Još uvijek je suvremena država u suvremenom svijetu jedina zaštita malog čovjeka od korporacija
Prvo sredstvo je medikalizacija života. Drugi je borba protiv antropogenog utjecaja na klimu. I treće – digitalizacija. Sve sam to skupa nazvao u jednom od svojih članaka – bio-eko-tehno fašizam.
Prošle godine bilo je puno svega, ali mislim da je glavni događaj, u biti, najvažniji događaj, protiv kojeg su se svi ostali, bilo širenje, na svjetskoj razini, društvenog rata viših klasa protiv one niže.
U 1990-ima, Christopher Lash, američki sociolog, koristio je izraz “ustanak elite”. Napisao je i knjigu pod tim naslovom – “Pobuna elita”. Riječ je o tomu da je od prvog desetljeća XX. stoljeća, i kulminacija koju predstavlja boljševička Listopadska revolucija 1917. godine iz studenoga 1917. – nastala ofenziva masa, koja je negdje na prijelazu iz 1960-ih u 1970-e počela “kliziti” i počela je protuofenziva elite. Razvila se jer je kapitalistički sustav u kasnim 1960-ima zapao u slijepu ulicu. To su vrlo dobro razumjeli na Zapadu. Oni su vrlo dobro razumjeli da je potrebno promijeniti sustav, da će daljnji industrijski i politički razvoj političkog sustava dovesti do jačanja radničke klase, gornjeg sloja radničke klase i srednje klase. I s tim se nešto mora učiniti. Ali dok je postojao Sovjetski Savez, ovaj problem je bilo nemoguće riješiti. Zato je u početku Sovjetski Savez, sovjetsku nomenklaturu, pohlepnu, glupu, uvukla linijom Rimskog kluba, u globalne igre. A onda, 1980-ih, pronalazeći snage u samom Sovjetskom Savezu koje su nastojale promijeniti društveno-ekonomski poredak, uspjeli su ovim dvojnim subjektom, sovjetskim i zapadnim iznutra, srušiti Sovjetski Savez.
Raspad Sovjetskog Saveza omogućio je Zapadu, kapitalističkom sustavu, da dobije još 15-20 “masnih” godina. To je bilo vrijeme kada su pljačkali bivši socijalistički blok i tako se obogatili. Međutim, 2008. došla je kriza koja je samo odgođena. Očekivalo se 1993.-1995. godine i prema zapadnim i sovjetskim prognozama.
Mi smo imali vrlo važnog analitičara, znanstvenika, općenito, iznimnu osobu – Pobiska Kuznetsova. Tako je 1982. godine napisao za Jurja Andropova prognozu prema kojoj bi trebalo biti da 1993.-1995. izbija takva kriza nakon koje kapitalistički sustav u onom obliku u kojem je postojao dvjesto godina više ne će postojati. Ne znam je li ta prognoza stigla do Andropova, ali je stigla do zapadnih think tankova. Dakle, kriza je odgođena do 2008., a onda je krenula i postalo je jasno da se sustav raspada.
Krizu su “zatrpali” novcem koji je nakon toga prestao biti novac. Jer novac nije papir, on je instrument. Novac ima pet funkcija. Dakle, ako mogu ispisati bilijun dolara i staviti ih na tržište, to više nije novac, nisu financije. To je nešto sasvim drugo. A 2008. financijski kapital se pretvorio u financijalizam. Odnosno u stvari koja više nije povezana s novcem, već s voljom onih koji imaju tiskarski stroj. Tako je postalo savršeno jasno da se kapitalizam konačno mora transformirati u nešto drugo. Ali tako nešto zahtijeva situaciju u kojoj postoje dva konkurentska centra. Sovjetskog Saveza nema, pa je potrebno stvoriti sličnu napetost. Tijekom 7-8 godina na Zapadu je razrađen evolucijski plan za prijelaz na postkapitalizam. Temelj ovog plana bile su Sjedinjene Države, njihovo očuvanje kao klastera transnacionalnih korporacija, a dijelom i kao države. Tako je napravljen evolucijski plan s mandatom od 16 godina: 8 godina za Obamu, 8 godina za njegovu nasljednicu Clinton. Ta se ideja temeljila na stvaranju dvaju prekooceanskih društava – transatlantskog i trans-tihooceanskog. Ta su se društva trebala međusobno natjecati i tako stvoriti novu dinamiku razvoja sustava, koja će postupno prerasti iz kapitalizma u postkapitalizam. A vrh bi sačuvao svoje pozicije i u postkapitalističkom društvu.
