telefonira?
• Hamid vam je dolazio u biro, nije li tako, gospodine? – umiješa se Amina. Ne gleda u mršavo lice šefove vjerne poslušnice. – Ponovili ste mu sve ono što ste nam već napisali. Osim toga, Dani je prešla u dnevnu smjenu. Problem viška radnika je tako bio riješen. Sad nas je taman onoliko koliko je potrebno. Ja sam to i proračunala, da vam pokažem. Izvolite – pruži papir.
• Vi to ponesite gazdi kad se njemu budete žalili – nasmija se Frederik podrugljivo.
• To je nečuveno! – uzviknu Nelly. – Mi, haman ne znamo da računamo?
• Moj račun je tačan – nastavi Amina i povuče neprihvaćeni list prema sebi. – Ako vi imate nekakav drugi, nastavite da ga koristite.
• .. – zamuca Victor koji je dotle samo šutio. – To nije nešto strašno što se od vas traži da radite u dnevnoj smjeni. Meni bi bilo potrebno da odem koji mjesec na neku jaču kliniku. U staračkom domu ima tako malo promjena da već gubim ruku u puno važnijih tehničkih stvari. – Amina zna da se on umiješao tek koliko da je izvuče iz neprilične situacije…da je spriječi da ne uleti u svađu.
• Kako medicinske sestre po bolnicama uporno rade obe smjene? Kako da to njima uspijeva a vama ne? – upita pomoćna šefica Denise. – Mislite li da je njima lako?
• Naravno da nije – reče Amelija. – Stalno kukaju. Treba li zato da i mi kukamo? Treba li da i mi osjetimo malo paklenog ritma? Mi ležemo u krevet u devet ujutru. Odjednom se od nas traži da počnemo ustajati u pola šest tokom mjesec dana.
• Kad ste slobodni ne ležete u devet – upade joj Nelly u riječ. – Ostavlja vam se vrijeme, makar tri slobodna dana, za promjenu ritma. To je, kako sam ubijeđena sasvim dovoljno.
• I kad sam slobodna ne ležem u krevet prije tri ujutru – reče Amina. – Da bih poslije tri godine takvog ritma uspijela da zaspim u ponoć trebao bi mi «stilnox», a neću da otpočinjem s drogiranjem. To možete da shvatite.
• Dobro – reče šef pomirljivo. – Smanjićemo taj obavezni rad na dvije sedmice. Odložićemo ga do septembra, tako da imate skoro šest mjeseci da se navikavate. To vam je dovoljno. Slažete li se s tim?
• Ja ću se, šefe, odmah upisati – reče Tereza. Ona je došla na sastanak s namjerom da ništa ne kaže. «Za deset godina rada u staračkom domu nikad nisam upala u bilo kakav konflikt. Nemojte mi zamjeriti ali ja sam odlučila da se u taj vaš bojkot ne petljam» – iskreno je bila objasnila kolegama i koleginicama odmah na početku. Što joj je onda ustrebalo da se upetlja kad nju lično niko nije ništa pitao?
• Još dobrovoljaca? – upita nenadanim uspjehom obradovani šef. Gleda u još pet preostalih pobunjenika s nadom da će konačno priznati poraz. Nastade svima neprijatni muk u sali. Njegovateljice ne gledaju jedna u drugu niti saginju glavu. Odbijaju prijedlog ćutnjom.
• U redu, onda. Sam ću se time pozabaviti – reče šef. – U vezi odmora se nema reći ništa više nego što sam već naveo u pismima od trećeg i devetog februara. Tražio sam od vas da se dogovorite. Naznačio da samo jedna paziteljica može upisati u jednoj sedmici. Vi se svejedno upisale po dvije, i u julu i avgustu, što me je navelo na zaključak da je vaša međusobna saradnja prilično slaba. Što me je, kad je rok za dogovor bio istekao, navelo da savjetujem direkciji da po svojoj volji odredi ko će i kad ići na odmor.
• Naši međusobni odnosi s time nemaju veze – reče Rosaria koja je dobila samo jednu sedmicu odmora. – Tražite od nas da pošteno podijelimo sedam nedelja na nas šest. Kojom je to drugom magijom moguće ostvariti osim da se upišemo kako smo se već upisale i da se nadamo da ćete ipak dozvoliti da po dvije istovremeno idemo na odmor?
• Preostalo bi šest noćnih radnika koji su spremni da ulože i dodatni napor da bi svi imali neki minimalni broj sedmica. Zato niko od nas i nije tražio više od dvije – priteče joj Brigitte u pomoć.
• Nikakav poseban napor – doda Amina. – Troje radimo, troje slobodni.
• A vikendi? Na taj način bi jedni bili stalno slobodni vikendom, a drugi rijetko ili nikako – reče Denise. – To sam već pokušavala da vam objasnim.
• Nema potrebe više o tome raspravljati – presječe šef daljnu diskusiju oštrim zapovjedničkim glasom. – Biće onako kako je već odlučeno i nikako drugačije.
• Dakle – nastavi Rosaria, kao da je prečula najavu kraja snimanja. – Ja trebam sa troje male djece da krenem u Portugal radi pet dana koje će mi preostati od vremena provedenog u putu. Vi tvrdite da je to u redu?
• Da ste mi o tome napisali pismo kad je za to bilo vrijeme, a ne telefonirali kad su odluke već donesene, možda bi baš vi dobili dvije sedmice. Sad je kasno.

