Hrvatski Fokus
Povijest

Singapur očima kapetana Pera Jakšića (2)

Kinezi jedu sve, pa i ako je smrdljivo; mačke, mačke, štakore, pse itd., ali najveća su im poslastica pilići koji još nisu izašli iz jajeta

 

Ovaj zgodan članak napisao je Pelješanin Zdravko Šundrica (Oskorušno, 1915. – Orebić, 1995.), arhivist i povjesničar. Studirao je teologiju u Zagrebu i Rimu gdje je obranio 1943. doktorat temom o katolicizmu i jedinstvu Crkava. (tj. kršćanstva). Nakon Drugoga svjetskog rata kao franjevac bio zatvoren (jedinstvo?). Iza 1950. postaje laik i zapošljava se u Dubrovačkom arhivu. Prevodio s talijanskoga i francuskoga, značajni su mu radovi o veterinarskoj službi u Dubrovniku, te o Statutu iz 1272. godine. Pogledati i rad Lovorke Čoralić, tj. izdanje Šundričine “Tajne kutije dubrovačkoga arhiva”, 2009. godine izdano.

Pero Jakšić rodio se 1842. godine. Kapetan je od 1865. godine, 1868.- 1870. kapetan je na barku (tip jedrenjaka sa tri ili više jarbola) “Adam”, 1875. prvi časnik na “Dvanaestom dubrovačkom”. Ubio se 1887. iz pištolja na barci nedaleko Grebena, u blizini svoje kuće u uvali Lapad.

U vrtovima pagode pod mnoštvom posvećenih bambusa može se vidjeti hrpe žućkastoga papira. To je magijski papir koji gori bez plamena i služi za gatanje.

Prodaja tih papirića i sličnih gluposti glavni je prihod bonza.(svećenika)

Oni sjede u vrtu i prave trgovinu znakovima i kombinacijama figurica i ogledalima, ili gatanjem sudbine po letu malih ptica.

Žao mi je što nisam nazočio tim magijskim operacijama, jer Kinezi moraju biti izvrsni opsjenari. Indijci (u Singapuru) su po vjeri većinom muslimani i mnogi su stroži po pitanju Kurana nego muslimani u našim (hrvatskim) krajevima.

Od toliko kulia li fakina (nosača) koji su radili na našim brodovima nikada nijednog nisam mogao nagovoriti da se napije vina ili alkohola (zašto si ih Jakšiću nagovarao na zlo, op.,T.T), ni da pojede neku kuhanu hranu ako je nije pripravio netko od njihovih.

Kineski dućani imaju  po sredini jedan oltar s kipom boga koji je urezan ili naslikan; pored njega gore male obojene svjetiljke.

Taj oltar je najsjajniji ukras  magazina punih svile, sukna, pozlaćenih okvira, rezbarija. Kineski proizvodi uvoze se iz Hong Konga i prodaju po vrlo visokoj cijeni.

Pored toga puno je europske robe koja imitira kinesku i koju domaći prodaju kao original varajući kupce.

Ako se želi nešto kupiti treba odmah smanjiti cijenu za dvije trećine.

U Singapuru ima mnogo dućana i mjesta gdje se puši opijum na koji engleska uprava udara jake takse, i to je razlog zašto se čini sve moguće da se održi taj nezdravi porok. Ta jesta najviše posjećuju kineski vlasnici trgovinica i indijski kuliji tražeći u opijenosti okrepu. (možda i lažnu utjehu, op., T.T.)

Dvorane su jednostavne sa dubokim sjedalicama ili malim poljskim krevetima i malim kušinićima (uzglavljima). Pušaču daju lulu sa kamišem koja ima izrezbarene opscene figurice, svjetiljčicu i čeličnu iglu s malom kutijom ekstrakta opijuma.

Pušač puši i preko opijenosti, često do besvijesti, te se sam prevali.

Kinezi vole prikazivanje drama i imaju dobre glumce.