Pritom su ova dva prekooceanska društva zamišljena na sljedeći način: u njihovim okvirima stvaraju se megakorporacije koje će vladati državama. Na primjer, u Transpacifičkom društvu sustav pravila, njihov “ustav” – bio bi modeliran po uzoru na odnose Istočnoindijske tvrtke s indijskim kneževinama. Samo bi ovdje ulogu istočnoindijske tvrtke preuzele korporacije, a ulogu indijskih kneževina država. Odnosno, radi se o privatizaciji pravne sfere, privatizaciji države kao takve. Ali to je bilo lako napraviti na papiru.
Godine 2016. pojavljuje se Donald Trump. Snage kojima se nije svidjela varijanta u kojoj će vladati platforme poput Googlea, Microsofta i drugih, istaknule su svog kandidata. A jedna od prvih stvari koje je Trump napravio bila je da ju je potpuno razbio, tako da obnova više nije moguća – i Transpacifičkog i Transatlantskog društva. Onim snagama koje su dovele Obamu na vlast postalo je savršeno jasno da Sjedinjene Države ne mogu biti temelj evolucijske tranzicije. Nešto drugo je potrebno i Sjedinjene Države će biti žrtvovane. Tada se postavilo pitanje: kako smanjiti proturječnosti koje su obično, u povijesti kapitalizma, smanjivali svjetskim ratovima.
Svjetski rat je nemoguć ako imamo na umu postojanje nuklearnog oružja. Ova varijanta nije moguća. Ali svjetski rat je oblik društvene katastrofe. Tko je rekao da je moguć samo oružani rat, da je to jedina društvena katastrofa? Postoje i drugi oblici. Primjerice, 2010. Jacques Attali je na pitanje koji su to čimbenici koji mogu osigurati prijelaz na Novi svjetski poredak rekao da su čimbenici različiti i među njima spomenuo pandemiju; ono što je nedavno objavljeno kao pandemija…
Napominjemo da je WHO nedavno izdao priopćenje u kojem navodi da nisu službeno objavili pandemiju. Odnosno, odustali su od toga… Ali ipak, WHO je proglasio pandemiju. I vlade, s izuzetkom Švedske i Bjelorusije, stavili su pod kapu.
Ono što se događa posljednje dvije godine sredstvo je društvenog rata viših slojeva protiv nižih. Nije to samo ustanak elite. To je pravi društveni rat. Jedan dio svjetskog vrha – prvenstveno oni koji se nazivaju aksisti (izraz je došao od engleske riječi “access”) – su korporacije koje kontroliraju društvene mreže.
Odnosno Microsoft, Apple, Amazon i drugi. Koji su im ciljevi? Prvo, uspostavljanje kontrole nad nematerijalnim čimbenicima proizvodnje: ponašanjem, potrebama, vrijednostima, percepcijama. Time se bave takozvane digitalne društvene platforme. Drugi zadatak je eksproprijacija tog materijaliziranog rada, kapitala, koji posjeduju mali i srednji poduzetnici. Kako to učiniti?
