Za razliku od veleposlanice Anice Djamić, koja je u Ukrajini pokazala i dokazala hrabrost, junaštvo i domoljublje, Plenković je prije 31 godinu napustio Hrvatsku
- Predsjednik Vlade Andrej Plenković održao je u srijedu u Hrvatskome saboru govor u povodu ruske agresije na Ukrajinu. U podužem govoru dotaknuo se više tema povezanih s agresijom Rusije na suverenu državu Ukrajinu. Govorio je biranim riječima, nastojeći se nikomu ne zamjeriti, ali svakako svidjeti onima koji su ga slušali. Ipak, imao je nekoliko “bisera”. Na početku je, govoreći o jakoj ruskoj vojsci rekao: »No unatoč nadmoćnijoj vojnoj sili agresora, koji napada iz svih smjerova i svim raspoloživim sredstvima, ukrajinska vojska i ukrajinski narod pružaju herojski otpor. Svi ti prizori nama u Hrvatskoj bude bolna sjećanja na velikosrpsku agresiju Miloševićevog režima i na ratne strahote koje smo proživjeli«, što me je podsjetilo na njega ratne 1991. godine kada je kao 21-godišnjak, umjesto da je branio svoju domovinu Hrvatsku, jednostavno zbrisao u Zapadnu Europu. Još je imao i potvrdu vojske da je – “anemičan”. Ova njegova izjava je, kao i mnoge druge, u suprotnosti od onoga što je sâm činio i što je istina. Posebno me je učinio nervoznim kada je svoje obraćanje u Saboru nastavio u tom demagoškom lažnom stilu: »Ali baš stoga znamo da se žilavim otporom može na kraju poraziti i nadmoćnijeg agresora i odlučiti o vlastitoj budućnosti«. Da ne bi! »Ovo je, na neki način, sinteza onoga što nazivamo sukobom između demokracije i autoritarnih sustava… Mi želimo braniti načela i svijet demokracije i zato ovdje moramo biti principijelni i solidarni«, počeo je pametovati Plenković tijekom svoga obraćanja zastupnicima u stilu “voda je mokra”.
- Nakon toga Plenković je pokušao poentirati na račun – za razliku od njega – domoljubne, hrabre i “neanemične” – hrvatske veleposlanice u Ukrajini Anice Djamić kojoj je malo tko od zastupnika u kasnijim raspravama, polemikama i govorima znao točno izgovoriti prezime. »Hrvatska svoju solidarnost je iskazala i zadržavanjem prisutnosti svoje veleposlanice u Kijevu do jutros, među zadnjima od članica Europske unije. S obzirom na pogoršanu sigurnosnu situaciju, jučer sam razgovarajući po ne znam koji put s našom veleposlanicom Anicom Djamić, vodeći računa o njenoj sigurnosti, kazao da je vrijeme da ode iz Kijeva i ona je danas na putu prema Lavovu, odakle će dalje obavljati svoju dužnost veleposlanice u Ukrajini. Želim zahvaliti njoj i Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, našim konzularnim službama koje brinu o svakom pojedinom hrvatskom državljaninu koji je u Ukrajini, mnogi od njih su se vratili, ostali su na putu, a neki žele i ostati. Vodimo računa i o njihovoj situaciji i o njihovoj sigurnosti«, pokušao je Plenković veleposlaničinu hrabrost iskoristiti u svoju korist. Govorio je i o načelima i za “treće načelo” izjavio da je to načelo »jedinstvo, dakle odlučnost, solidarnost i jedinstvo«. I tu sam se podsjetio na njegovo “nejedinstvo” 1991. i bijeg u nepoznato dok se stanje ne smiri.
