Hrvatski Fokus
Hrvatska

Potresan dokument četničko-partizanskih zločina

Osamdeseta obljetnica čuvene Sive knjige (1942. – 2022.)

 

ODMETNIČKA ZVJERSTVA I PUSTOŠENJA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ U PRVIM MJESECIMA ŽIVOTA HRVATSKE NARODNE DRŽAVE

Obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja, 1942.

Ove godine obilježavamo značajan povijesni jubilej. Osamdesetu godišnjicu od objave ove značajne knjige dokumenta – pod nazivom Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima njena življenja. Knjigu je u lipnju 1942. godine objavilo Ministarstvo vanjskih poslova NDH, a popularno je nazvana i do danas poznata pod nazivom Siva knjiga. Reprint izdanje objavila je 15. srpnja 1991. godine Hrvatska demokratska stranka s predgovorom njena dopredsjednika Ivana Gabelice. Među inim Gabelica je u predgovoru naglasio da je knjiga potresan dokument o zločinima koje su četnici i komunisti počinili nad hrvatskim katoličkim i muslimanskim pučanstvom za prvih 14 mjeseci njena života. Zločini su počeli čim je proglašena NDH, dok još nije ni postojala organizirana hrvatska vojska (ustaše i domobrani), ali su već prvi nagovještaji zločina bili vidljivi i u kratkotrajnom postojanju Banovine Hrvatske (1939.-1941.) Gabelica je istaknuo da prikazani zločini u ovoj knjizi nisu ekscesi  jedne srpske političke stranke, pokreta ili skupine, već nastavak višestoljetne politike i ostvarenja stoljetnog plana. Iako se te zločinačke namjere ne mogu pripisati cijelome srpskom narodu, nesumnjivo je da takva shvaćanja trajnije prevladavaju u srpskom političkom životu. Naposlijetku Gabelica zaključuje: Tako se Nezavisna Država Hrvatska stjecajem povijesnih okolnosti našla u savezništvu s Njemačkom i Italijom, koje su joj i same ugrožavale opstanak. Hrvatski narod nikada nije prihvaćao ni fašizam, ni nacizam, ni komunizam, pa ni mržnju prema Židovima ili bilo kojemu drugomu narodu… Našavši se u neprirodnom savezništvu s Osovinom, vlasti NDH služile su se u javnim nastupima – protivno svojim istinskim uvjerenjima – osovinskom ratnom frazeologijom kako bi spasile državu od uništenja, a hrvatski narod od istrebljenja. (str. 6.) Drugim riječima u uvjetima kada su protiv njenog opstanka bili zapadni saveznici – predstavljeni Jugoslavenskom izbjegličkom vladom u Londonu koja je željela obnoviti rojalističku velikosrpsku tvorevinu, i moskovski staljinistički  komunisti koji su htjeli vratiti Hrvatsku u bivšu jugoslavensku tamnicu naroda – ovaj put pod upravom Beograda i Moskve – Tita i Staljina. Učenika i učitelja. Premda je teško odgonetnuti tko je tu bio učitelj a tko učenik?!

Srpstvo nakon sloma Kraljevine Jugoslavije

Neuspješni vojni puč generala Simovića u organizaciji britanskih tajnih službi (27. ožujka 1941.), kapitulacija i komadanje Jugoslavije od sila Osovine, stvaranje NDH (10. travnja 1941.) razvidno su pokazali na kako je trulim temeljima počivala ta versaillesko – prosrpska tvorevina. I kako se nitko za nju nije htio boriti. Od ostataka poražene srpske vojske, dio se predao, a znatan dio našao je svoje utočište i baze u šumovitim predjelima Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine a s vremenom i pojedinim dijelovima NDH. Beogradski vojnički krugovi, s planovima smišljenima i prije raspada države, smjerali su oživljavanju rojalističkih projekata – koji su se tada ponajviše poistovjećivali s bivšim četničkim snagama i skupinama poražene jugoslavenske vojske. Pod utjecajem Srpske pravoslavne crkve, među pravoslavnim stanovništvom, stvarana je atmosfera tobožnjeg uništavanja Srba i pravoslavlja. Njima valja pridružiti i bande odbjeglih kažnjenika koje su se usredotočile na pljačke nezaštićenog stanovništva. Osnutkom NDH njima se pridružuju komunistički gerilci u kojima su dominantnu ulogu igrali srpski komunisti, koji su u svakom obliku hrvatske državnosti, kao i četnici, vidjeli opasnost za velikosrpske imperijalne ciljeve. Ili kod moskovskih komunista novoobnovljene Titove Jugoslavije s pečatom Staljinove Moskve. Glavninu snaga koje su se genocidno okomile na hrvatske i bosansko-hercegovačke krajeve u NDH i hrvatsko stanovništvo, kršćanske i islamske vjeroispovijesti, činile su udružene četničko – partizansko/komunističko-staljinističke snage uz punu potporu Srpske pravoslavne crkve.  U tom smislu, za ovo vrijeme od 14 mjeseci zvjerstava, pustošenja i nezapamćenih zločina, u knjizi se rabi točno objašnjenje: Zvjerstva četničko-komunističkih bandi. Zvjerstva su se nastavila sve do kraja 1945. godine a na novi način i u poraću.