To je vrlo jednostavno uz pomoć… prve verzije – državnog kapitalizma Klausa Schwaba, a druge – inkluzivnog kapitalizma, Rothschildovog programa. Zapravo, pod krinkom kapitalizma za sve, kapitalizam se poništava. Netko će reći: „Čudna stvar – kapitalisti poništavaju kapitalizam?“ Da, jer kapitalizam je kao sustav odradio svoj posao i da bi očuvala vlast i privilegije, današnja kapitalistička elita ga treba pretvoriti u nešto drugo.
Treći trenutak: potkopavanje ekonomske baze radničke i srednje klase kroz „zelenu“ ekonomiju. Da! I potkopavanje pozicije industrijskog kapitala, koji se pojavljuje kao konkurencija financijašima. Podsjetimo, Trump je društvenu potporu pronašao, prije svega, u industrijskom kapitalu. Kada je rekao da “moramo vratiti Americi staru veličinu”… Velika Amerika je bila industrijska Amerika od 1930. do 1980. godine.
Trump je htio vratiti one snage koje su pobijedile, a koje su došle na vlast na valu novog Rooseveltovog kursa. A “zeleno”… Što je “zelena” ekonomija, “zelena agenda”? To je iznenadno uništenje značajnog dijela industrije. Istovremeno uništava čitave slojeve stanovništva i cijele države. Primjerice, uvode se porezi za borbu protiv antropogenih klimatskih promjena. Za zemlje poput Meksika, Alžira i Nigerije to je jednostavno katastrofa.
A, primjerice, Norveška ili Švedska, koje su pokretači prijelaza na “zelenu agendu” – svejedno. Jer se njihova energija temelji na hidroelektranama i nuklearnim elektranama, a tu i tamo i termoelektranama koje nemaju značajnu ulogu. Zato vrlo lako mogu podržati “zelenu agendu”. Odnosno, „zelena agenda“ bi trebala baciti u daleku prošlost značajan dio čovječanstva i značajan dio društvenih slojeva, niže, na samom postzapadu.
Sljedeće sredstvo za ostvarenje ciljeva ovog društvenog rata je – društvena atomizacija. Ona je vrlo raznolika. Stvara se “Meta-Univerzum”. Sjedimo kod kuće, odvojeni jedni od drugih, i putujemo tim virtualnim svjetovima. I, konačno, posljednje: smanjenje potreba. Oštro smanjenje potreba.
Sa Schwabom, u knjizi koju je napisao s Mahlerom… iako mislim da je napisao Mahler, a Schwab se samo potpisao, jer ostavlja dojam, općenito, starog marazmatika koji ništa više ne može, ali je poznata ličnost, glasnogovornik … Dakle, uz tu je i pojam “degrowth”. Growth je rast. Degrowth je – ne-rast, anti rast.
Kaže da je potrebno prijeći iz rasta u nerast. Pritom prilično cinično i isusovački kažu da će se “manje potrošiti, ali će život biti sretniji”. Kakav je to sretan život? To znači da se razvijenim zemljama, Zapadu, obećava japanizacija.
Odnosno, moraju se spustiti na razinu na kojoj se Japan našao krajem 1990-ih, kada su ih Amerikanci jednim “karate” udarcem srušili. Drugim zemljama, uključujući Rusiju, obećava patagonizaciju. Patagonija je siromašan dio Argentine. Patagonizacija je ono što obećava. Ovo je tih pet ciljeva.
Kojim sredstvima? Prvo sredstvo je medikalizacija života. Drugi je borba protiv antropogenog utjecaja na klimu. I treće – digitalizacija. Odnosno, sve sam to skupa nazvao u jednom od svojih članaka – bio-eko-tehno fašizam. Naravno, izraz “fašizam” ovdje se koristi ne u strogo znanstvenom smislu riječi. Jer fašizam je, u strogom smislu, postojao u Mussolinijevoj Italiji.
Nacizam je vladao u Trećem Reichu. On je još gori od fašizma. Ipak, kako reče drug Staljin, “dva loša”.
