Bila je vrlo pohlepna. Mislila je da joj nitko ništa ne može. Uvukla se u visoke stranačke strukture…
Kažu ljudi: Pravda je spora, ali dostižna. Nepravomoćno je suđena je Marina Merzel Lovrić, rođ. Sekulić, bivša sisačka županica i njezini kompanjoni, mora na izdržavanje kazne u zatvor i biti će joj oduzeta nezakonito stečena imovina. Nije da likujem, ali mi je drago da institucije rade svoj posao. Gospođu poznajem iz njenih dana kad je nosila pune torbe turske robe po ustanovama i prodavala je. Nekoliko puta je došla i u moju zbornicu. Naime, dobro je poznavala ravnatelja škole, koji joj je dozvolio prodaju u zbornici škole.
Čudom smo se čudili njenom brzom usponu i napredovanju u politici. Očito se jako osilila i počela raditi što joj se i kako prohtije. Bila je vrlo pohlepna. Mislila je da joj nitko ništa ne može. Uvukla se u visoke stranačke strukture. Prema pisanju raznih medija organizirala je fešte, partijanja (orgije), uz obilje ića i pića, eskort dame, za visoke stranačke i državne funkcionare. Bila s njima vrlo prisna i mislila da može što poželi i kako poželi. To joj se obilo o glavu. Sad plaća cijenu toga. Bez obzira na sve, meni je uvijek žao ljudi koji tako zaglibe. Pohlepa ih je uništila.
Ovaj slučaj bi trebao biti primjer i poticaj kako sa svima koji su se ogriješili o zakon i tako obogatili, treba suditi, osuditi ih, kazniti zatvorom i oteti im nezakonito stečenu imovinu. Državni proračun bi se time dosta podebljao i mogli bi se mnogi tekući problemi riješiti, posebice socijalni, koji vape u nebo. Ne znam, nažalost niti jedan slučaj, u nas, da se to dogodilo. Pisalo je onomad o nekom čovjeku koji je prosio na ulici. Isprosio je nešto ispod 100 kuna. To mu se oduzelo i stavilo u državni proračun. Dajte, najte! Što je sa svima onima za koje se pouzdano zna da im imovina nije razmjerna službenim primanjima? Zna se da imaju nekoliko puta više nego su svojim legalnim radom mogli uprihoditi. To je ono što se zna. A što s onim za što se ne zna, osim da je u stranim državama i bankama ?
Nije to od jučer. To traje od prvih početaka ustrojavanja suverene, samostalne i neovisne Hrvatske. Dok su drugi ratovali, gubili živote, dijelove tijela, zdravlje, ti majstori (lopovi), u općem i posebnom košmaru u državi, su se bogatili. Slagao se milijun, po milijun. Danas su društvena i politička elita, koja upravlja državom i svima nama.
Tko bi to sve pobrojio? Rugao se jedan ministar svima nama, na upit novinarke o njegovoj imovinskoj kartici. Nije on jedini. Diljem Lijepe naše ima takvih kao on i njemu sličnih. S bogatstvom je došla i moć. Nije tako samo kod nas. Tako je diljem svijeta, na svim meridijanima i paralelama. Ruski oligarh Roman Abramović je danas u Turskoj, na pregovorima Ukrajinaca i Rusa. Koji je on činitelj tamo? Najveći! Poštuje, cijeni, respektira ga i sluša jedna i druga strana. Zašto, pitamo se? Ima novac i to ogromni novac. Novac caruje i vlada svijetom. Novac je primaran u svim područjima i dijelovima rada, djelovanja i života, posebice u politici, gdje se stalno trguje kako bi se ostalo i opstalo na vlasti i na političkoj sceni. Kad je u pitanju novac to odmah asocira na korupciju koja se petrificirala u našem društvu i premrežila nas uz duž i poprijeko. Od rođenja do smrti nad tobom se nadvija koruptivni lanac utjecaja i moći. Rijetki pojedinci, kako god sposobni, nadaren i obrazovani će uspjeti u životu i potpuno se realizirati, ukoliko nemaju nekoga da ih gura i uklanja im prepreke. To najbolje ide uz stranačku iskaznicu, posebice onu plave boje. Takva iskaznica se našla u rukama na desetke tisuća onih koji su prije imali crvenu stranačku iskaznicu. Zvijezdu je zamijenio hrvatski grb, sve drugo je ostalo jednako, s obzirom na karakter, strukturu ličnosti, djelovanje i ponašanje. Zapravo, sad je još gore, nego u onom sustavu i uređenju.
Podobnost, poslušnost i prilagodba su iznad svega. Za stručnost malo tko pita. To se najbolje vidi iz sastava saziva sabora, vlasti i vlade.
