Zanima me što bi bilo da je projektil udario na predgrađe Londona, Pariza, Budimpešte, Beča…
Tko god, na bilo koji način ovaj dron (raketu) usmjerio i doveo na Jarun, u Zagreb, pokazao je nama i cijelom svijetu, kako smo prepušteni sami sebi, svojim mogućnostima, sposobnostima i znanju. Nije to bio samo neočekivani incident u jednoj relativno maloj suverenoj, neovisnoj i slobodnoj zemlji, na rubu Europe, s jednom nogom na Balkanu. To je bio napad na članicu EU-a i NATO-a. Zna se od kuda je raketa doletjela. Zna se kakva je i što je. Nema tu mjesta nikakvim spekulacijama i tvrdnjama u smislu njene sofisticiranosti, zastarjelosti i nedjelotvornosti. Predsjednika države očito netko krivo informira.
Trebalo je dosta vremena da se o “incidentu” oglasi državni i vojni vrh. Zapad i NATO su usklađivali mišljenja i smišljali nekakav suvisli odgovor. To je vjerojatno i njih iznenadilo. Zanima me što bi bilo daje taj projektil udario na predgrađe Londona, Pariza, Budimpešte, Beča, Helsinkija…?!
Cijelom slučaju se ne želi davati veliki značaj i bitnost, kako stvari ne bi predaleko otišle i započeo Treći svjetski rat. Taj rat naime, na neki način i u nekim dijelovima već traje. Nije da je Putin i Rusija baš ničim izazvana pokrenula agresiju na Ukrajinu, nametnula taj rat, želi srušiti ukrajinsku i nametnuti prorusku vlast. SAD i NATO su ih previše dugo provocirali i ušli im praktički u dvorište, sa svojim vojnim i obavještajnim postrojenjima. Ukrajina ima pravo na svoju samostalnost, slobodu i opredjeljenje. Putin je to smetnuo s uma, te svojom vojnom moći, na desetke puta većom od ukrajinske, želi Ukrajinu podjarmiti i njome zagospodariti, u svakom smislu. Brani li se Putin pri tomu od Zapada ili stvara rusko carstvo, nije svejedno. Ući vojskom, tehnikom i vojnim postrojbama, na tuđi teritorij je okupacija. Pogibaju ljudi na obje zaraćene strane, pri čemu je po nekoj logici više ruskih vojnika, zbog mnogo čega, naročito motivacije. Ukrajinci brane svoje, domove, kuće, zemlju, državu. Ruski vojnici su poslani da osvajaju tuđe. Znaju li zašto i za što? Očito mnogi ruski vojnici to ne znaju, posebice oni golobradi momci, što izgledaju izgubljeno, prestrašeno, plaču i zovu majke.
Zamišljeni Putinov Blitzkrieg očito nije uspio. Stalno prestrojava i dovodi nove snage, te steže obruč oko Kijeva, zatvarajući prsten oko cijele Ukrajine, posebice na Crnom moru, želeći izbiti na Odesu kako bi gospodario tim prostorom. Jutros je počelo bombardiranje Lavova, nedaleko poljske granice, koji je pun izbjeglica, stranih diplomata i novinara. Gotovo cijeli svijet podržava Ukrajinu, u njenom obrambenom ratu, šaljući svu moguću pomoć, u hrani, lijekovima i oružju. Milijuni Ukrajinaca su se razbježali diljem Europe i svijeta. Neki od njih se više nikada ne će vratiti u Ukrajinu, kao što se nisu niti naši u Hrvatsku. Ukrajina se prazni. Po svemu sudeći nakon ovog rata bit će spaljena zemlja. Možda je to tako negdje i zamišljeno i sve ovo što se sad tamo događa se odvija po nekom isplaniranom i dobro osmišljenom scenariju svjetskih moćnika, po kojem se svijet treba podijeliti na Istok i Zapad, dvije moćne sile, koje će se stalno nadmetati za moć i utjecaj, držeći s obje strane u pokornosti sve ostale. Mnogi se pri tom pitaju, gdje i kada će Putin u svoj agresiji stati. Mislim, da to ne zna niti on sam sve ovisi o situaciji na terenu, izdržljivosti od nametnutih mu sankcija i snazi Ukrajine da odolijeva njegovoj agresiji i okupaciji. Bilo kako bilo, u toj nemilosrdnoj, nejednakoj i nametnutoj borbi, unatoč svakojakoj pomoći i razumijevanju, Ukrajina je ostala sama unutar svojih granica. Mi smo ostali sami unutar naših granica što se ovog raketiranja, u Zagrebu, tiče. Bilo da je to bio dobro usmjeren borbeni projektil, izviđačka letjelica ili “poludjeli” dron, koji se oteo kontroli, nitko nas nije htio i mogao od toga obraniti i spasiti, osim nas samih, a mi to nismo bili u mogućnosti. Zašto nismo bili u mogućnosti? Veliko je to i složeno pitanje, na koje mnogi odgovorni i za to zaduženi nemaju odgovor. Bez obzira kakav odgovor na to pitanje bio i tko ga bude dao, neki direktno odgovorni za ovaj slučaj bi trebali odgovarati, smjesta.