Digitalizacija… ne osiromašenje, nego naglo osiromašenje. Digitalizacija može pružiti, na primjer, virtualni svijet: sjedite u svom stanu, živite od osnovnog prihoda i zaronite u virtualne svjetove, misleći da putujete. No, najvažnije je sljedeće – digitalizacija uništava državu.
Jer ti digitalni ekosustavi, poput našeg Sbera, koji je, inače, jurio velikom brzinom, baš kao i “Rosnano”… Digitalizacija poništava državu. S digitalizacijom država kao takva više nije potrebna. To je školjka, suho drvo na kojem se psi mogu objesiti. Zato, mislim, digitalisti ne će ukinuti državu, nego će na nju objesiti sve pse. Dakle, država će odgovoriti, bit će kriva(c).
Kakav god bio naš odnos prema modernoj državi, pa i državi u ultrakapitalističkim zemljama, ona je u suvremenom svijetu – teoretski, naglašavam – teoretski jedina zaštita malog čovjeka od korporacija. Pritom štiti malog čovjeka ne zbog njega samog, već zbog vlastitih interesa, jer se državna birokracija, prostor državne birokracije u svijetu, sve više skuplja kao šagrinska koža jer se osvaja od strane korporacija.
I zato Schwab kaže da u digitaliziranom svijetu ne će biti država. Zato me „umirila“ odluka koja je u našoj zemlji donesena sredinom listopada, koju je najavio potpredsjednik Vlade Černišenko: „U našoj zemlji će se osnovati centar za proučavanje Četvrte industrijske revolucije i mi ćemo realizirati globalne projekte Svjetskog ekonomskog foruma.” Jedan od tih projekata je i uništenje države.
Imamo središnju vladu – a naš glavni “šef” – najavljuje: “Borimo se za suverenitet na svim područjima!” I ovdje dio dužnosnika potpisuju sporazum: “Provest ćemo globalne projekte zajedno sa Svjetskim ekonomskim forumom!” I jedan glavnog globalnog projekta je – uništenje države.
Osim ovoga, postoji još jedna stvar: ne treba govoriti o digitalizaciji, nego o – biodigitalizaciji. Svojedobno, kada je Schwab tek izašao sa svojom idejom o Četvrtoj industrijskoj revoluciji – bio je “raznesen”, užasno, na Zapadu. I objasnili su mu da po stopi rasta koju pokazuje današnje svjetsko gospodarstvo, a koja je najniža u zadnjih 100-120 godina postojanja svjetskog gospodarstva – ne može biti govora ni o kakvoj, ni o industrijskoj, ni o revoluciji.
Ali kažu da prstima drže nebo. Poanta je, objasnio je Schwab, da kada kaže “Četvrta industrijska revolucija”, misli na sljedeće: “Ako su prve tri industrijske revolucije ono što radimo sa svijetom, što čovjek radi sa svijetom, što vi radite sa svijetom svijetu, onda je Četvrta industrijska revolucija ono što vama rade. “Ipak, citiram gotovo doslovno: „Ako nešto prihvatiš i postaneš genetski modificiran, onda se tvoj identitet mijenja.” To jest, „Četvrta industrijska revolucija je promjena u ljudskom genomu, to je stvaranje drugog tipa čovjeka.” To je ono što transhumanisti žele učiniti. Sve me ovo jako podsjeća na Gospodara prstenova. U drugom dijelu Saruman, a u trećem Ork Azmog viče: „Prošla je epoha ljudi! Počinje vrijeme Orka! ”Evo, to je ono što oni žele učiniti… Naravno, ne Schwab, nego one snage koje stoje iza njega – pretvoriti ljude u orke.
Potpisati program Četvrte industrijske revolucije znači potpisati sporazum za rušenje tradicionalnih, konzervativnih vrijednosti, koje su kod nas proglašene nepovrjedivim. A druga stvar je rušenje države. A opet, osim toga, digitalizacija u budućnosti znači, naravno, ukidanje gotovine, već je savršeno jasno. Ali, mislim, ako se sve ovo dogodi u Rusiji, na kraju će se svugdje dogoditi.
