Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Rusi dugoročno ne će okupirati Ukrajinu. Oni su prepametni da se u to uključe

Strateški mudra strategija za Ukrajinu je prekinuti bliske odnose sa Zapadom, posebno sa Sjedinjenim Državama

 

Politolog John Mearsheimer (Brooklyn, New York, 14. XII. 1947.) jedan je od najpoznatijih kritičara američke vanjske politike od kraja Hladnog rata. Mearsheimer je američki politolog i stručnjak za međunarodne odnose, koji pripada realističkoj školi mišljenja. On je istaknuti profesor R. Wendella Harrisona na Sveučilištu Chicago. Mearsheimer je najpoznatiji po razvoju teorije ofenzivnog realizma, koja opisuje interakciju između velikih sila kao primarno vođenu racionalnom željom za postizanjem regionalne hegemonije u anarhičnom međunarodnom sustavu. U skladu sa svojom teorijom, Mearsheimer vjeruje da će je rastuća moć Kine vjerojatno dovesti u sukob sa Sjedinjenim Državama. Također smatra američku intervencionističku vanjsku politiku odgovornom za krizu u Ukrajini. Opisan je kao najutjecajniji realist svoje generacije. Možda najpoznatiji po knjizi koju je napisao sa Stephenom Waltom, “Izraelski lobi i američka vanjska politika“, Mearsheimer je zagovornik politike velike moći – škole realističkih međunarodnih odnosa koja pretpostavlja da će, u samozainteresiranom pokušaju očuvanja nacionalne sigurnosti, države preventivno djelovati u očekivanju protivnika. Mearsheimer godinama tvrdi da je SAD, u nastojanju da proširi NATO prema istoku i uspostavi prijateljske odnose s Ukrajinom, povećao vjerojatnost rata između nuklearno naoružanih sila i postavio temelje agresivnom položaju Vladimira Putina prema Ukrajini. Naime, 2014., nakon što je Rusija anektirala Krim, Mearsheimer je napisao da “Sjedinjene Države i njezini europski saveznici dijele većinu odgovornosti za ovu krizu”. Trenutačna invazija na Ukrajinu obnovila je nekoliko dugogodišnjih rasprava o odnosu između SAD-a i Rusije. Iako su mnogi Putinovi kritičari tvrdili da će voditi agresivnu vanjsku politiku u bivšim sovjetskim republikama bez obzira na sudjelovanje Zapada, Mearsheimer ostaje pri svom stajalištu da je SAD kriv što ga je provocirao. Nedavno sam razgovarao s Mearsheimerom telefonom. Tijekom našeg razgovora, koji je uređivan po dužini i jasnoći, raspravljali smo o tomu je li se trenutačni rat mogao spriječiti, ima li smisla misliti o Rusiji kao o carskoj sili i Putinovim krajnjim planovima za Ukrajinu.

  • Gledajući situaciju sada s Rusijom i Ukrajinom, što mislite kako je svijet dospio ovdje?

– Mislim da su svi problemi u ovom slučaju doista započeli u travnju 2008. godine na samitu NATO-a u Bukureštu, gdje je nakon toga NATO   objavio priopćenje u kojem se navodi kako će Ukrajina i Gruzija postati dio NATO-a. Rusi su tada nedvosmisleno jasno dali do znanja da na to gledaju kao na egzistencijalnu prijetnju i povukli su crtu u pijesku. Ipak, ono što se dogodilo s vremenom je da smo krenuli naprijed kako bismo uključili Ukrajinu na Zapad kako bismo Ukrajinu učinili zapadnim bedemom na ruskoj granici. Naravno, to uključuje više od širenja nato-a. Širenje NATO-a srž je strategije, ali uključuje i širenje EU-a, a uključuje pretvaranje Ukrajine u proameričku liberalnu demokraciju, a iz ruske perspektive to je egzistencijalna prijetnja.

  • Rekli ste da se radi o “pretvaranju Ukrajine u proameričku liberalnu demokraciju”. Ne polažem puno povjerenja ili puno vjere u Ameriku koja “pretvara” mjesta u liberalne demokracije. Što ako Ukrajina, narod Ukrajine, želi živjeti u proameričkoj liberalnoj demokraciji?