- Tada se u svome govoru predsjednik Vlade osvrnuo na tekuća pitanja, na energetiku i probleme s opskrbom plinom. Iako je od 2016. uporno opstruirao terminal za ukapljeni naftni plin (eng. LNG) sada se pokušava praviti ‘pametan’ i govori sasvim drukčije. »Tek sada imamo u potpunosti razumijevanje koliko je dalekosežno važna i strateška bila odluka da se konačno nakon 40 godina rasprave u hrvatskom javnom prostoru , a osobito krugovima energetskih stručnjaka, da se riješi pitanje terminala za ukapljeni prirodni plin u Omišlju na Krku. U tom pogledu, Hrvatska ima veću sigurnost nego što bi imala da nemamo LNG terminal. Da danas nemamo LNG terminal, ova naša današnja rasprava bila bi bitno drukčija. Pitali bi se hoćemo li imati grijanja u našim domovima, hoće li naše gospodarstvo imati dovoljno plina«, lagao je Plenković misleći da smo baš svi mi toliko zaboravni. Činjenica je da nikako nije htio LNG terminal na Krku jer je uvijek bio na strani Rusa, što se vidi i u slučaju kompanije Agrokor koju je, iz samo njemu poznatih razloga, jednostavno predao u ruske ruke. To nije spominjao u obraćanju u Saboru. Isto je tako lagao kada je spomenuo američka borbena vozila Bradley protiv kojih se “do krvi” zavadio s hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem da bi ih na kraju pod prisilom morao primiti.
- I na kraju svoga govora u Saboru Plenković se srozao do kraja u svojoj demagovštini izjavom: »Stoga, podržavajući Ukrajinu, i poštujući hrabrost Ukrajinaca, da ne bježe pred tenkovima, da ne popuštaju pred ucjenama, da ne poginju glavu, da su nadahnuti ljubavi prema domovini kao što su i Hrvati bili ’91. u Domovinskom ratu, budimo danas uz Ukrajinu i Ukrajince«. Bilo je to lijepo za čuti, ali, na žalost, nije bilo tako u njegovu slučaju, jer on je 1991., ponavljam, u jeku srbocrnogorske agresije, upravo pognuo glavu, podvio rep i pobjegao iz Hrvatske. Kasnije se je i on, Plenković, i mnogi drugi sinovi i kćeri partizana, orjunaša, udbaša, kosovaca i jugokomunista, vratio u Hrvatsku, i uz pomoć svih tih jugo-nakupina i naplavina osvojio HDZ, pa Hrvatsku i sada, uz pregršt laži i demagogije vlada i Hrvatskom i Hrvatima. Dakako, u svoju, a ne našu, hrvatsku korist.
- Portal Narod Željke Markić, rođ. Živković objavio je vijest da je na Hrvatskom katoličkom sveučilištu predstavljen »zbornik radova s Međunarodnoga simpozija “Liber amicorum”. održanog 2017. u Dubrovniku, u čast 70. rođendana prof. dr. sc. Iva Banca, a koji su zajedno izdali Hrvatska sveučilišna naklada, Hrvatsko katoličko sveučilište i Institut za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’«. Autorica članka pod naslovom Predstavljen zbornik u čast prof. Iva Banca: ‘Najavljivao je rusku invaziju’ je Gordana Sarkotić (https://narod.hr/kultura/predstavljen-zbornik-u-cast-prof-iva-banca-najavljivao-je-rusku-invaziju). Osim naslova koji govori da je hrvatski iseljenik, povjesničar, političar i publicist, Ivo Banac, bio onaj koji je predskazao “rusku invaziju”, a još su zanimljiviji međunaslovi koji glase: “Jedan od najvećih hrvatskih intelektualaca našeg doba”; “Najveći prorok u hrvatskoj javnosti”; “Nevjerojatna moć sinteze, specifična oratorska i polemička strast i discipliniranost” i “Značaj Bančeve ostavštine”. Djelomično poznavao sam Ivu Banca i pamtim ga kao “teškoga čovjeka” koji nije znao s ljudima. Dobro, to je ljudska osobina, dio karaktera i to mu možemo oprostiti. Nadalje, Banac je imao teško djetinjstvo, netko mu je ubio oca 1960. , godinu dana nakon njegova dolaska s majkom u Sjedinjene Države i svakako mu nije bilo lako. Kao potomak kroz povijest bogatih dubrovačkih brodovlasnika uspio je kroz školovanje i napredovanje postati predavač na prestižnom američkom Sveučilištu Yale. Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća vratio se u domovinu i započeo političko djelovanje. Postaje jedan od čelnih ljudi Budišinih liberala čime je potvrdio kako tada nije poznavao bilo hrvatskoga puka koji nikada nije bio – liberalan! Onda je u tijeku rata i srpske agresije na Hrvatsku s najvećim protuhama i izdajnicima pokušao izvršiti puč i srušiti predsjednika Franju Tuđmana. I tu je pogriješio i srećom nije uspio. U međuvremenu suprotstavlja se Draženu Budiši u HSLS-u, razbija stranku na tri djela i u okviru Liberalne stranke dolazi na vlast 3. siječnja 2000. godine. Bio je to drugi izdajnički čin. Niti tada Banac nije dobro “predskazao”. Nije bio “prorok”, kako ga je titulirao jedan od predstavljača zbornika. I zato ne stoji izjava rektora Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željka Tanjića da je Ivo Banac “jedan od najvećih hrvatskih intelektualca našeg doba”, a posebno ne stoji rektorovo proroštvo “da će proučavanje djelovanja i ideja profesora Banca poslužiti kao pogled u prošlost s misijom djelovanja u budućnosti” jer naprosto to nije istina.
- Činjenica je da je Banac bio dobar ili jako dobar povjesničar, ali je i činjenica da je bio jako loš političar. Političar bez vizije. Možda je i bio “polemičar”, kako ga i na vikipediji tituliraju, ali u negativnom smislu. U politici je Banac bio neznalica i gubitnik, nikakvi “prorok”. Zaposlenici u “Ministarstvu zaštite okoliša prostornog uređenja” u vrijeme Račanove “trećojanuarske diktature” – kada je Banac s Božom Kovačevićem podijelio četverogodišnji mandat na dva dijela – pamte ga kao gorega spletkaroša od samoga Kovačevića. Kada tomu dodamo njegov bračni život i otimanje Prekomurke Nadežde Čačinović-Puhovski od Žarka Puhovskoga, teško se može reći da je gospar Banac bio prorok. Svaki imalo bolji poznavatelj geopolitike zna, koju je neke od nas učio jedinstveni Radovan Pavić, nije potrebno neko veliko znanje da se najavi ruska agresija na Moldaviju (1991.), Gruziju (2008.) i Ukrajinu (2022.). Velika carstva, a Rusija sa svojih 17.130.000 km2 to svakako jest, nastaju kroz povijest i održavaju se osvajanjima susjednih naroda i država. Tako je bilo i tako će uvijek biti. To i proroci znaju. Pa i lažni.
- Ruska agresija na Ukrajinu ponovno nas podsjeća kako različiti interesi i dalje vladaju svijetu a ne poštenje, istina ili pravda. To se vidi na primjeru Izraela, koji je osudio rusko bestijalno granatiranje u blizini kijevskog spomenika holokaustu u Babin Jaru, mjestu pokolja Židova u Drugom svjetskom ratu u Ukrajini od strane njemačkih okupacijskih postrojbe, ali ne spominju tko je to izvršio. “Pozivamo na očuvanje i poštovanje svetosti mjesta”, rekao je izraelski ministar vanjskih poslova Yair Lapid, također izrazivši “žalost zbog gubitka ljudskih života”. Ruskoga agresora nije spomenulo ni izraelsko Ministarstvo za iseljeništvo u svojoj diplomatskoj izjavi.