Suradnja četničko-komunističkih odmetničkih bandi

Autori pokazuju da su takvi zločini bili veoma brojni, da su na okrutan način stradale tisuće nevinih ljudi, da nitko koji nije pripadao srpskoj populaciji nije pošteđen. Napadi na hrvatska sela i trgovišna mjesta, na vojničke ophodnje, na mirne prolaznike, na željeznicu i druga prometna sredstva, ceste i mostove, paljenje domova, katoličkih i islamskih svetih mjesta,  krađe, ubojstva – vršila su se uglavnom noću, iznenada, iz zasjede. Postradalo hrvatsko stanovništvo ničim nije davalo povoda za tako grozne zločine. Niti ih je započinjalo. Brojni dokumentarni prikazi zločina diljem NDH, nad kojima se ledi krv u žilama, autori zorno opisuju: Ubijalo se često od reda sve, što je došlo pod dohvat četničko-komunističkog noža ili puške. Ljudima bi obrezivali ili razmrskavali glave, izrezivali grkljane, vadili oči, rezali uši, nosove, ruke i noge, gulili kožu s glave i tijela, odrezivali spolne organe, djevojkama i majkama rezali grudi,  i u nepojmljivom sadizmu stavljali malu djecu na odrezane grudi, nabijali ljude na kolac i pekli na ognju, trgali im nokte s ruku i nogu, boli ih nožem pod noktima, kundačili ih do besvijesti itd., itd. (str. 20./21.). Tada malobrojne hrvatske obrambene snage nisu imale dovoljno oružja ni obučenih vojnika kako bi se na tim brojnim mjestima ubojstava i terora mogle suprotstaviti toj zločinačkoj rulji. Suradnja četnika i partizana komunista napose je bila vidljiva u amblemima pod kojima su nastupali: srpska narodna zastava s crvenom zvijezdom, četnička kapa sa crvenom zvijezdom, te s lozinkama: Živio kralj Petar, živio Staljin i slično. Na hrvatskom području suradnja četnika i partizana imala je nešto duži vijek, jer je obje skupine osim mržnje na osovinske velevlasti vezala i snažna mržnja na hrvatski narod i državu (str. 23.). Početci raskola suradnje između ova dva bratska partnera dolaze koncem 1941. godine (ne svuda, op.a.) ponajviše zbog svađa i podjele pljačkaškog plijena, a kasnije zbog uputa stiglih iz Moskve ili Londona. Kako bilo da bilo četnici i partizani komunisti nastavili su progoniti Hrvate i muslimane, bilo zajedničkim ili pojedinačnim zvjerstvima.  Za cijelo vrijeme prikazanih zločina nisu zabilježeni primjeri drastičnih osveta hrvatske vojske nad odmetnicima niti izazivanja stradanja srpskog stanovništva.