– Ako Ukrajina postane proamerička liberalna demokracija, članicaNATO-a i članica EU-a, Rusi će to kategorički smatrati neprihvatljivim. Da nema širenja NATO-a i širenja EU-a, a Ukrajina je upravo postala liberalna demokracija i općenito bila prijateljska sa Sjedinjenim Državama i Zapadom, vjerojatno bi se mogla izvući s tim. Želite shvatiti da je ovdje u igri strategija od tri kraka: širenje EU-a, širenje NATO-a i pretvaranje Ukrajine u proameričku liberalnu demokraciju.

  • Stalno govoriš “pretvaraš Ukrajinu u liberalnu demokraciju”, i čini se da je to pitanje za Ukrajince da odluče. NATO može odlučiti koga će priznati, ali vidjeli smo 2014. da se činilo kao da mnogi Ukrajinci žele biti smatrani dijelom Europe. Čini se kao gotovo neka vrsta imperijalizma da im kažem da ne mogu biti liberalna demokracija.

– To nije imperijalizam; Ovo je politika velike moći. Kada ste zemlja poput Ukrajine i živite u susjedstvu velike sile poput Rusije, morate obratiti pozornost na ono što Rusi misle, jer ako uzmete štap i ubodete ih u oko, oni će se osvetiti. Države na zapadnoj hemisferi to dobro razumiju u odnosu na Sjedinjene Države.

  • Monroeova doktrina, u suštini.

– Naravno. Ne postoji zemlja na zapadnoj hemisferi koju ćemo dopustiti da pozove daleku, veliku silu da dovede vojne snage u tu zemlju.

Mala njemačka ulica s neonacističkom prošlošću

  • Točno, ali reći da Amerika ne će dopustiti zemljama zapadne hemisfere, većinom demokracijama, da odluče kakvu vanjsku politiku imaju – može se reći da je to dobro ili loše, ali to je imperijalizam, zar ne? U suštini kažemo da imamo nekakvu riječ o tome kako demokratske zemlje vode svoje poslovanje.

– Imamo tu riječ, i, u stvari, zbacili smo demokratski izabrane vođe na zapadnoj hemisferi tijekom Hladnog rata jer smo bili nezadovoljni njihovom politikom. Ovako se ponašaju velike sile.

  • Naravno da jesmo, ali pitam se bi li se trebali tako ponašati. Kada razmišljamo o vanjskoj politici, trebamo li razmišljati o pokušaju stvaranja svijeta u kojem se ni SAD ni Rusija ne ponašaju tako?

– Svijet tako ne funkcionira. Kada pokušate stvoriti svijet koji tako izgleda, završite s katastrofalnom politikom koju su Sjedinjene Države provodile tijekom unipolarnog trenutka. Obišli smo svijet pokušavajući stvoriti liberalne demokracije. Naš glavni fokus, naravno, bio je na širem Bliskom istoku, i znate kako je to dobro ispalo. Ne baš dobro.

  • Mislim da bi bilo teško reći da je američka politika na Bliskom istoku u posljednjih sedamdeset i pet godina od završetka Drugog svjetskog rata, ili u posljednjih trideset godina od završetka Hladnog rata, bila stvaranje liberalnih demokracija na Bliskom istoku.

– Mislim da je o tome govorila Bushova doktrina u unipolarnom trenutku.

  • U Iraku. Ali ne na palestinskim teritorijima, Saudijskoj Arabiji, Egiptu, ili bilo gdje drugdje, zar ne?

Ne, dobro, ne u Saudijskoj Arabiji i ne u Egiptu. Za početak, Bushova doktrina je u osnovi rekla da ako bismo mogli stvoriti liberalnu demokraciju u Iraku, to bi imalo domino učinak, a zemlje poput Sirije, Irana i na kraju Saudijske Arabije i Egipta pretvorit će se u demokracije. To je bila osnovna filozofija iza Bushove doktrine. Bushova doktrina nije samo dizajnirana da pretvori Irak u demokraciju. Imali smo mnogo veću shemu na umu.

  • Možemo raspravljati o tomu koliko su ljudi koji su bili glavni u Bushovoj administraciji stvarno željeli pretvoriti Bliski istok u hrpu demokracija, i stvarno su mislili da će se to dogoditi. Moj osjećaj je bio da nema puno stvarnog entuzijazma o pretvaranju Saudijske Arabije u demokraciju.

– Pa, mislim da fokusiranje na Saudijsku Arabiju uzima lakši slučaj iz tvoje perspektive. To je bio najteži slučaj iz američke perspektive, jer Saudijska Arabija ima toliku prednost nad nama zbog nafte, a to sigurno nije demokracija. Ali Bushova doktrina, ako pogledate ono što smo tada rekli, temeljila se na vjerovanju da možemo demokratizirati veći Bliski istok. Možda se ne će dogoditi preko noći, ali bi se na kraju i dogodilo.