Jer “crni keš” u Rusiji koristi polovica vladajuće klase i zato tu zonu ne će dati. Stoga je ovdje naš spas u krađi. Inače, isti je slučaj i s digitalizacijom. I s Četvrtom industrijskom revolucijom. Ponekad, našem narodu, koji kritizira, i s pravom kritizira, vičući: „Sotonisti! Sotonisti! Mijenjaju sve…“ (kažem): znaš, jedina mi je nada ta družina… oni će sve, baš sve pokrasti.
I zato ne će ostati sredstava za Četvrtu industrijsku revoluciju. Ni za bilo što drugo. Nadati se krađi ovih ljudi. I, osim toga, nada za blatnjavost ruskog života. Pobjedonoscev je jednom rekao: „Rusija je teška zemlja. Ni revolucija ni kontrarevolucija u tome ne uspijevaju do kraja. Zato su rezultati i jednog i drugog otprilike isti.” Dakle, nada, oprezna nada postoji!
Nisam stručnjak, ali znam da se ulaže u eksperimente promjene ljudskog genoma, posebno u Rockefellerove strukture. Ulažu od kraja 19. stoljeća. Novac za eugeničke projekte dali su Rockefelleri 1920-ih i 1930-ih. Njihovi ljudi došli su u Rusiju 1930-ih, u sovjetsku Rusiju. Bili su jako zainteresirani za Pavlovljeve pokuse, pokusi presađivanja …psu su presađene dvije glave. To ih je jako zanimalo. Ali se eugenika iskompromitirala u Trećem Reichu. I pod drugim imenom, Rockefelleri su nastavili s tim. Općenito, treba reći da Rockefelleri imaju praktični monopol na financiranje medicinskih istraživanja vezanih za ljude u Sjedinjenim Državama. Uložili su u to vrlo rano. Inače, vrlo je zanimljiv, ne samo za Rockefellerove, već i za obitelji koje su osnovale Federalne rezerve.
Ne znamo sve, ali znamo neke. Praktički sve te obitelji uložile su već tada, u prvom desetljeću 20. stoljeća, u proučavanje procesa nasljeđivanja u čovjeka i kako je na njega moguće utjecati, promijeniti ga. Kako se može promijeniti genom, je li moguće promijeniti ne genom, nego ljudske reakcije. Postoji nešto što se zove filetska evolucija. Imali smo znanstvenika – Beljaeva. Ne znam je li još živ… Ali prije 10-15 godina bavio se pripitomljavanjem lisica u Novosibirsku. I dvije-tri generacije dobivao je domaće lisice. Genom se nije promijenio. Reakcije lisice mijenjale su se sustavnim utjecajem. Čovjek će dvije-tri generacije reagirati po potrebi na određeni vanjski podražaj, bez promjene genoma. To se zove filetska evolucija. Ali ponavljam – nisam stručnjak. Zato ne želim raspravljati o tim temama. To bi trebali biti stručnjaci.
Poanta je da se država u procesu digitalizacije spaja s korporacijama i nastaje temeljno nova tvorevina. Godine 2006. napisao sam članak pod naslovom “Korporacija-država”. Nisam ga uspio objaviti u Rusiji. Uspio sam u Ukrajini, “Expert”, Ukrajina, pod naslovom, dali su naslov: “Korporacija, to je država”. U ovom radu pokušao sam objasniti što se događa, prije svega, na Zapadu, a dijelom i kod nas, kada nastaje temeljno novi oblik države, koji ovu državu rastapa u sebi. Postoji i izraz “nacionalna država”. Ovdje nacija ima, iako je imenica, funkciju pridjeva. Odnosno “nacionalna država”.