Drame, tragedije i komedije prikazuju skupa jer ne prave razliku. Žene se ne pojavljuju na pozornici, niti u kazalištu. Glumci su bogato odijeveni.

Kinezi su strasni kockari, što često završava krvavo jer gubitnici znaju napasti i opljačkati dobitnike. Jakšić smatra Kineze opakim narodom jer su lakomi i skloni mnogim porocima, a malo njih ima moralnog odgoja, mada sam primijetio da mnogi znaju pisati. (Jakšić opet ponavlja generalizacije, op., T.T.)

Uglednije kineske žene ne izlaze iz kočija; one iz puka nose bluzu do pola stegna i vrlo široke hlače. Roba im je od svile tamno plave, ili od pamuka.

Niskog su rasta i žućkastog tena, ali ih ima koje imaju lijepi ružičasto bijeli ten.

Sve imaju crnu i sjajnu kosu koju brižljivo češljaju.

Kinezi jedu sve, pa i ako je smrdljivo; mačke, mačke, štakore, pse itd.

Ali najveća su im poslastica pilići koji još nisu izašli iz jajeta.

Međutim obična njihova hrana je riža i riba. Kad jedu ne upotrebljavaju žlice ni viljuške, već dva okrugla štapića koja s naročitom vještinom drže među prstima.

Indijci međutim jedu sve s rukama koje peru prije i poslije jela. Ovi, pošto su po vjeri muslimani vrlo su strogi po pogledu vrste jela, ali kada ih čovjek gleda kako stavljaju ruke u tanjur dolazi mu povratiti. Indijski kuli izdržavaju se pretežno rižom kuhanom u vodi i komadićem ribe, balančanama i začinima.

Nošnja Indijaca je jednostavna; oko glave namotavaju turban od muselima (fina pozračna tkanina, muslin, nazvana prema gradu Mosulu u Iraku, op., T.T.), ili nose visoku i krutu kapu tkanu u raznim bojama, a oko bokova opašu komad platna koji ide do koljena. Visoki su, lijepo građeni i imaju inteligentan izgled.

Maležani imaju skoro istu nošnju, ali su ružne fizionomije i malog rasta.

Žene, prema kojima su muževi vrlo popustljivi, vole strance.

Maležanke nisu nimalo nelijepe, mala su rasta i vrlo tamne boje. 

Imaju živahno oko, kose crne kao ugljen i mažu ih kokosovim uljem da bi bile vrlo sjajne, ali to stvara odvratan miris.

Nose duge naušnice, narukvice i na rukama i na nogama, a poneke imaju prstenove i pod nosom. Zubi su im bijeli kao snijeg, ali kod onih koji žvaču betel (biljka iz porodice papra i kave) crni su i pokvareni.

Kite glavu i vrat cvijetom jasmina koji neutralizira neugodan miris kokosova ulja.

Kinezi su u Singapuru zaposleni na najnižim poslovima kao fakini (nosači), sluge,

veslači itd. Više njih imaju dućane, neki su glumci, a malo ih ima trgovaca.

Ali među trgovcima ima vrlo bogatih, i to onih obogaćenih u Singapuru.

Maležani su vozači, piloti, ronioci koji vade spužve, koralje i morske cvjetove, ribari, a i mornari na brodovima obalne plovidbe. Ostali Indijci se bave robnom trgovinom,

voća itd. Nosači su i sluge u radnjama europskih trgovaca, stivadori, (lučki slagač tereta, vidi štiva) mornari itd.

Europljani koji su tamo ne obavljaju nijedan manualni rad, te imaju običaj držati sluge Kineze. U kafeterijama, hotelima idr ustanovama posluga je sva kineska i dobiva 7 – 9 dolara na mjesec. Poslušni su, ali nemarni, a ako se na njih viče brzo napuštaju posao žaleći se kako se prema njima slabo postupalo. Jakšić se tome čudi?, op., T.T.) 