  • Pretpostavljam da bi moja poanta bila da djela govore više od riječi, i, što god Bushovi cvjetni govori rekli, ne osjećam se kao da je politika Sjedinjenih Država u bilo kojem trenutku svoje nedavne povijesti bila pokušati osigurati liberalne demokracije širom svijeta.

– Postoji velika razlika između ponašanja Sjedinjenih Država tijekom unipolarnog trenutka i ponašanja tijekom svoje povijesti. Slažem se s vama kada govorite o američkoj vanjskoj politici tijekom njezine šire povijesti, ali unipolarni trenutak bio je vrlo posebno vrijeme. Vjerujem da smo u jednopolarnom trenutku bili duboko predani širenju demokracije. S Ukrajinom je vrlo važno razumjeti da do 2014. nismo predviđali širenje NATO-a i širenje EU-a kao politiku koja je bila usmjerena na obuzdavanje Rusije. Nitko ozbiljno nije mislio da je Rusija prijetnja prije 22. veljače 2014. Širenje NATO-a, širenje EU-a i pretvaranje Ukrajine i Gruzije i drugih zemalja u liberalne demokracije odnosili su se na stvaranje divovske zone mira koja se proširila diljem Europe i uključivala istočnu Europu i zapadnu Europu. Nije bio usmjeren na obuzdavanje Rusije. Ono što se dogodilo je da je izbila ova velika kriza, i morali smo dodijeliti krivnju, i naravno da nikada ne bismo krivili sebe. Htjeli smo okriviti Ruse. Tako smo izmislili ovu priču da je Rusija bila sklona agresiji u istočnoj Europi. Putin je zainteresiran za stvaranje veće Rusije, ili možda čak i za ponovno stvaranje Sovjetskog Saveza.

  • Okrenimo se tom vremenu i pripojenju Krima. Čitao sam stari članak u kojem ste napisali: “Prema prevladavajućoj mudrosti na Zapadu, kriza u Ukrajini može se gotovo u potpunosti okriviti za rusku agresiju. Ruski predsjednik Vladimir Putin, argumentira se, pripojio je Krim iz dugogodišnje želje za oživljavanjem Sovjetskog Carstva, a on bi na kraju mogao krenuti na ostatak Ukrajine, kao i na druge zemlje istočne Europe”. A onda kažeš, “Ali ovaj račun je pogrješan.” Je li te išta što se dogodilo u zadnjih nekoliko tjedana tjera da misliš da je taj račun bliži istini nego što si mislio?

– Mislim da sam bio u pravu. Mislim da su dokazi jasni da nismo mislili da je agresor prije 22. veljače 2014. Ovo je priča koju smo izmislili kako bismo ga okrivili. Moj argument je da je Zapad, posebno Sjedinjene Države, prvenstveno odgovoran za ovu katastrofu. Ali nijedan američki kreator politike, i gotovo nigdje u američkom vanjskopolitičkom establišmentu, ne će htjeti priznati tu argumentaciju, i oni će reći da su Rusi odgovorni.

  • Misliš zato što su Rusi napravili aneksiju i invaziju?

– Da.

  • Zanimao me taj članak jer kažete da je ideja da bi Putin na kraju mogao krenuti na ostatak Ukrajine, kao i na druge zemlje istočne Europe, pogrješna. S obzirom na to da se čini da sada napada ostatak Ukrajine, mislite li unatrag da je taj argument možda istinitiji, čak i ako ga tada nismo znali?

– Teško je reći hoće li krenuti na ostatak Ukrajine jer – ne mislim ovdje da je nitpick (gnjidavac), ali – to podrazumijeva da želi osvojiti cijelu Ukrajinu, a onda će se okrenuti baltičkim državama, a cilj mu je stvoriti veću Rusiju ili reinkarnaciju Sovjetskog Saveza. Ne vidim dokaze u ovom trenutku da je to istina. Teško je reći, gledajući karte sukoba koji je u tijeku, točno ono što je naumio. Čini mi se sasvim jasnim da će uzeti Donbass i da će Donbass biti ili dvije neovisne države ili jedna velika neovisna država, ali osim toga nije jasno što će učiniti. Mislim, čini se očitim da ne dira zapadnu Ukrajinu.

  • Njegove bombe ga dodiruju, zar ne?

