Hrvatski Fokus

Nitko od Hrtkovčana nikada nije vidio tako velike i moćne ratne strojeve kakvi su bili njemački tenkovi, prave grdosije

 

(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Na Veliku subotu tisuću devetsto četrdeset i prve, samo nešto više od sat vremena od kako je crkveno zvono oglasilo podne i samo dva dana nakon što je Slavko Kvaternik proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku, u Hrtkovce su ušli dijelovi Osme tenkovske divizije Hitlerove Njemačke. Nitko od Hrtkovčana nikada nije vidio tako velike i moćne ratne strojeve kakvi su bili njemački tenkovi, prave grdosije. I nikada nije viđena tako dobro opremljena, naoružana i disciplinirana vojska poput ove. Svi su mirno, sa strahopoštovanjem, ali i s nekom strjepnjom na što će sve to izaći, promatrali ulazak njemačkih trupa u selo. Jedino su hrtkovačke Švabe, dočekavši svoj trenutak, oduševljeno klicali njemačkim vojnicima, a osobito su bile euforične folksdojčerske žene, poglavito aktivistice ,,Kulturbunda“, koje su sve vrijeme, uz pokliče, mahale bijelim maramama.

Svjesni velikih promjena, jer nestala je Kraljevina Jugoslavija, država u kojoj su do jučer živili i koja im nije odgovarala, uz ostalo i zato jer je veći dio Srijema stvaranjem banovina prvi put administrativno bio izvan Hrvatske, a sada se preko noći našao u novoj, i to nezavisnoj hrvatskoj državi, što su smatrali da je dobro i pravično, ali svjesni i neizvjesnosti koja slijedi jer je cijela Europa u ratu, Hrtkovčani su obazrivo čekali svaki sljedeći dan.

Novostvorena folksdojčerska vlast za predsjednika općine u Hrtkovcima postavila je Pavliku Kupeka, a dva tjedna kasnije stigle su i ustaše iz sastava Ustaške bojne iz Mitrovice i za poglavnika Općinskog poglavarstva u Hrtkovcima postavile Antuna Gračana. Pavlika je od istoga dana kada je postavljen za predsjednika općine za sve Hrtkovčane bio jedino i službeno Paul, zaboravio je hrvatski jezik i imao je prevoditelja, a ustaše su po selu činile premetačine, kupivši sve što se od opreme zateklo od bivše jugoslavenske vojske, osobito oduzimajući sve vrste oružja, pa i lovačko.

Njemački vojnici su se stacionirali u logoru formiranom kraj Vranje, a viši časnici su smješteni po većim i boljim kućama u selu, iako su se hranili u vojničkoj kuhinji.

Komisijski je pregledana i kuća Tomlekinih i određeno je da gostinska soba mora biti sve vrijeme na raspolaganju njemačkim časnicima. Obično su to bila po dvojica časnika i imali su ključ od “praga”, kako su ukućani nazivali ulazna vrata u kuću sa ulice, ključ od ulaznih vrata iz gornjeg gonka u prostoriju s ognjištem i ključ od gostinske sobe, u koju se ulazi iz prostora u kojem je ognjište. Na pragu je dvadeset i četiri sata bio stražar, a Tomlekini i svi drugi koji su dolazili k njima u kuću više nisu ulazili kroz prag, već samo kroz kapiju. Za sve vrijeme rata njemački časnici su se u gostinskoj sobi mijenjali, svi su bili tihi i krajnje učtivi, ali i krajnje službeni i hladni. Skoro nikada ukućani nisu znali ni njihova imena, a kamoli nešto više o njima.

