Smrt gleda u njezinu ljubav
Ja sam danas u svom pepelu i san sam u prosutim zrncima zatvorenih u kaskade lebdećih tijela i tmurnih pobijeđenih vjetrom i ledenom srsi i mržnjom i nečujnim zavijanjem što se razliježe i ori kroz beskrajnu noć. Tu sama sebe i svoju šutnju lišavam mnogim drugim šutnjama i plačem do tvojih vrata. Ja sam studen tvojih ruku što si ih onda pružao meni ususret. One sada padaju u moje sušne riječi usahnete u mrtvačkoj praznini. One probijaju privid svjetla bez vremena, a vrijeme se obojeno razvija u sve hladnije nastaloj udaljenosti utučena mojom podrhtavajućom riječi i to sve u ovoj noći. Ti si izgled svjetla preko zemlje s kojim razgovaram iz već propalih metala što s mnom izlaze iz moje tišine, izašle iz zemlje bez mene. Moji mrtvi prsti, bičevani i ozlijeđeni se šire sve više i pritišću moje sivo čelo, sve do danas čuvano u sutonu između svjetla i zlata. Onda idem, ali ipak ne idem nego stojim i gledam. Tu bijaše oranica preplavljena mojim ustima i smežurana duboko u zemlji vračaju se opet meni i moje oči podijeljene golim mrtvima. Ponekada moje oči siju, znaš, one su jednake ljupkoj pjesmi, samo da se na zemlji odmore. Onda se vračaju. Sada tamo u zemlji stoje i stoje kao kipovi i gledaju tebe iz moje nemirne tišine i čuvaju moj mrtav mramor i mene i ti ne plačeš.
****
U druge širine umataju se njezini ugašeni osjećaji i bezglasno zovu sjenovito svjetlo iz one tamne cjeline gluhog zemljinog jedinstva. Tu je prisutna sićušna vječnost kao i onaj mio ures nestalog tijela, umrlog u prahu, gotovo raspalog u sjenu, čuvanu u sagnjilom i ledenom svijećnjaku, postavljenom ispred neizmjerne gomile tolikih šutnji i njegova šutnja. Bijela i tanana smjerno pred njom na koljenima kleči ispred rascjepkanih očiju tvrdog bijelog mramora i tu sluša nju i njezinom pogledu opsjednut pogledom najdužeg skeleta. On je tako bijel i mek a onda odjednom ukrućen sluša Anne Elisabeth čim podigne onaj svoj šapat čuvan između kamenja i njezina sna. Njenu mrtvu svjetlost neprekidno tjera ispred sebe i zove iz surove visine u dubokom crnom tjeran od nekog daha tjeran od daha njezina šapata i šapat teče između neba i zemlje, kao alabaster nježno šumi, dok on plače i doline zovu njezinu dušu da sa mreškom nju čuvaju i da njegova ljubav ne umre u savezu zemlje, a onda ništa drugo nego svjetlo što se umotava u bijelo svjetlucanje koje mu kaže njezino ime Anne Elisabeth naglašeno tolikim mrtvima. Daleko ova večer sja, ona je tako blizu nje, ona je tako mrtva i on ne plače.
****
Seli se izbezumljen glas koji mu reče njezino ime što šumi s vrha mjesečeva sjaja prema dolje i divovske ljubičice odijeva u svjetlo i valičasta zemljina usta zasjenjuju njezino nago tijelo i raspala samoća okružena sivo zelenom mahovinom iza ružina grma, okolo čuvana livadama karanfila što ljupkost razlijevaju. Anna Elisabeth je kao onaj crni cvijet koji zuji, rastvara se i pada u tamnu neizmjernost i ona je važe njezinim očima što čuvaju vječnost velikih suza, orkestrom od željeza, kamenjem bijele katedrale, ona nadglasava njezin pepeo, fugama ga gnusno vuče prema tamo, tamo prema onim tjeskobnim danima i ne vide kako se njegove oči blistaju koje poznaju samo njegovo lice. Oh, ona je kao njezina osobna šutnja koja hladno ide i vraća se natrag ispod njezina kamena. Tu je saznala koliko ljubavi i ljubavi kroz njezine očne šupljine zbunjeno svjetlo razaraju. Što može on, prokletnik protiv zemlje, njezin grob je gluh i onaj grobni korov što raste, šuti i gleda i čeka i nju preklinje zemljinim smijehom.
HRVATSKI AKADEMIK ZDRAVKO LUBURIĆ, književnik, pjesnik, esejist i prevoditelj je rođen 1942. godine u Pakracu. Piše na njemačkom i hrvatskom jeziku. Školovao se u Ivankovu, Zagrebu, Varaždinu, Kölnu, radio kao službenik u Vijećnici grada Remscheida, sudjelovao na festivalu „Struških večeri poezije“ i na „Zagrebačkim književnim razgovorima“, na „Moskovskom međunarodnom festivalu književnika slavenske poezije“. Već od gimnazijskih dana piše i objavljuje pjesme u prozi, nagrađen je stipendijom Njemačkog Ministarstva vanjskih poslova, nalazi se u Deutsches Schrifteller Lexikon, dobitnik je prestižne godišnje nagrade „Antun Branko Šimić“, dobitnik je 1. Nagrade za literarni rad, Vicepostulatura mučeništva „FRA LEO PETROVIĆ I 65 SUBRAĆE“, B i H, član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u domovini i dijaspori, pjesma „Requiem“ je uglazbljena u „Requiem Konzert“ od njemačkog skladatelja Mire Dobrovolnyja, uglazbljen i u „Poeme symphonique“ od albanskog skladatelja Pellumba Vorpsija, član je Društva hrvatskih književnika, Društva njemačkih književnika, VS; Društva neovisnih njemačkih književnika, FDA, i Društva hrvatskih književnika HB.
Književnik Zdravko Luburić živi i radi u Remscheid – Lennepu, Njemačka.