– Ali to nije ključno pitanje. Ključno pitanje je: Koji teritorij osvajate i na kojem teritoriju se držite? Razgovarao sam s nekim neki dan o tomu što će se dogoditi s tim snagama koje dolaze s Krima, a osoba mi je rekla da misli da će skrenuti na zapad i zauzeti Odesu. Nedavno sam razgovarao s nekim drugim tko je rekao da se to ne će dogoditi. Znam li što će se dogoditi? Ne, nitko od nas ne zna što će se dogoditi.

  • Misliš da nema dizajne o Kijevu?

– Ne, mislim da nema nacrte o Kijevu. Mislim da je zainteresiran da uzme barem Donbas, a možda još neki teritorij i istočnu Ukrajinu, i, kao drugo, želi u Kyivu instalirati prorusku vladu, vladu koja je prilagođena interesima Moskve.

  • Mislio sam da si rekao da ga ne zanima da uzme Kyiv.

– Ne, on je zainteresiran da uzme Kyiv u svrhu promjene režima. O.K.?

  • Za razliku od čega?

– Za razliku od trajnog osvajanja Kyiva.

  • To bi bila ruska vlada za koju bi on vjerojatno imao pravo glasa, zar ne?

– Da, točno. Ali važno je razumjeti da se bitno razlikuje od osvajanja i držanja za Kyiv. Razumijete li što govorim?

  • Svi smo mogli misliti na carsku imovinu kojom je neka vrsta figure stavljena na prijestolje, čak i ako je domovina zapravo kontrolirala ono što se tamo događalo, zar ne? I dalje bismo rekli da su ta mjesta osvojena, zar ne?

– Imam problema s tvojim korištenjem riječi “carski”. Ne znam nikoga tko govori o cijelom ovom problemu u smislu imperijalizma. To je politika velike moći, a ono što Rusi žele je režim u Kyivu koji je prilagođen ruskim interesima. U konačnici može biti da bi Rusi bili voljni živjeti s neutralnom Ukrajinom i da ne će biti potrebno da Moskva ima bilo kakvu značajnu kontrolu nad vladom u Kijevu. Možda samo žele režim koji je neutralan, a ne proamerički.

  • Kada ste rekli da nitko ne govori o tomu kao o imperijalizmu, u Putinovim govorima posebno se poziva na “teritorij bivšeg Ruskog carstva”, za kojim žali što je izgubio. Čini se kao da govori o tomu.

– Mislim da je to pogrješno, jer mislim da citirate prvu polovicu rečenice, kao i većina ljudi na Zapadu. Rekao je: “Tko ne propusti Sovjetski Savez, nema srca.” A onda je rekao, “Tko god ga želi natrag nema mozga.”

  • Također kaže da je Ukrajina u biti izmišljena nacija, dok se čini da je on napada, zar ne?

– O.K., ali sastavi te dvije stvari i reci mi što to znači. Samo nisam baš siguran. On vjeruje da je to izmišljena nacija. Napomenuo bih mu, sve nacije su izmišljene. Svaki student nacionalizma vam to može reći. Mi izmišljamo te koncepte nacionalnog identiteta. Ispunjeni su raznim mitovima. Dakle, on je u pravu o Ukrajini, baš kao što je u pravu o SAD-u ili Njemačkoj. Mnogo važnija stvar je: on razumije da ne može osvojiti Ukrajinu i integrirati je u veću Rusiju ili u reinkarnaciju bivšeg Sovjetskog Saveza. On to ne može. Ono što on radi u Ukrajini je bitno drugačije. Očito je da pljačka neki teritorij. Oduzet će neki teritorij Ukrajini, uz ono što se dogodilo s Krimom, 2014. godine. Nadalje, on je definitivno zainteresiran za promjenu režima. Osim toga, teško je točno reći do čega će sve to dovesti, osim činjenice da ne će osvojiti cijelu Ukrajinu. Bila bi grješka kolosalnih razmjera pokušati to učiniti.

Putin se ne će se okrenuti baltičkim državama

  • Pretpostavljam da mislite da ako on to pokuša, to bi promijenilo vašu analizu onoga čemu smo svjedočili.