Njegovateljice poustajaše sa svojih mjesta i krenuše prema vratima. Celia, koja treba da još otrpi ozbiljnu kritiku, a najvjerovatnije i prijetnju otkazom, ostaje da sjedi. Digoše se i Victor i Denise. Jedino Nelly ostade uz šefa da pomogne stati ukraj «kolovođi». Kako je ona na telefonu bila prilično drska, kako je bez zazora skresala šefu šta misli o njegovom ponašanju, o nepoštovanju osoblja, nje lično – otkako je ostala trudna prošle godine morala je prevazići raznorazne peripetije, premještaj bez njenog znanja a kamoli saglasnosti iz donje u gornju kuću odmah po isteku porodiljskog odsustva, neopravdano ukidanje jedne čitave plate, neslaganje s Nelly koja joj je stalno bila za petama – zaključeno je da je samo ona mogla dići pobunu noćne ekipe.

• Hoćemo li je sačekati u lokalu ili idemo kućama? – upita Brigitte kad izađoše pred zgradu. Dan je bio vedar i sunčan. Proljeće se konačno, posramljeno i žustro probijalo kroz dugu hladnu zimu.
• Idemo kućama– reče Amina. – Svakako joj naše čekanje ne može pomoći. Telefoniraćemo joj poslije.
• Meni je dosta svega – reče Tereza. – Vi sve u mene gledate kao da sam progutala živu žabu.
• Tako nešto – reče oštro i hladno Amelija. – Niko ti ne brani da se upisuješ u dnevnu smjenu …što se mene tiče možeš se skroz vratiti odakle si došla …ali kad si već rekla da ćeš ćutati svo vrijeme što ne zaveza jezik do kraja? Šta im se ulizuješ, dovraga?! Da se ne bojiš da će ti uzeti jednu sedmicu odmora pa dati Rosariji koja je sto puta zaslužnija od tebe?!
• Amelija! – uzviknu Amina da prekine svađu. – Povezi me na željezničku, molim te. Neću stići pješice na vrijeme.
• Odvešću te do Vevey-a…svakako moram po namirnice. Dopusti mi samo da objasnim ovoj neznalici da se s vlastima možda nikad ništa ne postiže, ni milom, ni silom, ali da se vene od tuge kad se ne pokuša. Mora to jednom u životu da shvati!
• Koji užas! – zavapi Tereza. – Ja nikome ne činim zlo, a kako mi se vraća!
• Ništa se tebi ne vraća! – nastavlja nemilosrdno Amelija. – Takvi kao ti postignu sve što hoće jer su manji od makova zrna. Šta treba jednom makovom zrnu da pusti korijen? Šaka zemlje, malko vode i koja zraka sunca – ništa više.
• Završi već s tim, Amelija – reče Brigitte. – Svako ima svoje razloge.
• Tačno – upade i Rosaria u razgovor. – Ona ima pravo da se ponaša kako hoće. Mi mislimo o tome šta već mislimo. «Daljna diskusija je po toj stvari suvišna!» – uzviknu imitirajući šefa. Sve, izuzev pokunjene Tereze, se glasno nasmijaše i krenuše prema parkingu.

Celia je bila izribana do gole kože.

«Da se više nikad niste usudili da mi govorite onako bezobrazno!» rekao joj je šef. «Ako vam se još jednom ponovi da zaboravite osnovna pravila lijepog ponašanja, dobićete otkaz. Smjesta! Nećete imati novu priliku da se objašnjavate sa mnom».

«Otkako si ti došla u noćnu smjenu, moral ekipe je spao na nulu» – rekla je Nelly. «Mi mislimo da si ti svojom jezičinom tu pobunu začinila ako ne i pripremila».

«Svašta!» – rekla je Celia. «To su odrasli ljudi. Znaju šta im paše a šta ne».

«Kako to da Tereza ne misli šta i ostali? Nju niste uspjeli ubijediti da se pridruži pobuni?» – nastavljao je  šef anketu.

«Tereza misli kako joj muž naredi da treba da misli. Ostali misle kako im je volja. Ja lično nisam uticala na promjenu bilo čijeg mišljenja. Da se možda nisam iza nekoga krila?» – pogledala ih je izazivački. «Kad sam vam telefonirala pričala sam u svoje ime a ne u ime ekipe».

