Božja zapovijed Ne ubij!
Koga treba ubijati – Odgovor je jednostavan i može se izraziti u samo jednoj riječi – Nesrbe (tj. sve one koji nisu Srbi, ali prvenstveno Hrvate, Muslimane i Šiptare). Zbog takvog ponašanja srpskih episkopa neki su komentarisali da redosljed riječi u nazivu “Srpska pravoslavna crkva” u potpunosti odslikava red vrijednosti koji vlada u SPC, tj. da je na prvom mjestu Srpstvo, potom pravoslavlje, a tek na kraju, ukoliko za njega ostane nešto mjesta, hrišćanstvo
Zašto treba ubijati– Za spas sopstvenog života i imovine, pravoslavni kanoni ne preporučuju ubijanje, čak ga i kažnjavaju, ali u borbi protiv “polumjeseca, islamskog agresivnog” (Atanasije Jevtić), “za krst časni i slobodu zlatnu”, za “Veliku Srbiju” i za “spas krsta sa tri prsta” nesumnjivo je trebalo ubijati. Interesi Srpske crkve, srpske države i srpskog naroda (onakvi kakvim ih tumači SPC) bili su jedini razlozi zbog kojih je pravoslavni Srbin mogao “zakonito” da ubija i da pri tome ne strepi od Sudnjega dana.
Kako treba da ubije pravoslavni Srbin–Na vanrednom zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora početkom novembra 1991. godine, episkopi su podsjetili sve pravoslavne Srbe da: „ naša sveta Pravoslavna crkva dopušta jedino obrambeni i oslobodilački rat, kada je on usprkos našem zalaganju za mir i protiv naše volje nametnut, a apsolutno odbacuje svaki zavojevački i nepravedan rat, pri čemu se srpski vojnik, kojeg treba da krase tradicionalno čojstvo i junaštvo, mora boriti viteški i časno, ne kaljajući zločinima i nepravdom svoj narodni obraz“
Da li je rat koji su Srbi vodili protiv skoro svih u bivšoj SFRJ, a potom protiv skoro svih u svijetu, zaista bio “odbrambeni i oslobodilački”?
Da li se srpski vojnik borio “viteški i časno”?
Aha sa pjesmom“ Slobo donesi nam salate, bit će mesa, bit će mesa klat ćemo Hrvate“
Da li je “bezdušno mučio i masakrirao” one koje bi uhvatio, ili se ponašao “humanije.? I konačno, jesu li ljudi “bogate prošlosti”, koje su pojedini episkopi SPC proglašavali junacima, krstili njihove paravojne formacije i koristili ih kao svoje lično obezbeđenje, mogli donijeti Srbima i Srbiji ikakvog dobra?
Odgovor se sam nameće.
Je li to kršćanska crkva, koja treba propovijedati evanđelje!?
Isti se odgovor sam nameće!“ piše Milorad Tomanić
Patrijarh Porfirije i Bl .kardinal Alojzije Stepinac
Od Porfirija Perića koji je u Zagrebu pokazivao uljuđeno lice očekivalo se da ne nastavlja tradiciju svojih prethodnika, nego da SPC obuče novo modernije ruho.
A on je ta očekivanja iznevjerio, postavši na Cetinju običnim pijunom u Vučićevoj geopolitičkoj rošadi sa „srpskim svetom“, nastavljajući crkveno-političku paradigmu SPC-a u kojoj su Velika Srbija i njezine „povijesne“ granice oduvijek zauzimale prvo mjesto.
Na sam dan Sv. Josipa 19.ožujka 2021.godine, Hrvatska televizija koja je javni servis svih građana Republike Hrvatske, u udarnom terminu podvalila je gledateljstvu razgovor sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve, unatoč tome što je dan Sv. Josipa, zaštitnika Hrvatske!
Patrijarh Porfirije izjavljuje na HTV-u da su neka stajališta Bl. Alojzija Stepinca „duboko problematična „ da je “ljudsko zlo malo gdje pokazalo svoju ružnoću kao u Jasenovcu, ali da to mjesto treba biti temelj iz kojeg će se širiti poruke mira“
Koja je to vrhunska podvala patrijarha Porfirija; nevjerojatna, bizantinska!?
