Hrvatski Fokus
Kultura

Gradovi koji su prerasli industrijsku fazu razvoja

Izložba Nike Petković u Galeriji MKC Split

 

Izložba Nike Petković naziva „Tok“ otvorena je u petak, 25. ožujka 2022. u Galerija MKC / Dom mladih Split.

Industrijski gradovi sudbinski su vezani uz ekonomske cikluse svojih proizvoda i industrijskih grana. Nakon gašenja postrojenja i njihove selidbe u proizvodno jeftinije krajeve, često su prepušteni sami sebi i vjerovanju da ih potencijal vlastite samoregeneracije može spasiti. Osim manjka novca na računima, ponekad im nedostaju i planovi za budućnost, što otežava njihovu preobrazbu. Traženje promjena i raščišćavanja kako bi se spremno dočekao novi početak u osnovi je “utopijski impuls grada ili zahtjev za svojom idealnom slikom, „koji danas“ u doba turističke reprodukcije, progresivno slabi” (Groys, Art Power, 2008., p. 102). Jednostavnija mobilnost stanovnika među gradovima radikalno je promijenila naš odnos prema njima kao i njih same. Utopijski karakter grada danas polako nestaje, kao i budućnost kao mjesto utopije.

Nika Petković u svom radu Tok polazi od percepcije i bilježenja svakodnevnih životnih situacija jednog postindustrijskog grada objektivom fotografske i video kamere, gradeći otvoreni koncept esejističkog izlaganja u formi galerijske instalacije. Ne identificirajući točno grad po imenu i prezimenu, umjetnica adresira svoj rad na sve one gradove koji su prerasli industrijsku fazu razvoja i našli se u nestabilnom vremenu tranzicije.

Fragmentarna vizualna struktura ističe postupak izdvajanja malih vremensko prostornih isječaka, situacija koje čine istinski život grada. Prizori otkrivaju postindustrijski krajolik, ostatke nekad razvijene tehnološke mreže koja i danas presijeca strukturu grada i njegove osnovne gradske funkcije stanovanja, prijevoza, odmora. Uočavamo radna postrojenja u pozadini, zaboravljena brda materijala, napuštene objekte, za gradski pejzaž neobičan teretni transport…

U tim se slikama gradskog života ne događa puno, ali nas ipak iznenađuje izostanak gradske dinamike. Čak je kretanje vozila i pješaka sporo, gotovo dirigirano. Odraz su stvarne gradske učmale i inertne sadašnjosti. Kako sugerira naslov izložbe, riječ je o bilježenju aktualnog toka grada, koji mada u sebi sadrži ideju kretanja zapravo zrači statičnošću, sugerirajući nam, kaže umjetnica, „kako se pretvorio u svakodnevnu čekaonicu promjena i neostvarenih društvenih nadanja.“

Takvom doživljaju cjeline doprinosi i video slika tretirana na način proširene fotografije. Korištenjem statične kamere, s montažom svedenom na malobrojne rezove determinirane kretanjem osoba koje ulaze ili napuštaju kadar, video prizori izgledaju poput lagano pokrenutih fotografskih zapisa. Paralelnom upotrebom dva medija, čija je temeljna različitost u fokusiranju na trenutak odnosno na vremensko trajanje, umjetnica postiže napetost između ideje kretanja i u njoj umrtvljene statičnosti, skrivenog osjećaja nepokretnosti.

Snimljeni materijal nastaje naizgled iz pozicije nepristranog promatrača čiji je cilj dokumentiranje grada, no zapravo je posrijedi suptilan rukopis umjetnice koji se oslanja na snagu “nevidljivog,” skrivenog u tenziji između objektivnosti dokumenta i subjektivnog autorskog govora i refleksija, što na koncu i definira esejistički pristup, koji – objašnjava Biemann „nema za cilj dokumentiranje stvarnosti nego organiziranje kompleksnosti“ (Stuff It! The Video Essay in the Digital Age, 2004., p. 83), posjedujući i snagu društvene kritike.

Nika Petković govori o postindustrijskom gradu koji ne traži preobrazbu u vidu obnove i arhitektonske revitalizacije napuštenih industrijskih zdanja. Gašenjem proizvodnje nestaju i migracije stanovništva koje predstavljaju pravu energiju grada. Protočnost stanovništva čini bit grada dok je zatvorenost svojstvo u suprotnosti s njegovim razvojem, problem koji sprječava njegovu prirodnu mogućnost rasta. Slici grada nedostaje dinamika kretanja, kao uostalom i glasni akustički elementi svedeni na tihi atmosferski zvuk. Taj izostanak zvuka očekivanog za gradsku vrevu širi ozračje tuge; kao da je odgovor samih stanovnika na sadašnje prilike koje šutljivo prihvaćaju prilagođavajući se stvarnosti, a u čekanju na neku novu, sjajniju, utopijsku sliku budućnosti. (kustosica Jasna Gluić)

Nika Petković  rođena je 1992. i završila je preddiplomski studij Vizualnih umjetnosti, kazališta i glazbe te diplomski studij Filma, televizije i multimedijalne produkcije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Bologni, u Italiji. U svojoj umjetničkoj praksi koristi fotografiju, arhiv, found-footage materijal i video pokazujući interes za istraživanje odnosa između pokretne i fotografske slike. Radila je kao istraživačica na nekoliko umjetničkih projekata i filmova, surađujući s filmskim arhivima, kinotekama, televizijama te produkcijskim kućama (Cineteca di Bologna, Archivio Nazionale del film di famiglia – Home Movies, MAST, RAI Televizija, Restart). Osim filmske umjetnosti njeno područje interesa posebno je fokusirano na fotografiju. Izlagala je na nekoliko grupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Od 2019. živi i radi u Zagrebu.

Izložba ostaje otvorena do 9. travnja 2022.

Nives Matijević

Povezane objave

Kako su brodili Jadranom slikari Medović i Bukovac

HF

Dida moj

HF

Sedmi hrvatski trijenale grafike

HF

Jezik hrvatski u tuđini

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više