A “korporaciju-državu” nikada ne treba miješati s korporativnom državom! Korporativna država je Treći Reich. Ovo je Mussolinijeva Italija. To je Franco, Salazar… To je u pravilu autoritarni režim, pokušaj stvaranja države socijalne skrbi u autoritarnoj varijanti. A korporacija-država ima zadatak da odvoji što više ljudi od zajedničkog kruha.
Država-korporacija je poput ose-parazita koji polaže svoja jaja kroz hitinsku ljusku, probijajući tako kukca. Zatim ga larva jede, jede i pojede. A kad ga pojede, izleže se nova osa. Dakle, ono što se događa pred našim očima je ujedinjenje triju oblika: korporacija, država i takozvane „duboke države“, o kojoj su, ne slučajno, počeli govoriti.
Odnosno, pojavljuje se apsolutno nova pojava. I on će, da tako kažem, ako sve bude po planu, imati digitalnu snagu. Ali ovdje postoji jedan problem. Taj društveni rat koji je dio elite vodio protiv ostatka čovječanstva pogodio je i određeni segment svjetske vrhuške, kojoj se to nimalo nije svidjelo.
I klanovi su se počeli sukobljavati. To se očituje kroz, moglo bi se reći, čudne pojave. Primjerice: prije tjedan-dva časopis Economist, koji pripada obitelji Rothschild, objavio je članak koji kaže da će epidemija prestati 2022. godine. A onda, doslovno nakon tjedan dana, kao na zapovijed, Gates kaže isto! Gates, koji je glasno najavio strašne epidemije! Svi ćemo umrijeti! I slično… Odjednom kaže: “2022. epidemija će prestati.”
Sad ne znamo zašto se to dogodilo? Potrebno je imati insajderske informacije, ali možemo nešto pretpostaviti. Prije svega, nešto novca je zarađeno tijekom prošle godine, i to puno novca. Velika farma je zaradila, živjeli! Digitalne tvrtke, Microsoft i svi oni “bezosi”, “zuckerberzi”… također su dobro zaradili. To je jedan faktor.
Drugo: pokazalo se da je otpor znatno veći od očekivanog. Osim toga, jedni su zaradili, a drugi nisu. Odnosno, narušava svjetsku ravnotežu. I, možda, dio svjetskog vrha pokušava prekinuti ovaj oblik društvenog rata koji se vodi u pozadini epidemije. I započeti nešto drugo. Mislim da će glavni smjer štrajka, ako ova skupina pobijedi, biti klima, klimatske promjene.
Zapravo, kada se epidemija proširila 2020. godine… točnije, nije se proširila, ali kada je objavljena, to treba dobro razumjeti, pa sam onda rekao da će SZO od ovoga „oprati“: „Nismo objavili bilo što.” U svibnju 2020., na početku svibanjskih praznika, rekao sam da će nakon “liječničke agende” na red doći “klimatska agenda”.
Bio sam u krivu. U Americi su pokrenuli BLM (Black Lives Matter) jer je trebalo srušiti Donalda Trumpa. Bilo je potrebno riješiti problem Amerike. Ultraglobalisti su mislili da Ameriku ne treba uništiti prije nego što budu uništene Kina i Rusija. No pokazalo se da Trumpova Amerika i Amerika onih snaga iza njega predstavljaju prijetnju ultraglobalizmu. Dakle, trebamo srušiti Ameriku, a onda razmišljati što ćemo s Kinom i Rusijom.
Dakle, “klimatska agenda”, zašto je bolja od medicinske? Jer dopušta da se cijeli svijet, sve zemlje “očiste”; jer, obratite pozornost, epidemija i sve u vezi s njom prvenstveno djeluje na Zapadu, Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi. Kina je riješila problem, u Rusiji je sve nekako čudno.