Iz Jasenovca će se širiti poruke mira i stalno iznova će ga držati u centru pozornosti javnosti i podsjećati na „genocidne Hrvate“
I moja se misao ostvarila: nakon samo par dana u Spomen području Jasenovac kod spomenika „Cvijet“ održana je međureligijska molitva u organizaciji Požeške biskupije. Na molitvi su iz Katoličke Crkve sudjelovali apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua i požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, iz Srpsko-pravoslavne Crkve pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk, iz Koordinacije Židovskih općina u RH Luciano Moše Prelević i iz Islamske zajednice zamjenik predsjednika Mešihata Mevludi ef. Arslani.
Nevjerojatno kako Katolički biskupi i svećenstvo nasjedaju na tako prozirne, slatkorječive podvale SPC kao da ih ne poznaju!
Evo episkopa Ćulibrka, pa neka se biskup Škvorčević zapita sa kim ima posla u ime ekumenizma. Škvorčević njega Tijelom Kristovim, a Ćulibrk njega automatskom puškom
Ta „problematična pisma“ Komentirao je povjesničar Hrvoje Klasić, naravno kako ih on tumači, mada je mons. Juraj Batelja ,postulator kauze za kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca, izjavio:
“O sadržaju svih pisama nadbiskupa Stepinca papi Piju XII. stručnjaci su rekli svoj sud – teološki i povijesni. Ni u jednom pismu nema ništa protiv kršćanske vjere i ćudoređa. Nema u njima problematičnih mjesta; ne daju povod za prijepore – još manje za sumnju u čistu savjest i svetački značaj Alojzija Stepinca”. Nadbiskup Stepinac je sa svojim narodom bio za uspostavu samostalne države. Nije joj određivao ni politički okvir ni ekonomski smjer, ali je tražio da se u njoj poštuju božanska i ljudska prava, da i katolici i pravoslavni imaju blizinu vlastite Crkve, svoj narod, svoje vjernike. A to je na ponos svakom katoliku, svakom dobronamjernom čovjeku.”
Ali Klasić, kao sljednik jugokomunističke ideologije, a time i protivnik Katoličke crkve nije zadovoljan objašnjenjem mons. Batelje, pa zlobno i zlonamjerno komentira:
„ Monsinjoru Batelji, koji u svom dugogodišnjem istraživačkom radu nikako da naleti na neka kontroverzna i problematična mjesta u Stepinčevu životu i radu, nego isključivo pronalazi misli, riječi i djela koja idu u prilog njegovoj svetosti, zasmetalo je što je u nadbiskupovim pismima papi iz perioda Drugog svjetskog rata ta problematična mjesta uočio baš patrijarh SPC-a.“
Radi se upravo o tome da Klasić i Porfirije nalaze spornim i ono što sporno nije.
A radi se o nekoliko rečenica u kojima Nadbiskup Stepinac izvještava Papu o stanju u NDH. Citiram Hrvoja Klasića:
„Budući da sam i ja imao priliku pročitati spomenuta pisma koristim priliku, ne znajući na što je patrijarh konkretno mislio, navesti mjesta koja se meni kao povjesničaru, ali prije svega kao čovjeku, u najmanju ruku čine problematičnima.
Po meni je problematično kada Stepinac, kao kršćanin i kao dobronamjeran čovjek, papi u pismu datiranom 16. svibnja 1941. piše o uvođenju rasnih zakona u NDH, ili kako ih on naziva “zakonima protiv Židova” (“Leggi contro gli Ebrei”), kao sredstvu da se udobrovolji naciste, pa zaključuje da je “mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke”. Ako se većim zlom smatra ono koje ide na štetu hrvatskih katolika, a manjim ono koje ide na štetu hrvatskih Židova, onda se nadbiskupova kalkulacija pokazala točnom.
Spominje u istom pismu Stepinac i vjerska preobraćenja, ali on u njima prepoznaje nešto drugačije motive od onih stvarnih: “Pošto je vlast katolička, osjeća se veliki porast obraćenja Židova i pravoslavnih šizmatika (tim terminom Stepinac naziva pravoslavne Srbe) u katoličanstvo. Moramo biti vrlo pažljivi prilikom njihova primanja, pošto su u pitanju materijalni interesi”. Svoje obraćanje papi Stepinac završava riječima: “Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”, te zaključuje: “Želja onih koji trenutno vladaju Hrvatskom da provedu u djelo učenje Katoličke crkve stavlja nam obavezu da im pomognemo i da ih podržimo sa svom lojalnošću i snagom kojom raspolažemo”.