- Alen Topić na facebooku (https://www.facebook.com/alen.topic.16) 24. veljače 2022. je napisao: »Dok je stanovništvo planeta zaokupljeno nemilim događajima u Ukrajini daleko od očiju javnosti i bez izvještavanja mass medija u četvrtak (dan napada na Ukrajinu) je počeo događaj koji će utjecati na stanovništvo 194 zemlje svijeta. Radi se o početku rasprave za usvajanje Pakta svih zemalja članica WHO/SZO o načinu upravljanja novom pandemijom. Cilj dogovora? Kad se proglasi nova pandemija sve zemlje članice WHO-a moraju nastupiti koordinirano po dogovorenim mjerama protokolima«. Topić prenosi vijest Reutersa (https://www.reuters.com/…/how-world-health…/..) istoga dana prema kojoj SZO započinje pregovore o »novim pravilima za suočavanje s pandemijama, a cilj je sporazum koji će usvojiti 194 zemlje članice UN-ove zdravstvene agencije. Države članice imaju rok u kolovozu za odlučivanje o početnoj verziji pakta, koji podržava glavni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus. Propisi su automatski pravno obvezujući za članove osim ako im se izričito protive«. Najobičnija diktatura. Totalitarizam u najgorem obliku. Crno nam se piše.
- »Ono što vidimo u zapadnim zemljama – bolnice se pune, puno je više oboljelih, ali u tim zemljama cijepljenih je više, zato je nama važno da povećamo broj cijepljenih«, prije neki dan rekla je Alemka Markotić, zloglasna ravnateljica Klinike za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević”. Pročitajte još jednom ovu rečenicu i siguran sam da vam ne će ništa biti jasnije nego i nakon prvoga čitanja. Kakvo je ovo logično razmišljanje meni nije jasno. Kakav je ovo silogizam – oblik logičkog deduktivnog razmišljanja – također mi nije jasno. I sada da ja zaključim, logično i logički: iz ove se izjave ove bizarne žene neodređenoga svakovrsnog stanja jedino može zaključiti da nas je Veliki Brat iz Svijeta i naš Veliko Vođa iz Banskih dvora prije dvije godine prepustio osobi koja ima više problema od nas samih – njezinih pokusnih kunića.
- Isti dan kada je Rusija izvršila agresiju na Ukrajinu, u Tivtu u Boki Kotorskoj predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore Zvonimir Deković pozvan je u “Odjeljenje bezbjednosti Tivat” na saslušanje. Prijavio ga je Andrija Petković zato što se Deković argumentirano pobunio protiv namjere otimanja hrvatskoga Doma kulture u Donjoj Lastvi ponad Tivta. Nismo čuli da je netko od aktualne hrvatske vlasti poslao pisamce u Podgoricu kao znak potpore bokeljskim Hrvatima.
- »Petrokemija, Ad Plastik, Prvo plinarsko društvo (PPD), Span, Jadran galenski laboratorij, Fortenova grupa, Sberbank… samo su neki od poslovnih subjekata na koje će direktno utjecati napad Rusije na Ukrajinu«, piše SEEbiz (https://seebiz.eu/ekonomija/hrvatsku-ce-rat-i-sankcije-pogoditi-skupim-energentima-i-hranom/271888) i pojašnjava: »Hrvatske su tvrtke lani (11 mjeseci) izvezle u Rusiju robe u vrijednosti od 1,36 milijardi kuna, a u Ukrajinu 362 milijuna kuna. Vrijednost uvoza iz Rusije u godinu dana udvostručila se, na 3,3 milijarde kuna, vjerojatno zbog osjetno viših cijena energenata, plina i benzina. Uvoz iz Ukrajine kretao se oko 280 milijuna kuna. Kad je riječ o plinu, Hrvatska ulazi u grupu zemalja koje su snažno ovisne o uvozu ruskog plina, koji zasad još uvijek teče pod zemljom dok teška ruska čizma gazi sve pred