Godine 1870. dubrovački kapetan Pero Jakšić boravio je u Singapuru pedeset dana
Ovaj zgodan članak napisao je Pelješanin Zdravko Šundrica (Oskorušno, 1915. – Orebić, 1995.), arhivist i povjesničar. Studirao je teologiju u Zagrebu i Rimu gdje je obranio 1943. doktorat temom o katolicizmu i jedinstvu Crkava. (tj. kršćanstva). Nakon Drugoga svjetskog rata kao franjevac bio zatvoren (jedinstvo?). Iza 1950. postaje laik i zapošljava se u Dubrovačkom arhivu. Prevodio s talijanskoga i francuskoga, značajni su mu radovi o veterinarskoj službi u Dubrovniku, te o Statutu iz 1272. godine. Pogledati i rad Lovorke Čoralić, tj. izdanje Šundričine “Tajne kutije dubrovačkoga arhiva”, 2009. godine izdano.
Pero Jakšić rodio se 1842. godine. Kapetan je od 1865. godine, 1868.- 1870. kapetan je na barku (tip jedrenjaka sa tri ili više jarbola) “Adam”, 1875. prvi časnik na “Dvanaestom dubrovačkom”. Ubio se 1887. iz pištolja na barci nedaleko Grebena, u blizini svoje kuće u uvali Lapad.
Stratio je očevinu, a sa mladom suprugom Florom, prijateljicom slikarstva i slikara, živio je u nesretnom braku; udali su je protiv njezine volje. Novac je potrošio, ne piše kako. Ali preskočimo te ružne intimnosti uz moju ispriku pokojnicima, iznosim samo opće poznate stvari koje su nažalost već detaljno iznesene u knjigama i časopisima. Vratimo se onome što nas zanima i što donosi Šundrica (op., T.T.).
Godine 1870. dubrovački kapetan Pero Jakšić boravio je u Singapuru pedeset dana. U Singapuru je bio i 1876. Sing hapura iliti Grad lavova utemeljili su Englezi 1819. i ubraja se među četiri najveća engleska grada u “Indijama”. Hvali pristanište zaštićeno od jakih vjetrova, osim od prosinca do veljače kada su jaki monsuni. Tvrđava Canning sa jarbolom za signalizaciju, brdo Serapong koje izgleda kao otok, šumovita malačka prevlaka s plićacima na koje noću ribari stavljaju feraliće idr neće zanimati čitaoca, kao ni sidrišta i dva bijela obeliska.
Mnogi trgovački i ratni brodovi svih nacija, parobrodi, kineske džunke (Jakšić piše đunke) i malačke prows uvijek su u velikom broju, kao i veliki poštanski parobrodi koji idu za Europu, Kinu, Javu itd
Singapur, okolni brežuljci i Malaka prema Jakšiću predstavljaju zapanjenom strancu pružaju veličanstvenu panoramu ideju bogatstva vegetacije tih djevičanskih (tj. nedirnutih) šuma.
Slijedećeg jutra po dolasku barčice okružuju dubrovački brod i paluba postaje puna svih rasa Maležana, Indijaca, Kineza, Europljana. Pravi Babilon ekonoma, trgovaca svilom i drugom robom, pralja,krojači, postolari, prodavači voća, školjaka i ptica, pa čak i vlasuljari. Šarenilo nošnji i jezika. Frapira ga što kineski trgovci govore hindu, engleski, maleški i francuski, ali ne i talijanski. (kod naših pomoraca glavni i dugo vremena jedini srani jezik koji su učili u školama, op.,T.T)
Stanovništvo Singapura iznosi oko 90.000, od čega 58.000 Kineza, 13.500 Maležana i drugih Indijaca i jedva 1.000 Europljana.
U ovom mnoštvu ima 15 nacionalnosti, koje govore svaka svojim jezikom ili dijalektom. Nevolja je i što u Singapuru na 6 muškaraca dolazi 1 žena, a među Kinezima omjer je čak 8:1.
Raffles je od sultana Johorea dobio ribarsko selo od 150 stanovnika i tu razvio grad Singapur koji ima istoimenu rijeku.
Brodovi su oslobođeni taksa, osim za svjetionik. Europski (engleski) dio grada je na južnoj strani, morske obale sa velikim kućama, prostranim terasama i vrtovima prepunim krasnog drveća i cvijeća.
Protestantska i katolička crkva, hoteli, poslovne zgrade su smještene paralelno uz obalu sa krasnom promenadom (šetalištem) okruženom velikim drvećem u raznolikim drvoredima (alejama).
