Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Svi Putinovi argumenti su netočni

Rusija u Ukrajini provodi genocid

 

Stanovništvo Ukrajine većinom čine Ukrajinci s 77,8 % (popis 2001.) od ukupnog broja stanovnika u Ukrajini (novijih podataka nema). Najbrojnije manjine su: Rusi 17,3 % (većinom na istoku Ukrajine) te 0,9 % Rusini. Važno je napomenuti, da ukrajinska vlada ne priznaje Rusine kao zasebnu manjinu, već ih smatra Ukrajincima, a njihov jezik smatra dijalektom ukrajinskog jezika. Hrvatska i Srbija priznaju Rusine kao zasebnu etničku skupinu. Ostale manjine u Ukrajini čine Rumunji i Moldavci (0,8 %), Bjelorusi (0,6 %), Krimski Tatari (0,5 %), Bugari (0,4 %) i ostali.

Službeni jezik u Ukrajini je ukrajinski jezik, ali od velike važnosti je poznavanje ruskog jezika. Ukrajinski jezik govori oko 55 % stanovništva, dok 45 % govori ruski kao prvi jezik. Oko jezika svakako je važno napomenuti stoljećima zabranjivan i onemogućavan ukrajinski jezik i umjesto njega nametnut ruski jezik.

Kako je Ukrajina izigrana s nuklearnim naoružanjem

Američki predsjednik Bill Clinton, ruski predsjednik Boris Jeljcin i ukrajinski Leonid Kravčuk potpisali su u Moskvi 1994. godine  sporazum kojim se Ukrajina odrekla nuklearnog naoružanja. Ukrajina je za uzvrat tražila jake sigurnosne garancije. Sporazum, poznat kao Budimpeštanski memorandum, sklopljen u nastavku 1994. godine, određivao  je da nijedna od država ne će upotrijebiti silu ili prijetnje protiv Ukrajine i da  će svi poštivati suverenitet i postojeće granice. Sporazumom je zaključeno da će, ako dođe do agresije, zemlje potpisnice zahtijevati brzu reakciju Vijeća sigurnosti UN-a za pomoć Ukrajini. Ukrajina nije dobila obvezujuće garancije koje uključuju sporazum kojeg bi ratificirale sve strane potpisnice sporazuma, pa je Putin nakon aneksije Krima  2014. godine proglasio  Budimpeštanski memorandum nevažećim. Čudno kada se uzme u obzir da je još 19. studenog 1999. godine Rusija potpisala Povelju o europskoj sigurnosti, gdje je „ponovno potvrdila inherentno pravo svake države sudionica da bude slobodna da izabere ili mijenja svoja sigurnosne dogovore, uključujući ugovore o savezu, kako se razvijaju”. Tako je Ukrajina ostala i bez nuklearnog  naoružanja i bez garancija o nenapadanju, otvorena za Putinovu divljačku agresiju. Ukrajina nije prekršila Ugovor o neširenju nuklearnog oružja.

Putin opravdava agresiju na Ukrajinu, a preko Ukrajine ucjenjuje i  vodi rat protiv čovječanstva

U svom obraćanju javnosti ujutro nakon što je  24. veljače 2022. godine, krenula agresija na susjednu državu, ruski predsjednik Vladimir Putin se obratio javnosti i naveo razloge za napad koji je u njegovim očima zapravo čin obrane. On govori o tome da se Rusija samo „brani“ i želi zaustaviti „genocid“ i „de-nacificirati“ Ukrajinu! Denacifikacija, demilitarizacija i neutralnost Ukrajine. Putin govori o „proširenju NATO-a na istok, prema granicama Rusije.