Krvoločni odmetnici na djelu

Najveći dio knjige predstavljaju dokumenti o ubijanju civila diljem države i dokumentarno-slikovni prikazi ubijenih i masakriranih ljudi, spaljenih sela i domova, razorenih cesta, željezničkih pruga, mostova, poimenični popisi žrtava, izjave svjedoka zločina, sudske istrage… Broj stradalih u vrijeme objave ove knjige nije se točno mogao iskazati, ali iznijeti podatci utemeljeni na činjeničnom uvidu (imena i prezimena žrtava, dokumentarna građa i izjave svjedoka pred nadležnom državnom komisijom, ekskomunicirana tijela) svjedoče o ogromnom broju – poglavito civilnih žrtava. Za veliki broj zvjerstava navedeni su njihovi organizatori ali i sami izvršitelji. Malo koji od njih je u tim ratnim okolnostima priveden pravdi a poslije rata su postali ugledni građani, državni i partijski rukovoditelji, a neki i narodni heroji, po kojima su imenovane ulice i javne ustanove. Među brojnim prikazima pokolja napose su zastrašujući oni u: hrvatskim selima Krnjeuši i Vrtočama u zapadnoj Bosni; u Foči i okruženju; Prijedoru; Gornjem Erveniku, Kninu, Grabovcu i Sinju; Rudu kod Višegrada; Srebrenici; Višegradu; Drvaru… Tako su u potpuno uništenim selima Krnjeuša i Vrtoče odmetnici umorili oko 130 osoba. U Foči i okolici ubijen je veliki broj Hrvata a napose muslimana, popaljena su sela i opljačkano što god je tim zločincima došlo pod ruku. U svom izvješću pred državnom Komisijom za utvrđivanje zločina upravitelj šumarije u Foči, ing. Ragib Kolaković, među inim je izjavio: Peti prosinca 1941. četničke su vlasti izvršile mobilizaciju cjelokupnog pravoslavnog stanovništva od 16 do 60 godina i sve ih uputili na još nezauzeta sela. Istoga dana četnički zapovjednik održao je govor pred svjetinom okrivljujući muslimanski živalj za propast Jugoslavije i stvaranje hrvatske države. (str. 44.) U svom iskazu Mahmud Z. Pašić je rekao: Prema podatcima poginulo je u samom gradu Foči oko tisuću muškaraca i žena. Popis se u kotaru fočanskom nije mogao obaviti, jer nije čisto, ali kako seljani pričaju o broju ubijenih Hrvata u pojedinoj obćini, izginulo je oko 6.000 do 7.000 muškaraca i žena. … Srpsko veće, bilo je donielo zaključak, da se skuha čorba, u koju će staviti otrov i ostatak pučanstva natjerati da primi ovu čorbu, da bi se tako i ostatak pučanstva uništio. (str.51.) Današnje spoznaje o stradalima i četničkom zulumu procjenjuju broj žrtava na približno osam tisuća, op. a.). U svibnju 1942. grad Prijedor doživio je jezovite dane od razbojničko-pljačkaških bandi, koje su se nazivale partizanima, a u njima su sudjelovali ostatci bivše srpske vojske/četnici i boljševizirani dio pravoslavnog stanovništva. U pokoljima je stradalo preko 400 Hrvata, od kojih su mnogi izvrgnuti mućenjima, divljaštvu i bacanju u jame izvan grada. O tomu zorno svjedoči Zapisnik Komisije o iskopavanju mrtvih tijela pogubljenih Hrvata iz Prijedora (od 28. srpnja 1942.). Među organizatorima zločina bila je poslijeratna narodna heroina poznata Mira Cikota. Od travnja do kraja 1941. brojni su masakri nad Hrvatima u Gornjem Erveniku – kotaru Knin, u kojima je na okrutan način ubijeno preko stotinu Hrvata. U području Srebrenice i okolice poubijano je, odvedeno u šume i bačeno u jame preko tisuću ljudi. U tom ubijanju i mrcvarenju Hrvata sudjelovali su brojni naoružani četnici i komunisti koji su došli preko Drine iz Srbije. Kotarski predstojnik Amir Plaskić, u svom izvješću, za kotar Višegrad, od 29. ožujka 1942. svjedoči: Pučanstvo ove oblasti proživljuje danas najcrnje dane u svome životu. Sela popaljena, pučanstvo umire od gladi i bolesti po ulicama Višegrada, ukoliko je izbjeglo iz svojih seoskih domova u grad. Do danas je u ovom kotaru poubijana oko šest tisuća Hrvata katolika i muslimana.  Ta se brojka stalno povećava. Na koji se način uništava naše pučanstvo od strane četničko-komunističke akcije primjera radi navodim samo ovaj slučaj: U selu Brokanu, kotar Višegrad, sakupljene su u mjesecu prosincu godine 1941. u jednu kuću 82 osobe. Nakon toga su u kuću bačene bombe. Kuća je kasnije zapaljena i u njoj su izgorjele 82 osobe. Ovakvih nedjela i sličnih od strane spomenutih ima bezbroj. (str. 100.) Evo što je o masakru nad Hrvatima u Drvaru pred Komisijom svjedočila partizanka Mara Došen, pravoslavka iz Sanskog Mosta: (…) Bila sam u Drvaru, kada su četnici komunisti ušli u Drvar. Čim su ušli iz kuća istjerali su  svo stanovništvo, sve kuće pretražili i stanovništvo odveli izvan mjesta u jedan logor. Tu su odijelili Hrvate od Srba i to odmah po skupinama, kako su ih dovodili, pa su znali u pojedinoj skupini  odvojiti 40 do 60 ljudi koje su odmah odvodili u selo Kamenicu, vezali su i vezane iz logora odvodili. Čula sam, da su u Drvaru i bližoj okolici poubijali oko 300 Hrvata (…) – (str. 108.) To je samo jedan isječak iz knjige koja svjedoči o brutalnim zločinima srpsko – četničkih i partizanskih odmetnika nad mirnim, uglavnom civilnim pučanstvom Hrvata katolika i muslimana. Nesumnjivo da bi ovu popularno nazvanu sivu knjigu, s današnjim spoznajama, trebalo nadopuniti. 