– Apsolutno. Moj argument je da on ne će ponovno stvoriti Sovjetski Savez ili pokušati izgraditi veću Rusiju, da nije zainteresiran za osvajanje i integraciju Ukrajine u Rusiju. Vrlo je važno razumjeti da smo izmislili ovu priču da je Putin vrlo agresivan i da je on prvenstveno odgovoran za ovu krizu u Ukrajini. Argument da je vanjskopolitički establišment u Sjedinjenim Državama, i općenito na Zapadu, izmislio, vrti se oko tvrdnje da je zainteresiran za stvaranje veće Rusije ili reinkarnaciju bivšeg Sovjetskog Saveza. Postoje ljudi koji vjeruju da će se, kada završi s osvajanjem Ukrajine, okrenuti baltičkim državama. Ne će se okrenuti baltičkim državama. Prije svega, baltičke države su članice NATO-a i…

  • Je li to dobra stvar?

– Ne.

  • Kažete da ih ne će napasti dijelom zato što su dio NATO-a, ali ne bi trebali biti dio NATO-a.

– Da, ali to su dva vrlo različita pitanja. Nisam siguran zašto ih povezuješ. Mislim li da bi oni trebali biti dio NATO-a, neovisno je o tomu jesu li dio NATO-a. Oni su dio NATO-a. Oni imaju jamstvo iz članka 5. – to je jedino važno. Nadalje, nikada nije pokazao nikakve dokaze da je zainteresiran za osvajanje baltičkih država. Doista, on nikada nije pokazao nikakve dokaze da je zainteresiran za osvajanje Ukrajine.

  • Čini mi se da ako želi nešto vratiti, rusko carstvo je ono što je prethodilo Sovjetskom Savezu. Čini se vrlo kritičan prema Sovjetskom Savezu, zar ne?

– Ne znam je li kritičan.

  • Rekao je to u svom velikom esejukoji je napisao prošle godine, a u nedavnom govoru rekao je da u biti krivi sovjetsku politiku za dopuštanje određenog stupnja autonomije sovjetskim republikama, kao što je Ukrajina.

– Ali također je rekao, kao što sam vam već čitao, “Tko ne propusti Sovjetski Savez, nema srca.” To je donekle u suprotnosti s onim što si upravo rekao. Mislim, on zapravo govori da mu nedostaje Sovjetski Savez, zar ne? To je ono što on govori. Govorimo o njegovoj vanjskoj politici. Pitanje koje si morate postaviti je mislite li ili ne da je ovo zemlja koja ima sposobnost za to. Shvaćate da je ovo zemlja koja ima BDP koji je manji od Teksasa.

  • Zemlje pokušavaju raditi stvari za koje nemaju mogućnosti cijelo vrijeme. Mogli ste mi reći: “Tko misli da bi Amerika mogla brzo pokrenuti irački elektroenergetski sustav? Imamo sve te probleme u Americi.” I bio bi u pravu. Ali mi smo još uvijek mislili da možemo to učiniti, a mi smo još uvijek pokušali to učiniti, a mi nismo uspjeli, zar ne? Amerika nije mogla učiniti ono što je htjela tijekom Vijetnama, što bi sigurno rekli da je razlog da se ne vodimo u tim raznim ratovima – i ja bih se složio – ali to ne znači da smo bili u pravu ili racionalni u vezi naših sposobnosti.

– Govorim o sirovom potencijalu Rusije – količini ekonomske moći koju ima. Vojna moć je izgrađena na ekonomskoj moći. Trebate ekonomske temelje za izgradnju stvarno moćne vojske. Izaći i osvojiti zemlje poput Ukrajine i baltičkih država i ponovno stvoriti bivši Sovjetski Savez ili ponovno stvoriti bivše Sovjetsko Carstvo u istočnoj Europi zahtijevalo bi masivnu vojsku, a to bi zahtijevalo ekonomske temelje koje suvremena Rusija nije ni blizu. Nema razloga bojati se da će Rusija biti regionalna hegemonija u Europi. Rusija nije ozbiljna prijetnja SAD-u. Suočavamo se s ozbiljnom prijetnjom u međunarodnom sustavu. Suočavamo se s ravnopravnim konkurentom. A to je Kina. Naša politika u istočnoj Europi potkopava našu sposobnost da se nosimo s najopasnijom prijetnjom s kojom se danas suočavamo.

Kina je SAD-u daleko važnija i opasnija od Rusije

  • Što mislite kakva bi naša politika trebala biti u Ukrajini sada, i što brinete da radimo što će potkopati našu kinesku politiku?

– Trebali bi se okretati iz Europe da se nosimo s Kinom na laserski način, broj jedan. I, drugo, trebali bi raditi prekovremeno da stvorimo prijateljske odnose s Rusima. Rusi su dio naše koalicije protiv Kine. Ako živite u svijetu u kojem postoje tri velike sile – Kina, Rusija i Sjedinjene Države – i jedna od tih velikih sila, Kina, je ravnopravni konkurent, ono što želite učiniti ako ste Sjedinjene Države je imati Rusiju na svojoj strani knjige. Umjesto toga, ono što smo učinili s našom glupom politikom u istočnoj Europi je otjerati Ruse u naručje Kineza. Ovo je kršenje ravnoteže politike moći 101.