„U pismu upućenom papi mjesec dana kasnije, 14. lipnja 1941., Stepinac se zalaže da Sveta Stolica prizna NDH te piše o razočaranju državnog vodstva jer se to još nije dogodilo. Spominjući izjave predstavnika vlasti koji podsjećaju na milijune hrvatskih života palih u obrani katoličanstva nadbiskup pomalo lirski nastoji omekšati papu: “Ovo su Najblaženiji Oče osjećanja koja ispunjavaju dušu poglavnika Pavelića i drugih članova njegove vlade.” Zagrebački nadbiskup koristi priliku da još jednom naglasi o kakvoj se borbi u novostvorenoj hrvatskoj državi ustvari radi: “Ne sumnjam Sveti Oče da se ovdje vodi očajna borba na život ili smrt između šizme koja je predstavljena u srpstvu i katoličanstva predstavljenog u Hrvatima”.
Zanimljivo je i kako Stepinac doživljava razvoj događaja vezan uz ponašanje članova, do rata najjače hrvatske političke stranke, HSS-a: “Činjenica je da dr. Maček ima još pristaša u Hrvatskoj. Neki od pristaša su pobjegli iz zemlje, neki su članovi jugoslavenske vlade u emigraciji. Ali zdrav dio Mačekove stranke pridružio se odmah u poglavnikove redove”. Postupak ovog “zdravog dijela” HSS-a za Stepinca je garancija uspjeha nove države, jer: “iako je očito da među poglavnikovim pristašama nije sve onako kako bi se željelo, mora se uzeti u obzir i vrednovati činjenica da je Pavelić istinski katolički praktični vjernik, i da želi stvoriti, usprkos ogromnim problemima, jednu katoličku državu u Hrvatskoj.”
Kao i u prethodnom, i u ovom pismu Stepinac piše papi o namjeri Nijemaca da određeni broj Slovenaca protjeraju iz Slovenije i nasele u Makedoniju. S tim u vezi zanimljivo je čuti kako zagrebački nadbiskup i poglavnik NDH gledaju na taj problem: “Već me je ranije poglavnik pitao što ja mislim, ako on odluči zamoliti njemačke vlasti da promijeni sudbinu Slovenaca te da ih kao katolike prebaci u Hrvatsku, među katolike, a da iz Hrvatske prebaci isto toliko Srba šizmatika u Makedoniju. Ja sam odgovorio poglavniku da bi jedno takvo rješenje za nesretne Slovence bilo bolje…”. Zanimljiv pogled na ljudska i vjernička prava Srba, za koja se, kako kaže monsinjor Batelja, uvijek zalagao zagrebački nadbiskup.
Naposljetku, je li odnos Alojzija Stepinca prema građanima srpske nacionalnosti i pravoslavne vjeroispovijesti bio na ponos svakom katoliku i svakom dobronamjernom čovjeku, ili u tom odnosu ipak ima ponešto problematično, prepustit ću da čitatelji sami procijene citirajući završetak pisma papi Piju XII. datiranom 14. lipnja 1941. godine. piše Klasić:
“Veliki je interes Srba šizmatika da uđu u Katoličku crkvu. Sigurno to čine pod dojmom da vlast podržava katoličanstvo. Ali ne može se poreći niti da ih tjera i sva bijeda šizmatičke crkve… Vjerujem, kada bi poglavnik Pavelić bio 20 godina na čelu vlade, šizmatici bi bili posve likvidirani iz Hrvatske.” S obzirom na to da su po pitanju prijevoda bitne nijanse, a da ne bi bilo zabune, za sve zainteresirane evo originala posljednje rečenice: “Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”. Neka mi bolji poznavatelji talijanskog jezika jave može li se glagol “liquidare” ipak i nekako drugačije prevesti.
Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH.
Cilj ovog teksta bio je tek pokazati da među ljudima doista postoje razlike. Ali te razlike nisu uvjetovane hrvatstvom, srpstvom, katolicizmom, pravoslavljem ili ateizmom. Razlikujemo se u prvom redu po tome što neki od nas vide problematične stvari tamo gdje ih drugi ne vide. Ili ne žele vidjeti. Ne bi li bilo razumno da napokon o tim razlikama počnemo pričati, naravno s argumentima, a bez prijetnji i uvreda.“Net.hr.