Ljubav Paskala i Josipe prerasla je u ozbiljnu vezu i u potrazi za poslom oboje su napustili Hrtkovce kada je Paška početkom tisuću devetsto trideset i sedme dobio činovnički posao u poreskom uredu u Općini Sombor, a Josipa, idući za njim, na početku te nove školske godine, u školi u Krnjaji kraj Sombora. Živjeli su kao podstanari u Somboru, a u međuvremenu su se, dvadeset i petoga srpnja, vjenčali u rimokatoličkoj župi Stjepana Kralja u Slavonskom Brodu, jer u Brodu živi Stjepan Benak, ugledni krojač, inače muž Josipine najstarije sestre Rozalije, koji je bio kum na venčanju s Josipine strane. S Paškine strane kum je bio njegov najbolji drug još iz rumske gimnazije, novinar Đorđe Vukadinović.

Pašku i Martu, kako je Paška iz milja, a samo njima znano zašto baš tako, zvao Josipu još od prvih dana njihova poznanstva, rat tako zatiče u Somboru i oni, kao domicilni građani nove države, dobivaju premještaj u Nezavisnu Državu Hrvatsku, u kojoj im žive i svi njihovi – Paškini u Hrtkovcima, a Josipini u Osijeku.

I Ministarstvo nastave u Zagrebu, Odjel za pučku nastavu, 18. travnja 1941. godine ,,naređuje da se Josipa Tomlekin, dosadašnja učiteljica pučke škole u Krnjaji, kotar Sombor, činovnik IX. položajne grupe, primi u službu Nezavisne Države Hrvatske i imenuje za učiteljicu pučke škole u Petrijevcima, kotar Valpovo.“

A Računarski dvor u Zagrebu 2. listopada 1941. godine šalje Državnoj riznici u Zagrebu dopis u kojemu, uz ostalo, piše:

,,Računarski dvor na sjednici pravnog vieća od danas, suglasio se s rješenjem Ministarstva narodnog gospodarstva, Odjela za državne financije u Zagrebu od 6. lipnja 1941. broj 9422-1941., kojim je Paško Tomlekin, poreski vježbenik IX. grupe poreznog ureda u Somboru, preuzet u službu Nezavisne Države Hrvatske u porezni ured Sisak.“

Nezadovoljni, jer su sada, iako u istoj državi, razdvojeni i daleko jedno od drugoga, i Paška i Marta traže premještaj, po mogućstvu što bliže Osijeku. Paška brzo prelazi u poreski ured u Osijeku, a i Marta već tu školsku godinu započinje u Tenji, kraj Osijeka, da bi od polugodišta držala nastavu i u samoj donjogradskoj pučkoj školi. Sada su opet zajedno, ali kako nemaju smještaj, primorani su stanovati u maloj Josipinoj roditeljskoj kući s još petero druge čeljadi.

Ferdinand Brkić, Josipin otac, potječe iz stare siromašne donjogradske osječke obitelji. Kao mlad čovjek, još u vrijeme Austro-Ugarske, postao je relativno uspješan tesarski obrtnik i sa svojim radnicima, preko firme ,,Aksman“, radio je krovove i na značajnijim objektima u Osijeku, kakav je, recimo, Glavna pošta. Oženio je Tereziju iz stare dobrostojeće gornjogradske osječke obitelji Štajner. Naišla je kriza pred Prvi svjetski rat, a Ferdo i Tesa su već imali petero djece – dva sina i tri kćeri. A kada im se 1913. rodila još jedna kći, Ferdo je otišao u Ameriku. Poslije sedam godina vratio se s nešto novca uložio ga je u tov svinja i izgradnju objekata za te namjene. Ali već prve godine, pri štrojenju, sve su mu svinje uginule, a objekte je morao prodati ispod cijene i uskoro je bio tamo gdje i prije Amerike. Nova kuća, kako je Ferdo planirao još u Americi, nije mogla biti sagrađena. Tako su svi Brkići ostali živjeti u maloj straćari od naboja, s tri prostorije, od kojih je u sredini bila kuhinja.