Nakon poslova i pretoploga dana Europejci šeću predvečer alejama; neki čak u kočijama ili na konjima.
Gospođe riejtko šetaju radnim danom, a gospoda samo učine nekoliko đirova (okreta), dok se ne povuku u svoje kućice na ljupkim brežuljcima ili u polju.
U Singapuru nema drugih razbibriga ni zabava. Žali se Jakšić da je sluga slugu, i da nije stigao vidjeti ni Botanički vrt, te da nema slobode koliko ni brodski “mali”, jer zbog kaprica nadređenog nema slobodnu ni nedjelju zbog satirućih dužnosti.
Misli li tu Jakšić na kapetana Vlaha Podića? Inače je slovio u Gradu Jakšić kao lijenčina. (op., T.T.)
Zanimljivo je opažanje da se Palača guvernera nalazi usred grada na brežuljku iz kojega se vidi cijeli Singapur. Cijevi topovske baterije okrenute su prema kineskoj četvrti! Jakšić “umuje” da je to potrebna mjera opreza kad se ima u vidu nemirni i revolucionarni duh toga naroda koji zbog svoje prostačke lukavosti i sklonosti varanju i razbojstvu često izaziva veliki strah kod Europljana.”
Istina će prije biti obrnuta gospar Pero, slažem se doduše da su Kinezi lukavi. (op., T.T.)
Crkvu sv Andrije anglikansku smatra Jakšić najljepšom u “Indijama”, krasi je visoki toranj i oštro stršeći krov. Katolička crkva nije lijepa, ali je uredna. Drže ju uglavnom Francuzi. U Singapuru uživaju veliki ugled i svaki dan stječu nove pristaše među domorocima. Blizu Singapura na otoku Pulo Penang misionari imaju
samostan i školu.
Preko malog elegantnog željeznog mosta rađenog u škotskom Glasgowu prelazi se u indijsko kineski dio grada.
Tu je uvijek živo i prometno, obala je dijelom kamena, dijelom drvena.(?)
Na toj predivnoj obali mnoštvo maona (teglenica sa ravnim dnom) i velikih piroga
(urođeničke brodice od jednog drveta izdubljene) iskrcava i ukrcava teret.
Tu su poslovni prostori i magazini Europljana, čim više zalaziš u unutrašnjost grada nailaziš na ulice pretrpane maleškim dućanima, a još dalje dolaziš do čisto kineskih četvrti. Kuće od opeke obojane su bijelo, što podnevnu pripeku pješaku čini nesnosnom. Tu ima mnoštvo udobnih kočija koje vuku mali batavski konji; kočijaši su Maležani.
Kinezi imaju pagode, to opisuje Jakšić kao gomilu kioska ujedinjenih bez simetrije. U pagodu se ulazi preko luka ukrašenog bareljefima i skulpturama. Svi unutarnji zidovi prekriveni su natpisima, crtežima, intarzijama i slikama.
Izgleda da Kinezi nemaju predrasuda što se tiče ulaženja stranaca u njihove svetišta. Njihov oltar izgleda kao gomila velikih kipova pokrivenih dragocjenim tkaninama oko koji su žišci, svjetiljke i svijećnjaci od metala, zlata i srebra.
Idol, ili glavni bog koji stoji po sredini ima ogromne brkove, “rieti bi Marko Kraljević, kakono ga Kačić piše”. S jedne strane oltara vidio sam jedan grozni kip ispackan tisućama boja, đavla. Jakšić kaže da računajući svilu i metal njihovi oltari daleko nadmašuju materijalnu vrijednost naših, nagađa ad se njihov bog zove Budha.(!)
U pagodi je bilo malo ljudi, jedna starica se bacala ničice i ljubila zemlju. Zatim je vadila iz jedne kutije dvije daščice, s jedne strane ravne, a okrugle s druge,, te ih je više puta bacala po podu i opet kupila. Poslije toga je uzela tobolac sa nekoliko štapića, te se još više približila oltaru miješajući tobolcem dok jedan štapić nije ispao. Tad je sve položila na oltar i pala na koljena ljubeći i grleći tlo.
Kasnije mi rekoše da prema načinu na koji štapići padaju na zemlju tumači dobro ili loše raspoloženje boga. Ako je raspoloženje dobro onda daju poklon koji se sastoji u mesu, voću itd, ako je loše uzimaju doneseni prilog i vraćaju ga natrag.
