Hrvatski Fokus
Najnovije vijesti

Poznati o najnovijem ciklusu slika (pan)demije Antona Cetína

Cetín je jedinstven u svijetu moderne umjetnosti u smislu sustavnosti likovnoga jezika

 

Sa zanimanjem i veseljem pratim umjetnost Antona Cetína unatrag otprilike tri desetljeća. Sa zanimanjem, jer Cetín je jedinstven u svijetu moderne umjetnosti u smislu sustavnosti likovnog jezika, a s veseljem jer tko ne bi uživao u maštovitoj razigranosti Cetínovih crta, boja i ploha. Cetín je najavio taj jezik u svojoj tmurnoj ranoj fazi, u Hrvatskoj i u Parizu, s nesretnim majkama, letećim demonima i isušenim krajobrazima, da bi ga prijelazom u novi svijet, svoju novu domovinu Kanadu – razigrao i rasvijetlio delikatnim vibracijama ugodnog erosa s pticom, mjesecom i, nadasve, Evom, paradigmatičnom pojavom ženstva. Cetín je razvio idiosinkratičnu industriju oblika i uspješno je prenosi iz razdoblja u razdoblje, uvijek istu i uvijek novu i sadržajnu.

Nije lako iz prve prepoznati devijacije s tog začaranog druma. Oko 2000., uoči, tijekom i nakon 9-11, Cetín je primijenio svoju riznicu oblika na strahovit događaj koji je (ne jedini!) doživio kao početak propasti jednog svijeta, pokazujući kako izvorni umjetnik može koristiti svoje ustaljene oblike u sasvim novim situacijama. U COVID-19, 2020., pri skiciranju sljedećeg stupnja, Cetín je dublje zagrabio u svoje spremište i dehumanizirao ga na još višem stupnju. U 9-11 slikom vladaju velike afiguralne konstrukcije, drobeći naš prividno solidni svijet. U COVID-19 to se rastakanje prevodi u biološki rasap svijeta nepoznatom i kobnom transformacijom.

Počam od grotesknih kvazi-ljudskih lica (sl. 1-4) rastući nered virusnog plesa pretvara „naš“ svijet u razdrobljeno podrhtavanje oblika, boja i poteza (5-11). Nametanje virusnog ideograma raste (12-15), te kroz rekapitulaciju (16-18) vodi do trijumfa virusa u hladnom beskraju povrh svijeta uništene sadašnjosti (19). Dok u 9-11 Cetín ostaje pri suzdržanoj apokalipsi sloma velikih sustava, COVID ide fantazmagorički dalje razdirući fizički i društveni svijet ljudskih jedinki. Ni rijetki pojedinačni Cetínovi simboli iz riznice tog našeg svijeta (srce u br. 18) ne ulijevaju puno nade. Dok se 9-11 u načelu može (iako malo vjerojatno) rješavati humanističkim dijalogom, s virusom nema pregovora. To nam hladno i bez zadrške saopćava veseli ples paklenih sudionika najnovije Cetínove likovne monografije.

Vladimir P. Goss, Zagreb, Hrvatska, 2020.

Sa žalošću promatrajući temu ove nove kolekcije i s oduševljenjem za tvoju sjajnu interpretaciju ovog posvadašnjeg čudovišta – BRAVO! Tvoje slike razdiru šutnju i neopazice prodiru u misao sa svečanošću boja, koje tako dobro označavaju ovo djelo.

Tvoj umjetnički izraz ovog virusa rasvjetljava tvoju srdžbu i tvoju dobrotu te izražava unutrašnjost natopljenu emocijama prema svijetu, prema ovom svijetu koji uništava čovjeka.

Hvala Ti, moj dragi prijatelju! O neka tvoja vizija i tvoji osjećaji izraženi talentom VELIKOG UMJETNIKA i MAESTRA budu korisni čovječanstvu.

Antonio Gálvez, Barcelona, Katalonija, 2020.