Svjetska elita nije jedinstvena. Čim je 29. listopada najavljeno stvaranje “Meta-Universea” – još jedne korporacije, Microsoft je svoju verziju objavio 2. studenog. Bio je to odgovor na pritisak egzistencijalnih platformi koji smo vidjeli tijekom ljeta 2021. Jednom sam rekao da to postoji i da će financijaši, prerušeni u Bidena i Kamalu Harris, započeti rat jedni s drugima sada kada su srušili Trumpa. To se i dogodilo. Počeo je napad na Zuckerberga, na Microsoft, a oni su uzvratili stvaranjem “Meta-svemira”. Odnosno, sada vidimo vrlo intenzivnu borbu različitih skupina unutar elite.
Ujedno, te skupine predstavljaju različite “katove” svjetskog gospodarstva. Zadnji kat je – access-tićke platforme. To je kanibalizam, kontrola nad čovjekom. Ne radi se o kontroli nad materijaliziranim radom, kapitalom, ne radi se čak ni o kontroli novca, radi se o kontroli čovjeka. Sljedeći “kat” su – financijalci. Zatim – tehnotronika i na kraju industrija. Bavili su se industrijom, industrijskim kapitalom. Sada će račune podmirivati financijaši, postoje i oni koje je Zbignew Brzezinski nazvao tehnotroničarima.
Inače, i sam Brzezinski je prije smrti rekao da je globalni kaos i da će on trajati do 2026. godine. Ali mislim da je bio veliki optimist. Mislim da će deset godina biti kaotično, jer niti jedna od spomenutih grupa (postoji, financijaši i tehnotroničari) ne će htjeti otići sa svojih pozicija. I borit će se do smrti. A onda se, u jednom trenutku – dogovoriti.
Na primjer, kako su se dogovorili buržoazija i zemljoposjednička aristokracija nakon europskih revolucija 1848. Ali ovdje su ulozi veći, jer je tada bila strukturna kriza kapitalističkog sustava, prijelaz iz ranog proizvodnog kapitalizma u industrijski kapitalizam, a sada budućnost postkapitalističkog društva – Ovdje će se boriti do smrti.
Napominjem da je Schwab napisao: ako jedna od velikih država SAD-a, Kine ili Rusije napusti projekt, projekt stvaranja “nove normalnosti”, projekt se ne će moći realizirati. A pogledajte što se događa: pokušali su srušiti Xi Jinpinga 2018. godine. Nisu uspjeli. Što Xi Jinping sada radi? Uništava kineski “digital”.
Shvatio je da predstavljaju opasnost za kinesku vladu, da Kinezi trebaju sami stvoriti digitalnu državu i uništiti te platforme. Odnosno, Kinezi mogu napraviti veliku stvar, mogu napraviti digitalnu državu, odnosno država će opstati, ali bit će digitalna. Odnosno, Kina je – 1:0 u korist onih sila koje se protive tim procesima. Srušili su Trumpa 1:1. I Rusija ostaje.
Nastaje čudna situacija. Rusija je slaba karika, bezuvjetno. Ekonomski slaba karika. Odnosno, o sudbini projekta “nove normalnosti” odlučuje najslabija karika. Baš kao i početkom 20. stoljeća. Rusija je bila slaba karika i kroz nju se rušila budućnost, ali budućnost s licem koje se tada pokazalo.
Sada se situacija ponavlja, zato, mislim, u narednih 5-6 godina Rusija će biti poligon, zona žestoke bitke za budućnost. I ova bitka će odrediti ko će pobijediti, koja grupacija… Kakva će biti budućnost. Hoće li biti kanibalistička, sa Access-tičko-finansijalističkim licem ili drugačija. Vrlo je moguće da će svijet krenuti u budućnost potpuno različitim putovima.
Usput, bila su tri izlaza iz feudalizma: njemački, francuski, engleski. Najzvjerskiji je bio engleski. Njemački i francuski su bili mekši. Dakle, mi ulazimo u vrlo, vrlo opasno, ali i veoma zanimljivo vrijeme. Mislim da ćemo biti u situaciji takozvanog transfera ili tranzita do 2024. godine. Mislim da nas očekuje mnogo povijesnih iznenađenja.