Ferdo i Tesa su uspjeli Josipu i Elizabetu, kao najmlađu djecu, odškolovati za učiteljice, a sinove, starijeg Ferdinanda i mlađega Franju, dati na mlinarski zanat. Ferdo mlađi je stradao 1931. tako što mu je pukla krvna žila u plućima, jer je pred momcima dizao neki teret pokazujući im koliko je jak. Danima je imao unutarnje krvarenje za koje nije znao, a kada su potražili liječnika bilo je kasno. Ferdo otac umro je od tuge dvije godine kasnije, najstarija kći Rozalija brzo se udala u Slavonski Brod za već spomenutog krojača Benaka, a najmlađa Elizabeta za Antuna Cveka, učitelja iz Zagorja. Antun, zvani Tonči, i Elizabeta, koju su svi zvali Lizika, imali su sada već trogodišnju kćerku Blaženku, Franjo se još nije oženio i Marija se još nije udala, a majka Tereza umrla je prije par mjeseci. Tada su u staru kuću Brkićevih došli i Paška i Josipa te ih je sada u njoj bilo sedmero. U sobi do ulice su Tonči, Lizika i njihova mala kći Blaženka, u sobi do dvorišta su brat i sestra, Franjo i Marija, a Paška i Marta su morali spavati u kuhinji, iz koje se išlo u obje ove sobe kao i izlazilo iz kuće na dvorište. Kuhinja je, tako, ujedno bila i predsoblje. No, ljubav čini čuda – svi su se voljeli i kuća im nije bila tijesna.

Međutim, već drugoga dana Božića Paška je, kao pričuvni podporučnik dobio poziv da se javi u vojarnu u Donjem gradu. Dobio je i rat­ni raspored u Drugoj pričuvnoj osječkoj pješačkoj bojni. Radio je i dalje u poreznom uredu, svaki je čas bio na vježbama, a svaki dan je mogao biti poslan na frontu, u bitke koje su se sve više rasplamsavale, osobito u Bosni. Kao obrazovan i načitan, Paška je sumnjao da će Njemačka uspjeti na kraju okončati rat u svoju korist, a to je značilo i da je sudbina Nezavisne Države Hrvatske neizvjesna i svrstati se dragovoljno u ustaške redove može biti veoma pogrješan korak. S druge strane, dosta mladića Hrvata, kao i sviju drugih nacionalnosti, odlazi u partizane, no, i njihova zanesenost pobjedom komunizma može biti također pogrješna. Poziv u vojsku od trenutačno legalne države Paška je smatrao legalnim i nešto zbog čega ne može nikako odgovarati kada jednog dana prestane rat i u miru dođe bilo koja vlast. Samo ne smije podleći psihozi rata i činiti gluposti. O ovim svojim razmišljanjima oko opredjeljenja u ratu nikome nikada tijekom cijelog rata nije rekao ni jednu riječ, čak ni svojoj Marti.

Paška je mobiliziran deseti siječnja tisuću devetsto četrdeset i druge. Automatski je unaprijeđen u pričuvnog poručnika i dobio je komandu nad stotinu domobrana rezervista. Već sutradan su svi bili u Doboju.

U velikoj kući Tomlekinih u Hrtkovcima Paškin odlazak iz nje zbog posla smatrao se konačnim rješenjem njegovoga pitanja i normalnim slijedom događaja. Maraš je prepustio sve imanje svom starijem sinu Pepi i na neprestano Pepino inzistiranje čak ga je i službeno prepisao na njega. Pepin san se ostvario, imao je na teretu još jedino oca i sestru Terezu, koja se, po svemu, više ne će ni udavati. Sada je bila i bez ičega, a bez miraza je osobito nitko ne će uzeti. Otac će jednog dana umrijeti, a sestru će Pepa već nekako, kao dobru pomoć u kući, istrpjeti. I, bio je konačno jedini gazda još uvijek velikoga imanja i velike kuće Tomlekinih. A njegov sin jedinac Nika, koji je upravo stasao u zgodnog, dobrog i vrijednog mladića, naslijedit će sve to jednog lijepog dana.