Čitavog svog života Anton Cetín stvara djela ljepote i nadahnuća. Njegove glavne teme su “mistično trojstvo”: Eva, ptica i cvijet, koje oslikava nadnaravno kraljevstvo, raj samilosti i ljubavi. Nije tako u Cetínovu novom nizu COVID, gdje nema ptice ni cvijeta, a Eva se pojavljuje sporadično. Svemir stranih planetarnih oblika zastrašujuće je kraljevstvo nesklada i tame. Misteriozne sive pojave, i iracionalni proročki oblici, izgleda kao da prijete svakoj radosti. Taj je svijet u neredu i Eva je nemoćna da bi to dovela u red. Korona virus u jasnim bojama zauzimlje središnje mjesto, posvuda je nazočan, stalno je u napadu, kreće se, leti, nasrće u svim pravcima; kružne opasnosti prijete ranjivom krugu života, samoj unutrašnjoj srži.

U pozadini su prijeteća skrivena, nezgodna lica koja došaptavaju, optužuju, straše one koji su bojažljivi, nesigurni u žalosti, strahu i beznađu. Mi postadosmo samo dio samih sebe, par zelenih očiju bez lica, par koji gleda iz čudnog rumenog neba, blijedo lice kojim gospodare crvene oči, nesklad kontura koje dovode u zabludu i koje unose pomutnju. Narušene su strukture života. Vječiti zalasci i izlasci sunca života utamničeni su crnim mrljama koje uništavaju normalnost. Čak ni same suze nemaju svoj uobičajeni oblik nego su bijele, nazupčane i oštre. U pozadini se skriva srušena geometrija – plohe se otapaju, oblici se pomiču kao kad se tlo pomiče pod našim nogama. Svijet je u komadićima. Svi se mi bojimo jedni drugih, svatko može biti donositelj smrti. Tu jesu krugovi, ali ne krugovi zaštite, to su krugovi korone. U tom mračnomu svijetu moćne su slike udara jasnih glavnih boja, koje nas podsjećaju na boje dječjih igračaka. Tu je nada u tami – negdje u pojedinačnom crvenom krugu nalazi se biće sa srcem ispunjeno nadom, zaštićeno od kaotičnih povika i plačeva koji ga okružuju. Ovih devetnaest slika dočaravaju nam nijemi film, dramu COVID. Od jednog koraka do drugoga, unaprijed i unatrag, tu bez ikakve odluke, bez kakva napretka. Ove krasne i zastrašujuće slike iznose van emocionalnu dramu kojoj smo svi podređeni: one portretiraju osjećaj gdje smo svi u neodređenu stanju, u stanju očekivanja, dok pandemija napreduje i napreduje.

Sharon Singer, Toronto, Kanada, 2020.

Velike katastrofe i pandemije nisu iza sebe ostavljale samo žalosti, pustoš i smrt, nego su također znale ostavljati velika umjetnička djela. Anton Cetín pratio je na svoj način pandemiju Covid-19 odakle je dobio nadahnuće, koje ga povezuje sličnosti s dvama prethodnim ciklusima slika “Zlokobne ptice” (nastale 1965) i “Uznemireni svemir” (iz 2001), što su uočile povjesničarka umjetnosti Branka Hlevnjak i novinarka Jasna Lovrinčević. Već na prvoj slici ističe se, iznad Evine glave, strašno lice zlotvora koji je pokretač ovog zla, dok Evu okružuje više virusa od kojih neki čak dodiruju njenu glavu. Usprkos svim tim opasnim napadima, ona uspijeva preživljavati i pojavljuje se i na svim drugim slikama ovog niza. Na nekim se djelima Eva nalazi okružena mrtvacima, polumrtvacima, u blizini je groblja, ali darovateljica života uvijek uspijeva preživjeti. Ova nas djela vode kroz umjetnički dinamizam koji se odvija između života i smrti, imeđu tjeskobe i instinkta za preživljavanjem, gdje virusi svojim ticaljkama truju i napadaju sve što živi, no ponekada uočavamo i monokromne dijelove prostora na slikama koji nas pozivaju na razmišljanje o zlu koje je tako blizu nas.

Vinko Grubišić, Waterloo, Kanada, 2020.

Melita Novak

Povezane objave

Počinje XIV. Festival svjetskog kazališta

HF

APEL 24 – stao ispred hrvatskog naroda

HF

Fauci financirao razvoj koronavirusa u Wuhanu

hrvatski-fokus

Poruka Hrvatima u Hrvatskoj i BiH

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više