Očekuje se rekonstrukcija Vlade. Zbog svoje nesposobnosti, umiješanosti u mutne poslove, izigravanje zakona i određenu svojeglavost, trebali bi otići mnogi ministri, najmanje njih desetak. Problem je u tomu što u HDZ-u i koalicijskim partnerima nema ljudi koji bi ih zamijenili. Nije ih bilo niti prije. Predsjednik Vlade je odabrao one za koje je mislio da će, u danim okolnostima, dobro obavljati svoju dužnost, odnosno figurirati na određenoj funkciji. Međutim, tu se dobrano prešao. Neki od njegovih ministara ne bi zadovoljili ni kao predsjednici kućnih savjeta.
Nije nimalo lako niti jednostavno odabrati ministre, imajući u vidu okolnosti, kvote i ostale uvjete. Treba tu zadovoljiti nekoliko bitnih činitelja, prvenstveno nikome se ne zamjerati, posebice oporbi u vlastitim redovima. Vrag nikad ne spava. Ti trenutni spavači mogli bi se naglo probuditi i okrenuti protiv samog predsjednika. Bilo kako bilo. Ništa mu ne mogu. Plenković je u ovih šest godina toliko ojačao i sve uzeo u svoje ruke da mu nikakva oporba ništa ne može. To je evidentno. Oporba je razjedinjena, kako u HDZ-u, tako i ova stranačka, sasvim svejedno lijeva ili desna. Svatko od njih gleda sebe. Svatko je mali Bog u svojoj stranci. O preletačima ne treba niti govoriti. To su žetončići koji vrijede onoliko kolika im je trenutna potražnja. Potražnje zapravo, niti nema. Oni se sami nude HDZ-u i njemu. U toj političkoj trgovini predsjednik Vlade uvijek profitira. Osim toga uvijek zna s kim ima posla. Neki će se prodati za kikiriki, samo da ostanu i opstanu, posebice u Saboru. Nema veze što su iznevjerili svoje birače. Izabrani su na jednoj listi, a rade i djeluju za one druge. S platforme čistog utilitarizma. Oni nisu za izvanredne izbore, jer bi nestali. Sabor bi gledali samo na televiziji. Pojedini stranački lideri su mali bogovi, na razini države, dok su oni lokalni obični šerifi, u čijim je rukama sva vlast. Bez njih nema nikome napretka, zaposlenja, uspjeha. Oni vedre i oblače, posebice neki koji su još i nekoliko dana bili u Domovinskom ratu. Ti primitivci i bekrije su poput stijena. Ne daju se niti pomaknuti, a kamoli maknuti. Mimo njih prolaze sve pritužbe i tužbe. Oni gomilaju osobno materijalno bogatstvo, za više svojih nadolazećih naraštaja. Njihovi sinovi maltretiraju okolinu, pod motom: Znaš li ti tko je moj tata? Tako dugo dok se ti i takvi ne maknu iz javnog života i bilo kakve vlasti i ovlasti nema nam pomoći.
Duboko smo zaglibili u mokro debelo močvarno blato. Najprije bi se to blato moralo isušiti. Isušiti ga mogu samo nadležne institucije, tako da rade svoj posao i jednog po jednog lopova i kriminalca smjeste u zatvor. Za sve te lopove nema dovoljno mjesta u našim zatvorima, pogotovo kad zatvaramo čovjeka koji je na ulici prosio milostinju. Ipak, počelo je počelo… Za nadati se i vjerovati je da se ne će morati čekati deset i više godina da se okončaju pojedini slučajevi. Velika je hajka, pompa i interes kad se nekoga na funkciji uhićuje, a onda se sve to nekako razvodni i odugovlači, tako da se gubi na vjerodostojnosti, značaju i bitnosti.
Pravna država mora djelovati. U vrijeme općeg i posebnog osiromašenja, posljedica pandemije korone, rata u Ukrajini, inflacije, ljudima treba davati nadu i jačati vjeru kako će ih država štititi, pomagati im, bdjeti nad njihovom sigurnosti i pružati im utočište. To će biti moguće samo onda kad pravi stručni i sposobni ljudi budu, na pravim mjestima i kad ti i takvi ljudi budu jamac naše sigurnosti, boljitka i napretka. Takvi ljudi se ne će povoditi za bilo kojim svjetskim moćnicima, ne će se stavljati na pojedine strane u njihovim nadmetanjima i ratovima, ne će se nikome dodvoravati, ne će biti licemjeri, nego će poput Viktora Orbána koji je rekao da je Mađarska na strani Mađarske reći, da je Hrvatska prvenstveno na strani Hrvatske.