Rusija ima dugu povijest teritorijalnih prisvajanja okolnih zemalja

1939. Finska, 1939. Poljska, 1940. baltičke zemlje, 1940. Rumunjska, 1945. Istočna Europa, 1956. Mađarska, 1968. Čehoslovačka, 1979. Afganistan, 1994. Čečenija, 2008. Gruzija, 2014. Krim (Ukrajina), 2022. Ukrajina…

Agresija na Ukrajinu, podsjetila me na invaziju SSSR-a na Čehoslovačku tijekom “Praškog proljeća” (1968.) Tada se u znak prosvjeda spalio student Jan Palach 19. siječnja 1969. Baš kada je invazija počela krajem kolovoza 1968. godine trebali smo otputovati na maturalno putovanje u Prag, koje je naravno odgođeno. Još su se vidjeli tragovi tenkovskih gusjenica na praškim ulicama i oštećene fasade, kada smo mi u svibnju 1969.godine došli u Prag. I tada je Amerika bila glavni krivac, kao sada NATO, jer se vodstvo Varšavskog pakta uplašilo da će se Praško proljeće preliti i u druge zemlje. Sve zemlje istočnog bloka bojale da će SSSR nastaviti invaziju i na njih, kao i sada. Veliki je strah bio zavladao u Jugoslaviji i Rumunjskoj. Sastali su se Tito i Ceauşescu u Vršcu, ali sve je završilo odvođenjem češkog rukovodstva (Dubček i Svoboda ) u Moskvu na „preodgajanje“ postavljanjem marionetske vlade u Pragu i ostankom ruske vojske u Pragu.

Putin samo nastavlja politiku SSSR-a. odbija svaku mogućnost Ukrajini da sama odlučuje o svojoj sudbini, kao što je Leonid Brežnjev tada onemogućio Čehoslovačkoj. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 14 zemalja istočne Europe primljeno je u NATO. Četiri od njih graniče s Rusijom. Kao što sam prije navela i Ukrajini je 2008. godine obećano članstvo, ali je do daljnjeg stavljeno na led.

NATO u svojim istočnim članicama proveo pripreme za brzo premještanje postrojbi, tek nakon što je Putin 2014. godine okupirao Krim.

NATO se drži temeljnog dogovora s Rusijom iz 1997. godine o zabrani trajnog stacioniranja vojnika u novim članicama. Koja realna prijetnja može biti Rusiji, kada Rusija ima atomsko naoružanje i pravo veta u UN?

Govor predsjednika Putina uperen je protiv “onih koji teže svjetskoj dominaciji”, odnosno protiv “straussijanaca” u američkoj strukturi moći. Bila je to prava objava rata protiv njih (http://www.lookingglassnews.org/viewcommentary.php?storyid=136)

(6. ožujak 2022.). Straussijanci su politička skupina koju je okupio njemački filozof Leo Strauss, koji je zbog hitlerovih progona Židova u Europi, pobjegao u SAD i postao profesor filozofije na Sveučilištu u Chicagu. 1972. godine formirao je malu skupinu vjernih polaznika kojima je dao usmenu poduku. Nema pisanih tragova o tome. Objasnio im je da je jedini način da Židovi ne postanu žrtve novog genocida bio da formiraju vlastitu diktaturu. Nazvao ih je Hoplites (vojnici Sparte) naučio ih je da djeluju u potpunoj diskreciji (plemenita laž) i utječu na svjetsku politiku. Ono što im je važno je infiltrirati se u moć, bez obzira na ideologiju. Skupina je nastavila raditi po njegovim uputama i nakon njegove smrti 1973.godine.

Povezali su se sa CIA-om, a ženidbenim vezama sa  korporacijama vojno-industrijskog kompleksa. Također su u Jeruzalemu 2003. godine sklopili savez sa cionistima.

Straussijanci i njujorški intelektualci bili su sudionici mnogih operacija od Gvatemale do Nikarague širom svijeta.

Newyorški intelektualci stvorili su Nacionalnu zakladu za demokraciju (NED) i Američki institut za mir, koji su organizirali mnoge pokušaje promjene vlasti počevši od Kine s pokušajem državnog udara premijera Zhao Ziyanga i naknadnom represijom na trgu Tiananmen.

Paul Wolfowitz je bio dizajner “Pustinjske oluje”, operacije uništenja Iraka koja je omogućila Sjedinjenim Državama da promijene pravila igre i organiziraju jednostrani svijet, sve pod  konceptom “promjene režima” i “promocije demokracije“ izmišljajući argumente za nove ratove protiv Iraka i Irana (“plemenita laž” Lea Straussa), kao na pr. bojne otrove Sadama Huseina.