Međutim, Nika je stasao i za Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja isto tako treba zdrave i dobre mladiće za svoje potrebe. I on je dobio ratni raspored kao rezervist i to takav da može, kao momak koji je nedavno odslužio vojsku, među prvima otići na frontu. Djedu Marašu, ocu Pepi, a osobito majci Milji, na koncu i samome Niki, nije ni padalo na pamet da u ovim ludim ratnim vremenima postoji još luđa solucija da se bježi u šumu, u neke partizane, koji započinju neku svoju uzaludnu bitku. Također ni on nije ni pomišljao da stupi u ustaške redove, a ne će ovaj rat još dugo trajati, velika je sila ta Njemačka, pobjediće sve i uskoro će se opet mirno živjeti tu, u Srijemu, u Hrvatskoj.

Ali borbe su se sve više rasplamsavale, osobito u Bosni. Nika je bio lijep i bistar momak, sve je zapažao, imao je samo četiri razreda osnovne škole, ali je lijepo pisao i lijepo se izražavao. No, bio je još jako mlad, povodljiv i još više naivan. Ništa nije znao o povijesti, politici, partizanima, četnicima, ustašama…

Mobiliziran je 16. ožujka 1942. i za dva dana se i on našao usred Bosne, kod Rogatice. Ukućani znaju gde je Nika, imaju adresu njegove jedinice i već nekoliko puta su u velikoj sobi svi zajedno diktirali Marašu što će Niki pisati, poslali su mu i dva paketa, ali od Nike nema odgovora. Milja i Tereza plaču po cijeli dan, Maraš ne izlazi iz svoga vajata, a Pepa kao mjesečar hoda po kući, vrtu i polju. I tek poslije skoro punih šest mjeseci, kada mu se jedinica u predahu našla u gradu, Nika je uspio javiti se. Svoga rođenog oca zove Brata, tako kako su ga u kući zvale sestre i Paška, a svog djeda Maraša, Deša, kojemu i odpisuje:

                                                                                           Rogatica, 2.IX.42.g.

Dragi moj Dešo i ostali,

u prvome redu da vam se javim da sam živ i zdrav koje i vama želim od Boga i srca svoga. Javljam vam da sam tek danas dobio tri vaša pisma, ali pakete nisam primio. Jako sam se obradovao o čemu mi pišete, da ste svi dobro i da ne oskudjevate sasvim i da je žito koje ste posijali, kako pišete u prvome pismu, lijepo. Samo ti, Dešo, znam, nemaš dovoljno duhana i znam da si onda nervozan i bijesan. Duhana i štošta drugog nemamo ni mi ovdje, ali ja, hvala Bogu, ne pušim.

Dešo, pišete da ćete imati dosta repe i da ćete za nju dobiti šećer. Ako ikako možete, pošaljite mi koju kilu, jer je ovde kila šećera tisuću kuna. Ali bojim se da to neće stići do mene, kao ni ovi paketi za koje pišete da ste ih poslali.

Ovdje sve više ima četnika i partizana.

Mogao bih vam pisati cijelu noć o svemu i svačemu, i o onome o čemu bih želio da vi pišete meni, ali nemam puno vremena, tjera nas stožerni zapovjednik postaje da predamo pisma. Kako je moja majka, je li zdrava? I moj Brata? Je li je žito dobro rodilo? A moja Tereza, ima li momka? Javlja li se Paška?

Primite mnogo lijepih i srdačnih pozdrava od mene i ostajte mi zdravi. Pozdravite svo moje društvo, kumove i osobito moju Maricu.

                                                                                 Mnogo vas voli vaš Nika.

Iz Hrtkovaca je samo nekoliko ljudi otišlo u ustaše, isto toliko u četnike, a u partizane je otišlo sedamdeset i sedmero momaka. Svi ostali odrasli sposobni za vojsku, skoro tisuću, koje je mobilizirala Nezavisna Država Hrvatska bili su u domobranima. I svi su gledali samo da izvuku živu glavu. Netko je bio pametan i imao je sreće, neko je bio pametan i nije imao sreće, netko je bio naivan i glup ali je imao sreće, a Nika je bio samo naivan i nije imao sreće.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezane objave

MOJA SOBA U TUĐINI

HF

Fasade

HF

O Markovu selu

HF

Branka Dačević u potrazi za domom

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više