Hrvatski Fokus
Feljtoni

Pričajmo priču (1)

Priča je kad neko priča

 

Kontak sa djecom omogućio mi je da učim od njih kako se pričaju priče. Pamtim iz djetinjstva onaj čudesni početak pripovijedanja Nekada davno živio je ili Bio jednom jedan kralj koji je imao. Povjerenje u priče koje su ovako i slično započinjale i dan danas traje. Sada pokušavam da to povjerenje probudim kod najmlađih. A kada se uspostave veze, onda se ispunjavaju obećanja, ostvaruju želje, negdje u kosmosu i ruža može procvjetati.

Šta nekog pokreće da na dobar način ispriča priču? Upravo radoznalost onih koji je žele čuti i njihovo pitanje:  kada ćemo opet da pričamo priču? Priča je egzistencijalna želja za duhovnom hranom, kao što je žednom čaša vode. Za razvoj unutarnjeg bića jednog djeteta, priča je moćno sredstvo pomoću kojeg stječe iskustva neophodna za život. A da bi ta priča bila prihvaćena i uspostavila bliskost između pripovjedača i slušaoca, rodila se jedna divna ideja zvana- dramski metod.

Dušica Bojović, autorica dramskog metoda, otvorila je širom vrata svima nama, koji smo prepoznali mnoge od dramskih tehnika koje smo primjenjivali, ne znajući za teorijski okvir pod tim imenom. Njeno bogato iskustvo, znanje, intuicija i gotovo perfektno umijeće da stvori zadovoljstvo zajedničkog  pričanja, pokrenulo je ono što se taložilo ispod površine. Zauvijek ću biti zahvalna na njenom zalaganju i podršci, bez koje pojedinac ostaje usamljenik. O dramskom metodu i dramskim tehnikama mnogo je rečeno u njenim knjigama. One čine posebno mjesto u mojoj biblioteci.

Dijete je učenje i koristeći sva čula pomoću kojih prima spoljne signale, život ga  oblikuje a kasnije ono oblikuje život. Zavisno od toga šta smo mu imali ponuditi, zavisit će i kvalitet njegovog života. A to se najbolje može postići dobrim pričama. Život u slikama izazvan govorom, isto kao i igra, razvija hrabrost, plemenitost, solidarnost, strpljivost, toleranciju, iskrenost, empatiju, predanost i sve ostale životne vrijednosti.

Koliko se ozbiljno prihvatimo dobro organiziranog interaktivnog pripovijedanja, toliko ćemo učinka i imati. I sve što se priča, dešava se sad i ovdje. Za njih nema dileme nemogućeg. Sve je moguće! Zaviruju u kutiju i vide usnulu ovčicu, i sve se iznova dešava ako se odlučimo da ponovimo istu priču. Kao što je Aska svojim plesom očarala gladnog vuka, tako i mi svojom pričom možemo odgoditi mnoge neprijatnosti, ili ih eliminirati.

Priče su slikovito svjedočanstvo njegovog postojanja i dok ono traje, dijete se cijelo pretvara u uho. Njihove ekspresije su istinite i oni slušaju srcem. Ako uz to i mi odrasli činimo to sa lahkoćom, onda smo postigli potpuno zadovoljstvo.

Odrasli prenose i nesvjesna osjećanja načinom na koji pričaju priču. Poruke koje nose priče, dolaze do izražaja tek u godinama koje slijede, zato treba pažljivo birati sadržaje i još pažljivije način prenošenja. U načinu pripovijedanja trebaju osjetiti:  dosljednost nekog lika, maminu zabrinutost, uzročno-posljedične veze određenog ponašanja (dobrog ili lošeg) itd.  Čak i taj prelaz između crno-bijele varijante ponašanja, koji nikad nije posve crn a ni bijel, ima cilj razviti istraživački duh kod djece, čime se jača njegova socijalna dimenzija.

Ako hoćemo biti neko ko je blizak djeci, onda se uspenjimo na njihov nivo i prilikom pričanja podijelimo s njima:  radosti, tuge, strahove, brigu,  sreću…, samo izbjegnimo bezlično izlaganje. Kako kaže moja poštovana prijateljica D.B. „Ne obraćajte se kao da pričate svojim cipelama!“ Priče uvijek daju odgovor, a ako ga nemaju gotov, onda ga nalazimo u razgovoru koji slijedi iza toga. Otkrićemo koliko su djeca sklona ublažiti socijalnu nevolju, oprostiti, kazniti nepravdu, radovati se spasenju itd. Kakav god, oni uvijek imaju neki odgovor na sve, nikad nisu pasivni.

Priča ne podstiče samo djecu. One su pokretači i za nas odrasle. Kada naučimo osluškivati sebe dok pričamo, bolje ćemo razumjeti i taj njihov senzibilni svijet koji nam poručuje: haj’mo opet pričati zajedno priču!

Zato, pričanje znači – život. Vjera u ono što čujemo, znači traganje za istinom koja je smisao tog čarobnog svijeta riječi.

Zahvalna sam Bogu što mi je poklonio ovo zrnce znanja i čak kao tako malo, ne želim da ono ostane samo moje. Zato ga na ovaj način dijelim s vama, jer niko od nas nije vlasnik svog znanja i ne vidim svrhu prisvajanja.

Od ljudi, najviše volim djecu i oni su zaslužni za sve. Od njihovih ideja, pogleda, reakcija, pobuna, negiranja, podrške itd. mijenjala sam, kao prvo svoj stav a potom i svoja kazivanja. Pustila sam da me vode i nisam zalutala! Samo bi ponekad morala upaliti lampicu i osvijetliti trenutak dileme, (za šta mi odrasli, uostalom, i služimo) a da pritom oni i dalje misle da su dobri vodiči! Dati povjerenje – znači imati povjerioca. Pružiti ruku – znači imati zagrljaj. Nahraniti vrapca – znači da si naučio kako iskoristiti mrvice hljeba.

Pisanje jeste zadovoljstvo, ali nimalo nije jednostavno. Trudila sam se da ne ostavim svoju porodicu bez ručka, da izgleda kao da je sve na svom mjestu, a ja znam da nije bilo tako. Šta da se radi, kada se pisanje jednom usladi!

Ono što smo jednom napisali, više nije naše, od toga može ko šta  hoće da preokrene, ali opet pod našim imenom. Stoga, odgovornost pisane riječi je velika i tako sam joj i prilazila.

I još nešto. Uvijek ima nešto da se doda. To nešto nek bude: drago mi je što smo se upoznali! 

(Nastavak slijedi)

Suada Hubanić-Hodžić, Pričajmo priču: Interaktivne priče i ostali sadržaj za djecu i odrasle, Bošnjačko nacionalno vijeće

Povezani članci

Rječnik pojmova Miroslava Krleže (5)

HF

SINARKIZAM – Djelo ‘paranoidne mašte’ (2)

HF

Teorija djelotvorne i odgovorne vlasti (4)

HF

Rezolucija 1481 Europskoga parlamenta i njezino prešućivanje (5)

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...