  • Vratio sam se i ponovno pročitao vaš članako izraelskom predvorju u London review of Books, iz 2006. Govorili ste o palestinskom pitanju i rekli ste nešto s čime se jako slažem, a to je: “I ovdje postoji moralna dimenzija. Zahvaljujući predvorju Sjedinjenih Država postao je de facto pokretač izraelske okupacije na okupiranim područjima, što ga čini sudionikom u zločinima počinjenim nad Palestincima.” Razveselilo me da to pročitam jer znam da sebe smatrate čvrstim, grubim starcem koji ne govori o moralu, ali činilo mi se da sugerirate da ovdje postoji moralna dimenzija. Zanima me što mislite, ako ih ima, o moralnoj dimenziji onoga što se trenutačno događa u Ukrajini.

– Mislim da postoji strateška i moralna dimenzija koja je uključena u gotovo svako pitanje u međunarodnoj politici. Mislim da se ponekad te moralne i strateške dimenzije poravnavaju jedna s drugom. Drugim riječima, ako se borite protiv nacističke Njemačke od 1941. do 1945., znate ostatak priče. Postoje i druge prilike u kojima te strjelice pokazuju u suprotnim smjerovima, gdje je činiti ono što je strateški ispravno moralno pogrješno. Mislim da ako se pridružite savezu sa Sovjetskim Savezom u borbi protiv nacističke Njemačke, to je strateški mudra politika, ali to je moralno pogrješna politika. Ali to radite jer nemate izbora iz strateških razloga. Drugim riječima, ono što ti govorim, Isaače, je da kada dođe do naguravanja, strateška razmatranja nadvladavaju moralna razmatranja. U idealnom svijetu bilo bi divno da Ukrajinci slobodno biraju vlastiti politički sustav i biraju vlastitu vanjsku politiku.

Ali u stvarnom svijetu, to nije izvedivo. Ukrajinci imaju interes posvetiti ozbiljnu pozornost onomu što Rusi žele od njih. Oni riskiraju ako otuđuju Ruse na temeljni način. Ako Rusija misli da Ukrajina predstavlja egzistencijalnu prijetnju Rusiji jer se usklađuje sa Sjedinjenim Državama i njezinim zapadnoeuropskim saveznicima, to će nanijeti ogromnu štetu Ukrajini. To je, naravno, upravo ono što se sada događa. Dakle, moj argument je: strateški mudra strategija za Ukrajinu je prekinuti bliske odnose sa Zapadom, posebno sa Sjedinjenim Državama, i pokušati smjestiti Ruse. Da nije bilo odluke ob premještanju NATO-a prema istoku kako bi se uključila Ukrajina, Krim i Donbas danas bi bili dio Ukrajine i ne bi bilo rata u Ukrajini.

  • Taj savjet se sada čini malo neuvjerljivim. Ima li još vremena, unatoč onomu što vidimo sa zemlje, da Ukrajina nekako umiri Rusiju?

– Mislim da postoji ozbiljna mogućnost da Ukrajinci s Rusima razrade nekakav modus vivendi. A razlog tomu je što Rusi sada otkrivaju da okupacija Ukrajine i pokušaj vođenja ukrajinske politike traži velike probleme.

  • Kažeš da će okupacija Ukrajine biti teška?

– Apsolutno, i zato sam vam rekao da ne mislim da će Rusi dugoročno okupirati Ukrajinu. Ali, samo da budem jasan, rekao sam da će uzeti barem Donbas, a nadam se ne više od najistočnijeg dijela Ukrajine. Mislim da su Rusi prepametni da se uključe u okupaciju Ukrajine.

Isaac Shotiner, Newyorker, 1. III. 2022., https://www.newyorker.com/news/q-and-a/why-john-mearsheimer-blames-the-us-for-the-crisis-in-ukraine

Povezane objave

Dario Španović prešutio progon iz Srijema

HF

Uz vatrene i Dalića, najveći pobjednik je Mamić

HF

HDZ postaje uporište za koaliciju s radikalnim Srbima iz SDS-a, bivše četničke stranke

hrvatski-fokus

HNS-ov populizam preko školskih udžbenika

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više