Bez prijetnji i uvreda, argumentirano svatko čita sa svojim znanjem i svjetonazorom, itekako uvjetovano osobnim stavom, jer Klasić se nije dokazao kao objektivan povjesničar, uvijek su njegova djela i razmišljanja na štetu hrvatskog identiteta, sa jugosocijalističkim prefiksom. Treba se staviti u kontekst vremena u kojem su pisma pisana, a to Klasić to naravno nije pa moralizira yugosocijalističkim ne-moralom.
Pa ću ja kao praktična vjernica, oslobođena od jugosocijalističkih premisa komentirati po Klasiću problematične rečenice:
“mnogo manje zlo to što su Hrvati donijeli ovaj zakon nego da su Nijemci preuzeli svu vlast u svoje ruke” Da su Nijemci preuzeli svu vlast, ne bi postojala ni najmanja mogućnost nikoga spasiti, a kroz nesređenu NDH, takva je mogućnost bila daleko veća.
“Na kraju, potpuno iskren, mogu primijetiti da u krugovima vlasti postoji najbolja želja da se Hrvatska pretvori u katoličku zemlju. Ratni ministar (Slavko Kvaternik) mi je apsolutno garantirao: ili će Hrvatska biti katolička zemlja, ili neka nestane”
Pismo je pisano 14.lipnja 1941.godine, a NDH je proglašena 10.travnja 1941.godine. Po proglašenju Stepinac je prihvatio Hrvatsku državu, kao i većina hrvatskog naroda. Međutim kako su do njega stizale informacije o nepravdama počeo je vrlo brzo pisati pisma visokim dužnosnicima NDH, kojima je negodovao protiv ustaške politike nasilja i netrpeljivosti. Anti Paveliću je 14. svibnja pisao da je primio vijest da su »ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u 20 godina vladanja, ali smatram svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt“
Stepinac je stalno slao pisma dužnosnicima NDH i u njima se protivio provedbi politike NDH, Često je pisao pisma kojima je tražio zaštitu i za Židove i za Srbe i za one koji su se pokatoličili, ali i za Židove i Srbe koji nisu prešli na katoličku vjeru.
Stepinac je u pismu Anti Paveliću od 21. srpnja 1941. prosvjedovao zbog »nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima«. Prosvjedovao je protiv nečovječnog transporta »nearijevaca« u sabirne logore, protiv toga da od toga postupka nisu izuzeta ni djeca.
Od jeseni 1942. Stepinčevi prosvjedi protiv režima postaju češći i žešći, osobito putem propovijedi, što je tada medijski bilo najučinkovitije. U veljači 1943. u pismu Paveliću navodi da je Jasenovac »sramotna ljaga za NDH«, a to pismo piše nakon što se sastao sa dr. Ciligom. Iz brojnih dokumenata, pa i Stepinčevih pisama, može se zaključiti da je on bio dobro upućen u zbivanja u NDH. Zato je pismima dužnosnicima i prosvjedovao, znao je što se događa izvan Zagreba, što se događa u Jasenovcu, što se događalo u Glini.
I još jedna“ problematična“ rečenica na kojoj se Klasić naslađuje kao dobar znalac talijanskog jezika, kojim njemu nažalost i ja vladam , pa mogu prevesti:
“Credo, se il Poglavnik Pavelić restasse 20 anni a capo del Governo, gli scismatici in Croazia sarebbero del tutto liquidati”
Spoznavši karakter vladanja poglavnika Pavelića napisao je da vjeruje ukoliko bi Pavelić ostao na vlasti 20 godina, da bi svi pravoslavci bili likvidirani. Gdje tu Klasić vidi Stepinčevo odobravanje likvidacija? Ja tu vidim bojazan koju je Stepinac izrazio, pogotovo kada se uzme u obzir da je prije tog pisma 14.svibnja pisao Anti Paveliću pismo u kojem traži „ da se ne ubije ni jedan Srbin“
I još da se osvrnem na Klasićevo moraliziranje i dvostruke kriterije, njegove i Porfirijeve:
„Eto, nisam ovom prilikom htio pisati o ostalim stavovima koje je zagrebački nadbiskup Stepinac iznosio prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Niti sam htio spominjati sve one brojne katoličke svećenike koji su pristupili ustaškom pokretu, a koji se čak i u ovim pismima spominju (npr. stotinjak franjevaca koji su položili ustašku prisegu). Niti sam htio spominjati sve one svećenike koji su do samoga kraja rata od poglavnika Ante Pavelića bili odlikovani za zasluge u borbi za NDH“
(Svršetak u sljedećem broju)