sobom u nesretnoj susjednoj joj državi. U Rusiju odlazi svega oko jedan posto hrvatskog robnog izvoza, tako da eventualni gubitak dijela ili cijelog prihoda ne će izazvati šok i recesiju, no svakako bi bio udar na tvrtke koje su se godinama borile za prisutnost na tom teškom tržištu. Udar na Hrvatsku doći će indirektno najprije putem inflacije i prelijevanjem troškova rata na energente i hranu. Već sada godišnja je stopa inflacije u Hrvatskoj gotovo šest posto, a upravo su hrana i energija njezini veliki generatori. Hrvatska je ovisna o uvoznom plinu (uvozi 70 do 75 posto), nafti te struji, ali i hrani. Rusija i Ukrajina drže četvrtinu svjetske proizvodnje pšenice, petinu kukuruza i četiri petine suncokretova ulja. Ukrajina je najveći svjetski proizvođač suncokreta i krumpira, šesti proizvođač kukuruza i ječma, zatim raži, soje, što je odmah dignulo cijene na poljoprivrednim robnim burzama. Uz više cijene moguće su i nestašice (suša u Brazilu), što će zapravo raspršiti snove i planove o inflaciji kao kratkotrajnoj pojavi koja će se rasplinuti do ljeta i na koju se moglo reagirati jednokratnim paketom mjera, koliko god on bio skup. Dok se čekaju tehničke upute i detalji o sankcijama prema Rusiji, domaći poduzetnici zasad gase vatru.« I sada neka netko kaže da ne ćemo imati velike štete od ruske agresije na Ukrajinu.
- U BiH je sve moguće. Tako u Mostaru 14. veljače, na dan sv. Valentina, katolici i Hrvati obilježavaju ubojstva franjevaca, dok isti dan neumorni jugonostalgičari slave “dan oslobođenja”. Mostarski fratri se prisjećaju mučki ubijene subraće, a antifašisti isti dan slave kao Dan oslobođenja Mostara, tj. dan ubijanja tih istih franjevaca. Naime, 14. veljače 1945. partizani su iz mostarskog samostana odveli sedmoricu svezanih fratara: provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja te fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Pehara i pogubili ih u Čekrku kod rijeke Neretve. Partizani su ih bacili u vodu s kamenom oko vrata. I to ti je suživot na – mostarski način!
- U Bužimu na sjeveru sjeverozapadne Bosne su sredinom veljače bila organizirana nova okupljanja uniformiranih osoba sa zelenim beretkama i mudžahedinskim odorama, pod ratnim zastavama Armije RBiH i uz pokliče ‘Tekbir Alahu ekber’ (Alah je najveći!). U nekad mirnom dijelu Turske Hrvatske od vremena vladavine Alije Izetbegovića na djelu je sve opasniji islamski fundamentalizam. Šezdeset i pet kilometara zračne udaljenosti južno od Zagreba.
- Oduvijek je bilo novaca u gradu Zagrebu. Jutarnji list je (https://www.jutarnji.hr/vijesti/zagreb/grad-zagreb-narucio-do-500000-kuna-vrijedan-automobil-stomatoloskoj-poliklinici-nabrojali-74-uvjeta-koja-novo-suv-vozilo-mora-zadovoljavati-9646990) je 22. XI. 2019. napisao da je tada dobro prošla Stomatološka poliklinika Zagreb u Perkovčevoj ulici. Trebala je dobiti novi osobni automobil SUV model vozila s automatskim mjenjačem sa šest brzina, minimalne snage 130 kilowata, odnosno najmanje 180 konjskih snaga, te pogonom na sva četiri kotača, koji košta pola milijuna kuna, odnosno 500.000,00 da ljepše i izgleda i zvuči. Nama je zanimljivije što je na čelu Poliklinike bila Petra Nola Fuchs, snaha HDZ-ova ministra znanosti i obrazovanja Radovana Fuchsa. Kada je novac i rasipanje novaca u pitanju, nema ideologije. Svi idu zajedno. Ruku pod ruku!