Hrvati su 1941. i 1991. godine kao žrtve, branili sebe i svoju  državu

Velikosrpska zvjerstva prikazana u ovoj knjizi na početku života ondašnje hrvatske države 1941./1942. u glavnim točkama usporedbe istovjetna su onima na početku življenja Republike Hrvatske devedesetih godina – pola stoljeća kasnije. U kratkim crtama pojasnit ćemo te istovjetnosti: 1. U oba slučaja hrvatske vlasti nisu ničim isprovocirale svoje neistomišljenike/ideološke protivnike na poduzimanje zločinačkih djela; 2. Akteri zločina u oba slučaja i scenarija bili su različite ideološke vrste srpskih imperijalista, od četnika, srpskih rojalista, srpskih tzv. partizana komunista i antifašista, pripadnika Srpske pravoslavne crkve; 3. U jednome su ti zločinački akteri bili potpuno unisoni – po mržnji prema hrvatskom narodu i državi, ma kako se ona zvala; 4. Istovjetni su i po tomu što nisu birali sredstva za postizanje ciljeva – s primjerima iz ove knjige možemo usporediti one iz Domovinskog rata: Borovo Selo, Škabrnja, Vukovar, Sarajevo i Srebrenica (BiH) … 5. Po korištenju veoma razvijene pete kolone sastavljene od radikalnog i indoktriniranog  dijela pravoslavnog stanovništva i okrutnih metoda provođenja – okupacije teritorija, progona stanovništva, ubojstava, pljački, uništavanja svih hrvatskih kulturnih vrednota, napose simbola katoličanstva;  6. Po radikalnoj eksponiranosti srpskih intelektualnih, vjerničkih i vojnih potencijala: središnjih srpskih kulturoloških ustanova – napose SANU-a, Društva književnika, sveučilišnih, obrazovnih, medijskih i ostalih; Srpske pravoslavne crkve  kao glavnog idejnog i duhovnog prethodnika i inspiratora srpskog imperijalizma i genocida; uključenosti vojnih potencijala svih razina i svjetonazora, uključenosti srpske pete kolone;  7.Napose je velika podudarnost po prikrivanju ili nijekanju zločina – uglavnom optuživanju hrvatskih vlasti za njihove zločine, za one iz  1941./42. godine optužene su ustaške vlasti Poglavnika Ante Pavelića a za one iz Domovinskog rata – opet ustaške vlasti dr. Franje Tuđmana (?!) 8. Bez obzira na relevantne dokaze o zločinima malo je tko za njih, i za one 1941./ 1942. i kasnije te one iz devedesetih godina odgovarao.

Nakon Drugoga svjetskog rata velikosrpski narativ u kojemu su sva zla pripisana NDH, ušao je u sve službene pore školskog i obrazovnog života, medijski prostor, službenu lažnu povijest, koja ni danas, nakon 80 godina trajanja nije iskorijenjena iz javnoga života. Pa ni danas u suverenoj hrvatskoj državi! Ova knjiga uz sve razvidne istine pokazuje da hrvatski narod, ni 1941. ni 1991. godine, nije započeo ni inspirirao  progone, ubojstva i zločine nad srpskim narodom, nego je branio svoj dom, obitelj, istinu, pravdu i svoju katoličku vjeru. Branio je svoju državu. Ništa više. To nikada ne smijemo zaboraviti. U tome nam pomaže ova knjiga i njena istinoljubivost i dokumentarnost. Kako rekoh – koju bi trebalo dopuniti naknadnim znanstvenim rezultatima, koji nažalost svjedoče o još surovijim zločinima i brojnijim nevinim žrtvama, nego što su prikazani u ovoj knjizi za prvih četrnaest mjeseci njena života. Sjajna tema za jedan filmsko-dokumentarni serijal. Ministarstvo kulture i medija jedva čeka?!

Mijo Ivurek

Povezane objave

Indoktrinacija učenika marksističkim floskulama uz sudjelovanje Documente

hrvatski-fokus

Gospodine Zuroffu, svojim priopćenjem uvrijedili ste hrvatski narod!

HF

HDZ nije više stranka dr. Franje Tuđmana

HF

Srbija nikada ne će priznati agresiju

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više