Zahvaljujući napadima 11. rujna 2001. Richard Perle i Paul Wolfowitz nametnuli su strategiju “beskrajnog rata”: američke oružane snage ne trebaju dobivati ratove, već što je moguće duže održavati stvoreni kaos i time uništavati stanovništvo i sve političke strukture ciljanih država,  kako bi bile ovisne od SAD-a.

Straussijanci su ušli u washingtonske trustove mozgova. Godine 1992., William Kristol i Robert Kagan (suprug Victorije Nuland) objavili su članak u vanjskim poslovima u kojem žale zbog plašljive vanjske politike predsjednika Clintona i pozivaju na obnovu “dobronamjerne globalne hegemonije”.

Puno je Straussijanaca utjecalo na svjetsku politiku, ovdje ću navesti samo one vezane uz Ukrajinu:

– 1994. godine, trgovac oružjem, Richard Perle (također poznat kao “Princ tame”) savjetnik Alije Izetbegovića u Bosni i Hercegovini. Perle je čak bio član bosanskog izaslanstva na potpisivanju Daytonskog sporazuma u Parizu.

U Obaminoj administraciji Straussijanci su pronašli put do kabineta potpredsjednika Joea Bidena. Njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jacob Sullivan odigrao je središnju ulogu u organizaciji operacija protiv Libije, Sirije i Mjanmara, dok se drugi njegov savjetnik Antony Blinken usredotočio na Afganistan, Pakistan i Iran. Upravo je on vodio pregovore s vrhovnim vođom Alijem Khameneijem koji su rezultirali uhićenjem i zatvaranjem ključnih članova tima predsjednika Mahmouda Ahmadinejada u zamjenu za nuklearni sporazum.

Promjenu režima u Kijevu 2014. organizirali su Straussijanci.  Victoria Nuland došla je podržati političare  desnog sektora i nadzirati izraelski komandos “Delta” na trgu Maidan. Telefonsko presretanje otkriva njezine rečenice „Tko jebe Europu. To je “partnerstvo” u tradiciji Wolfowitzovog izvješća iz 1992. godine.

Sullivan i Antony Blinken namjestili su sina potpredsjednika Bidena, Huntera, u upravu jedne od najvećih plinskih tvrtki, Burisma Holdings, unatoč protivljenju državnog tajnika Johna Kerryja. Hunter Biden je nažalost samo narkoman, služio je samo kao paravan za gigantsku prijevaru na račun ukrajinskog naroda. Imenovao bi, pod nadzorom Amosa Hochsteina, nekoliko svojih prijatelja kamenjara da postanu drugi frontmeni na čelu raznih tvrtki i da opljačkaju ukrajinski plin. To su ljudi koje je predsjednik Vladimir Putin nazvao “klikom ovisnika o drogama”. Otkako se Joe Biden vratio u Bijelu kuću, ovaj put kao predsjednik SAD-a, Straussijanci „kolo vode“.

Sullivan i Blinken oslanjali su se na oligarha Ihora Kolomoyskog, trećeg  po bogatstvu u zemlji. Kolomoïsky je iskoristio svoje veze kako bi preuzeo vlast unutar europske židovske zajednice, ali su se njegovi suvlasnici pobunili i izbacili ga iz međunarodnih udruženja.

Podtajnik  Nuland  nametnuo je Dmitrija  Yarosha  predsjedniku Zelinskyju, televizijskom glumcu kojeg je financirao oligarh Ihor Kolomoysky, da Yarosha imenuje posebnim savjetnikom na čelu vojske. General Valerij Zaluzhnyij  se u početku bunio ali  je konačno prihvatio. Yarosh je dao punu podršku pukovniku Andreyju Biletskom i njegovom Azovskoj pukovniji koji je na zlu glasu navodno zbog mučenja i ratnih zločina. Azovska pukovnija  uključena je u Nacionalnu gardu Ukrajine. Svi pripadnici pukovnije, koji dolaze iz 22 zemlje i različitog su podrijetla, su vojnici po ugovoru koji služe u Nacionalnoj gardi Ukrajine. Upravo je njihovu skupinu predsjednik Vladimir Putin nazvao “klikom neonacista”. https://hr3.wiki/wiki/Azov_Battalion

Viktoria Nuland, koju je Blinken uzeo uz sebe, otišla je u Moskvu u listopadu 2021. godine i prijetila da će slomiti rusko gospodarstvo ako se ne bude pridržavalo uvjeta koje postavlja SAD. To je bio početak trenutne krize.

