Autor se suvereno kreće kroz meandre likovne povijesti i znalački tumači kreacije koje najbolje ilustriraju temu ljepote užasa i estetiku ružnoga
Naklada Ljevak izdala je knjigu Slikarstvo i mržnja Dimitrija Popovića i predstavila u Galeriji Klovićevi dvori. O knjizi su govorili akademik Krešimir Nemec, povjesničarka umjetnosti, dr. sc. Mikica Maštrović te autor Dimitrije Popović.
U sklopu predstavljanja knjige održan je performans Juditino svitanje
”Djelovanje mržnje često postaje pokretač osvetničkog nagona koji u kontekstu mitologije, ovdje mislim na grčku mitologiju, predstavlja za umjetnike bogato i izazovno izvorište u kojem, posebno u bizarnim i mračnim preobrazbama poput one u kojoj se lijepo pretvara u ružno, slikarov senzibilitet pronalazi snažnu poticajnost koja nerijetko rezultira impresivnim djelima.”
”Autor se suvereno kreće kroz meandre likovne povijesti i znalački tumači kreacije koje najbolje ilustriraju temu ljepote užasa i estetiku ružnoga”, rekao je akademik Krešimir Nemec. Na pomno odabranim primjerima Dimitrije Popović, argumentima iz filozofije i psihologije umjetnosti, ali i logikom koja proizlazi iz same umjetničke prakse, pokušava odgovoriti na ključno pitanje: zašto su upravo negativne emocije poput zla, rugobe ili mržnje, osobito produktivni pokretači umjetničke kreacije?
Za likovne umjetnike mogućnost preobrazbe ružnoga u lijepo (i obrnuto) uvijek je bila bogat izvor najprodubljenijih kreacija i izazova. Osobito su produktivne bile mitološke teme (Meduza, Medeja) i prizori iz Biblije (Judita i Holoferno, Saloma, Samson i Dalila, Kristovo raspeće), ali Popović se osvrće i na mržnju/zlo koje generiraju društvena zbivanja (ratovi, prevrati), kao i na mržnju koja je rezultirala antiumjetničkim gestama. Popović se kao kao slikar i književnik snažno oslanja na kulturnu memoriju, kako daleke prošlosti tako i suvremenosti.
“Djelovanje mržnje često postaje pokretač osvetničkog nagona koji u kontekstu mitologije, ovdje mislim na grčku mitologiju, predstavlja za umjetnike bogato i izazovno izvorište u kojem, posebno u bizarnim i mračnim preobrazbama poput one u kojoj se lijepo pretvara u ružno, slikarov senzibilitet pronalazi snažnu poticajnost koja nerijetko rezultira impresivnim djelima. Takav je slučaj s mitom o Meduzi. Mit govori o ovome zanimljivom liku kao jednoj od triju sestara Gorgona, koje su se isticale izuzetnom tjelesnom ljepotom. Bile su svećenice u Ateninu hramu. Samosvijest o vlastitoj ljepoti i privlačnosti učinila je da najljepša od triju sestara nimfi proglasi sebe ljepšom od božice Atene. Tvrdila je da je njezina zlatna kosa ljepša od božičine kose. Rivalstvo između ovih dvaju mitskih likova kulminiralo je onda kada je Atena saznala da je Meduza imala spolni odnos s Posejdonom, kada je bog mora zamamnu nimfu silovao i oskrnavio svetost Atenina hrama. Meduza je bila okrutno kažnjena. Atena ju je pretvorila u čudovište. Tijelo joj se transformiralo u nakazni korpus, a zlatni pramenovi kose u klupko zmija otrovnica. Vrhunac kazne ovomu kažnjenom biću bila je dekapitacija koju je izvršio hrabri i spretni Perzej. Ljubomora lijepe Atene pomiješana sa zavišću i sujetom rezultirala je iskaljivanjem negativne emocije odnosno mržnje, kojom je okrunjena osvetnička moć povrijeđene božice. Tako Meduza postaje otjelovljeno jezivo lice projicirane mržnje. Mračno zrcalo neumoljive moći Zeusove kćeri.”
Dimitrije Popović, slikar, kipar, grafičar i pisac (Cetinje, 1951). Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Osebujnom crtačkom i slikarskom vještinom bilježi neobične figuralne kompozicije i likove. Pokazuje naglašenu sklonost istraživanju i destrukciji ljudskoga tijela, afektu te spajanju proturječnosti (erotskih tema s kristološkima, nadrealnih s klasičnima). Svoj je opus ostvario u ciklusima (Kukci, 1972–74; Mitološki motivi, 1977–78; Erotika, 1979–80; Corpus Mysticum, 1984–86; Marilyn Monroe, 1990; Hommage à Dalí, 2004). Autor je velikoga broja grafičkih mapa. Od kraja 1980-ih bavi se skulpturom, koju izvodi pretežito u bronci. Dosad je priredio sedamdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu i sudjelovao na više od tristo grupnih. Dobitnik je tridesetak domaćih i međunarodnih nagrada za likovnu umjetnost i književnost.
Objavio je knjige Veronikin rubac (1996.), Smrt u slikarstvu (2001.), Priče iz Arkadije (2005.), Corpus Mysticum (2007.), Raspeće strasti (2008.), Blud i svetost (2010.), Smrt Danila Kiša (2011.), Luča Njegoševe noći (Zagreb, 2012.), Proces Kafkinoga Preobražaja (2013.), Ljubičasto ogledalo (2015.), Eros, krv i svetost (2017.), Uokvirene riječi (2018.) i Labirinti sjećanja (2018.), Mit o ženi (2020.) i Likovni zapisi u doba korone (2021.).
Član je Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, Ruske akademije književnosti, Slavenske akademije književnosti i umjetnosti (Bugarska), Crnogorskog PEN centra, Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva pisaca.