«Opet se vraćamo na početak» – rekao je gorko šef. «Vi se ni ne stidite ružnih riječi kojima ste me obasuli. Ne pada vam napamet da bi se trebali izviniti? Je li u vama toliko silno nezadovoljstvo sa mnom i ovom kućom?» – zastao je malo da razmisli hoće li joj reći  ono što je navikao – s više ili manje zazora, zavisno od težine slučaja koju je podrobno izvagao prije nego je pozvao krivca –  da  često saspe u lice  sagovornika. «Možete dati otkaz ako vam se ne sviđa ono što kuća nudi i zahtjeva. To vam ne mogu braniti».

«Ne, gospodine, otkaz ne dajem. Tu brigu ću radije vama prepustiti. Ako je moj grijeh toliki da ne možete preko njega preći, vi mi slobodno napišite otkazno pismo.Mogu samo da se izvinim za riječ – ja se više ne mogu sjetiti svih svojih riječi – koja vas je mogla povrijediti. Glavnina onoga što sam rekla i dalje ostaje na snazi».

«Nećemo ići tako daleko, Frederik. Nećemo da pominjemo nešto tako omraženo» – rekla je Nelly mačjim umiljatim glasom. «Celia je dobra radnica. Progledaćemo joj kroz prste ovaj put» – okrenula se prema Celiji. «Ti se trebaš meni obratiti kad nešto ne štima. Zašto da se diže tolika prašina? Mi ćemo to razgovorom izgladiti. Slažeš li se da se ubuduće tako ponašamo? Nas dvije smo ipak žene. Možemo se lakše sporazumjeti».

****

Amini se cijelog dana gadilo. U glavi joj je bubnjalo. Probala je više puta da zaspi, lijegala je pa ustajala poslije četvrt ili pola sata prevrtanja po krevetu. Na kraju je odlučila da skuha sebi punu džezvu jake turske kafe i popije jedan dafalgan. Ići će na posao nenaspavana. Svakako joj nije prvi put.

Imala je sreću te noći. Štićenici su mirno spavali. Poslije ponoći je s Hamidom ispijala kafu i smijala se.

• Brigitte ne može da shvati zašto nisam razočaran vašim propalim sastankom – kaže Hamid. – Njoj će trebati još puno vremena prije nego joj uspije da potkuje svoju kožu. Tek je šest mjeseci u kući.
• Ona, Celia i Amelija su u tu stvar ušle svim srcem. Još su pune iluzija – reče Amina. – Lijepo je družiti se s takvim osobama. Mi ostali smo izgorjeli davno.
• Jesi li gledala oglase u četvrtak? Ima li šta za nas?
• Ništa. Za noćnu smjenu nije bilo ništa. Biće slijedeće sedmice.
• Ko ti je rekao?
• Naš šef će opet izračunati da mu treba još jedan noćni radnik i poslaće oglas u «24 sata». Preostaje nam da se prvi javimo.
• Ti si nepopravljiva – nasmija se Hamid. – Hoćeš li da ja odem da vidim šta hoće Marie-Louise?
• Ako ti odeš zvoniće čitavu noć ne bi li te opet vidjela. Starice vole kad su muškarci u smjeni.

Amina se diže i krenu prema liftu. On je pobudalio poslednjih dana. Šetka se sa sprata na sprat i otvara vrata kao da gizdav, tek ofarban u mirisnu bordo boju, razmahuje krilima. Ona svaki put razgleda po njemu kao da će iz jednog ćoška, kadtad, iskočiti nevidljivi liftboy.

• Privucite mi lampu i dodajte mi «Paris Match», molim vas – kaže neobično milim glasom Marie-Louise. Noć je svježe prohladna ali je u njenoj sobi zagušljivo iza zatvorenih prozora. Ona ne podnosi ni pomisao na tračak svjetlosti, na dašak vjetra koji bi se mogao prikrasti kroz makar jedan poluotvoreni prozor ili odškrinute zavjese.
• Gospođa je počela da čita – reče Amina. – Divno je to.
• Nisam počela, nemam šta počinjati jer ja oduvijek i puno čitam.

Bijelo, pomadama usjajeno lice joj se zapali za tili čas ljutnjom.

• Kakvo nevaspitanje! – glas joj dršće i zamuckuje – Nisam vas zvala da mi držite pridike nego da mi upalite svjetlo.
• To ne mogu – odgovori Amina. – Prošla je ponoć i Hedwig spava.
• Briga me za Hedwig. Ona hrče. Dodajte mi lampu da ne ustajem iz kreveta.
• Dobro – pomirljivo će Amina. – Gledajte da malo prigušite svjetlost.

(Nastavak slijedi)

Mihrija Feković Kulović (iz romana Starci u zlatnom kafezu, koji je pred tiskanjem)