Predsjednik Vladimir Putin nazvao je 25. veljače vodstvo Kijeva “klikom narkomana i neonacista”

Tijekom noći 25. i 26. veljače 2022. predsjednik Volodimir Zelenski poslao je Rusiji prijedlog o prekidu vatre preko kineskog veleposlanstva u Kijevu. Putin  je odmah odgovorio iznoseći svoje uvjete:

  • uhićenje svih nacista (Dmitro Yarosh i Azovski bataljun itd.) (denacifikacija);
  • uklanjanje svih imena ulica i uništavanje spomenika koji veličaju nacističke suradnike tijekom Drugog svjetskog rata (Stepan Bandera, itd.);
  • Polaganje oružja (demilitarizacija).

Naravno da su pregovori propali. Kao što se odrekla nuklearnog naoružanja Putin od Ukrajine traži da se odrekne svoje nacije, svog identiteta i vojske, pa da bude prepuštena njemu na milost i nemilost da s njom upravlja kako god želi.

Nije nam ostavljena nikakva druga mogućnost obraniti Rusiju i naš naroda osim one da sami napadnemo… republike Donbasa su od Rusije zatražile pomoć i u svezi s tim sam sukladno Poglavlju 7 članku 51. Povelje UN-a donio odluku o pokretanju izvanredne vojne operacije”, rekao je Putin. Ne stoji ni tvrdnja da se Rusija mora „obraniti” od Ukrajine niti da se pritom može pozivati na Povelju UN-a. Rusija nije podnijela nikakve dokaze da Ukrajina priprema vojnu akciju protiv nje. Putinovo slanje vojnika u Donbas kao „mirovne postrojbe” je zapravo nastavak ruske okupacije ovog područja na istoku zemlje. Serija dokazano insceniranih napada ukrajinske strane na ciljeve u Donbasu, Putinu su trebali poslužiti kao dokaz o ukrajinskoj agresiji. Pravo na samoobranu uvjetuje prethodni napad protivne strane što se u slučaju Ukrajine nije dogodilo. Ova Putinova retorika podsjeća na Miloševićevu retoriku zaštite srpskog naroda u Hrvatskoj 90-ih godina prošlog stoljeća. Putin je svoju vojnu akciju opravdao i tvrdnjom da se rad o „zaštiti građana koji su već osam godina podvrgnuti teroru i genocidu”.

Pojam genocid definiran je Konvencijom UN-a o genocidu iz 1948. godine  kao „zločin namjernog istrjebljenja neke nacionalne, etničke ili vjerske grupa ili pripadnika neke rase”. Izvješća o zločinu ovakve vrste u Ukrajini nema iako su sve civilne žrtve od 2014. godine precizno registrirane. Ni misije OESS-s koje, i uz privolu Moskve, redovito vrše istrage u separatističkim područjima, nisu pronašle nikakve temelje za tvrdnje o genocidu. Prema podacima UN-a iz 2021. godine, u sukobima u istočnoj Ukrajini je do sada život izgubilo oko 3.000 civila. Prema izvještaju OESS-a najveći broj civilnih žrtava poginuo je u artiljerijskim napadima. I ta retorika o genocidu podsjeća na srpsku retoriku o genocidu Srba, a u stvarnosti su Srbi počinili genocid u Srebrenici i ratne zločine sa elementima genocida u Hrvatskoj.

Lili Benčik

Povezane objave

IZBORI U SAD-u – Poštar uvijek zvoni dvaput

HF

Održana münchenska konferencija o sigurnosti

hrvatski-fokus

Kina nastoji okružiti Indiju

HF

Pola stoljeća od tragične smrti

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više