Pošto je trgovina povezana između Europljana, Indijaca i Kineza Europljani su dužni u svim svojim trgovačkim kućama držati blagajnike Kineze i ponekog Indijca za pisare, kako bi ovi mogli imati uvid u stanje europskih trgovaca, i ostati u vezi sa svojim sunarodnjacima. (zvuči nebulozno, valjda su Kinezi jeftini, pouzdani i znaju šutjeti op., T.T.)

Singapur koji je centar trgovine između Indije, Kine i Jave uvozi i izvozi ogroman broj vrijednih artikala; boje, kaučuk, šećernu trsku, papar, školjke, kornjačevinu,

kavu, kost, brašno i žito, kože, drvo za boje i skupocjeno drvo, , malo sladora, kositra, čelika, kokosovih oraha itd

Uvijek je tu barem desetak brodova koji krcaju teret za Ameriku i Europu.

Najviše tereta ide u Europu nakon berbe papra u prosincu, siječnju i veljači.

U Singaporu nema mešetara već je običaj da se svaki brod preporuči nekoj trgovačkoj kući za proviziju od svega 2,5 %.

Malo se  unajmljivanja brodova odvija prema ugovorima, već se ukrcava po komadima, sa samim policama koje moraju biti potpisane sa “potvrđujem.”

Indijskim stivadorima (slagačima teretima) se plaća svakom 23 do 25 centi (dolarskih) po toni tereta. 

Izolacija tereta se vrši trskom krcatelja, koja se plaća pola nola.(što je nola?)

Sture (mrežasto pletena trska) su premalene, a plaćaju se više nego li vrijede.

Savorna (nešto mirisavo?)koja se ukrcava na brod vrijedi 40 centi po toni i treba je mjeriti jer možete biti teško prevareni u količini.

Za iskrcaj ugljena plaća se 13 centi po toni. To rade Kinezi, i uspijevaju dnevno iskrcati  150 do 180 tona.

Nedaleko Singapura nalazi se Nova luka gdje pristaju Englezi i Francuzi.

Imaju izvrstan dok za popravak brodova, ali skuplji nego u Europi.

Osebujan je lik agent Beak koji vrlo strogo nadgleda krcanje tereta i ne dopušta krcanje prije popravka broda, ako nađe na njemu i najmanju grešku. Jasno, tu on nalazi osobni profit.

U Novoj luci vidio je Jakšić neko stablo koje ga se dojmilo, neku vrstu čempresa rijetkih i horizontalno položenih grana. U vrtovima viđa banane, kokos, ananas, povrće. Sela su skoro sva maleška (malezijska). Oni grade drvene kolibe na stupovima nekoliko stopa iznad zemlje, a pokrivene su lišćem drveća ili bambusa.

Ima puno divljeg samoniklog cvijeća, osobito divljih ruža.

Jedne večeri bez mjesečine prolazio je Jakšić kroz šumu visoku  12 do 15 stopa.

“Najednom ugledah na vrhovima raznih stabljika male zelenkaste plamičke koji se kroz kratko rastegnuše uzduž čitavoga puta, te se nađoh kao na jednoj aleji rasvijetljenoj bezbrojnim plamičcima koji su se čas gasili, čas opet palili.

Bilo ih je neizmjerno i na svakom listu po jedan. ” Kada se popeo na jedno stablo ustanovio je da se radi o malim svijetnjacima (krijesnicama) koji nisu stalno svjetlili kao naši domaći. Misteriozno su se istodobno palili i gasili.

Jakšić ne može opisati svoj osjećaj samoće u tropskoj šumi uz tu svjetlost i mistične domorodačke priče.

Teo Trostmann

Povezane objave

Pero Živković zvani “Pera peder”

HF

Bijeli fratar iz Dubrovnika

hrvatski-fokus

Hrvati su oslobodili Srbe od Turaka

HF

U spomen mojim dragim suborcima!

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više