Ovo je pitanje opće i posebne sigurnosti. To nije bila nikakva simulirana igra i vježba. Zna se od kuda je doletio taj projektil. Manje je važno tko ga je ispalio, iako to nije nevažno. Najbolje od svega bi bilo saznanje da je dron upućen na neko ukrajinsko bojište. Uz put se nešto nepredviđeno dogodilo i zalutao je. Mi smo bili ugroženi. Nama je poslana poruka.
Svakakve teorije se sada o tomu stvaraju. Negdje sam pročitala da su Rusi ispalili ovaj dron, sa ciljem da spoznaju kolika je budnost NATO-a. Rusi to sigurno dobro znaju i bez ovog eksperimenta. Sada su se na ovom primjeru pokazali, dokazali i uvjerili se, da je ta budnost nikakva, pogotovo što se tiče Rumunjske, Mađarske i Hrvatske. Za upitati se i što su Orbanovi Griffeni radili, da nisu presreli tu raketu, prizemljili je ili preusmjerili. Mogli su nas makar upozoriti da se taj “ubojica” kreće prema nama. Što bilo, da bilo, nikad se ne će prava i jedina istina, o tome saznati. Ovo je eklatantan, egzaktan i egzemplaran pokazatelj, kako se moramo uzdati sami u sebe, svoje znanje, sposobnosti, vještine i mogućnosti. Sve slabosti našeg obrambenog sustava, naoružanja, protuzračne obrane, vojnog ustrojstva, lanca zapovijedanja, resornog ministarstva i nekih pojedinaca, na vrhu, su došle do punog izražaja i konstatacije kako puno toga nije u redu i ne funkcionira.
Uslijed prepucavanja vrhovnog zapovjednika i ministra obrane, došlo je do zanemarivanja vojne sposobnosti i dovođenja u pitanje državne i ostale sigurnosti. Žalosno je gledati i slušati, kako aktualni resorni ministar vrlo smušeno i nemušto obrazlaže situaciju s dronom zabijenim u ledinu Jaruna, kod Studenskog doma. Očito je da čovjek ne zna puno o onome o čemu govori, kao i o resoru kojim upravlja. Na televiziji, u emisiji kod Andrije Jarka general-pukovnik Krešimir Ćosić u dvije minute više rekao o samom incidentu, o dronu, mogućnostima, implikacijama i posljedicama tog nesretnog pada rakete, od svih onih kojih su puna dva dana lamentirali o tomu. Tko zna zna, a tko ne zna, osobito kad ne zna da ne zna, bolje mu je da je šuti, o bilo čemu, posebice o ovakvim nesvakidašnjim događajima, kojima bi mogao započeti Treći svjetski rat. Toga se valjda boji i NATO. Zato su oprezni u svojim izjavama i djelovanjima, što nikako ne umanjuje njihovu odgovornost i krivnju, zašto su pustili ovaj razorni sofisticirani projektil da uleti u Zagreb.
Na kraju svega: Zašto uopće NATO postoji? Netko je napisao kako je to preživjeli dinosaur koji se ne snalazi u ovom vremenu i na ovim prostorima. Mašinerija je to koju se neizmjerno puno plaća, ne služi onima koji ju plaćaju, već onima koji imaju određenu moć i utjecaj, koji se žele održati i proširiti.
