Hrvatska još nema izgrađenu nijednu bateriju
Kažu da, ako žabu ubacite u vrelu vodu, odmah će iz nje iskočiti, a ako je ubacite u hladnu vodu koju onda polako zagrijavate, žaba će se u konačnici skuhati. Iskreno, nije mi baš jasan taj ‘eksperiment sa žabom’, no kada je riječ o ljudima i društvenim procesima, na osnovi bezbrojnih primjera očito je da takvi postupci djeluju. Doduše, kada je riječ o europskoj politici energetske tranzicije, čini mi se da je ona u ovom trenutku s ‘metode polaganog zagrijavanja’ prešla na onu s ‘ubacivanjem u vrelu vodu’. Za utjehu ostaje da je energetska tranzicija nešto što za konačni cilj svakako ima nešto dobro.
Rastuće cijene plina i električne energije u posljednjih nekoliko mjeseci svakako su zabrinule svakoga, i građane i gospodarstvo. Jasno, troškovi za energente čine velik dio ukupnih mjesečnih troškova svakog kućanstva, a bez energije i energenata ne može se danas zamisliti poslovanje nijedne tvrtke ili obrta. Zašto je došlo do tog rasta cijena i zašto najveći dio proteklih mjeseci zapravo nitko značajnije nije reagirao (npr. europska skladišta plina bila su početkom prošle jeseni gotovo prazna), ostaje pitanje za raspravu. Politika i geopolitika jedan su dio odgovora, a drugi bi mogao biti neznanje, nesposobnost i nepripremljenost za to odgovornih u kombinaciji s nezaobilaznom i razarajućom pohlepom. Konačno, došao je i taj 24. veljače i napad Rusije na Ukrajinu, nakon čega još dugo vremena više ništa neće biti isto kao prije.
Sreća u nesreći je da je energetska tranzicija u zemljama Europske unije proces koji je započeo već mnogo ranije i čiji su ciljevi poznati: smanjivanje ovisnosti o fosilnim gorivima (čijim izvorima zemlje EU-a uglavnom baš i ne obiluju) i ostvarivanje neugljične energetike u Europi do 2050. godine. Drugim riječima, nije baš da se sada odjednom EU mora preko noći odreći plina i nafte za koje nema nikakve zamjene. Zamjene postoje, ima ih, već se odavno razvijaju i već su odavno poznate, a i niz godina su u primjeni, a odgovor na pitanje zašto već sada u svim zemljama EU-a nisu zauzele prvo mjesto u opskrbi energijom vjerojatno je svakome jasan: cijena!
Stara poslovica (odabrana za naslov ovog komentara) kaže da je svako zlo za neko dobro. Naime, kada se dogodi nešto loše, dobiju se neke pouke i iskustvo, tako da se kasnije ne rade iste greške i tako da se krene naprijed, ali s drugačijim razmišljanjima i s novim idejama. Za očekivati je da tako bude i sada i da, kada plin bude previše skup ili kada njegova dobava od do sada najvećeg dobavljača bude smanjena ili možda uopće prestane, uvelike krene okretanje nekim drugim rješenjima. Naravno, teret svega toga kratkoročno ne će biti lako podnijeti, ali kako je to već poručio potpredsjednik Europske komisije, rješenje za skupo grijanje i građane moglo bi biti snižavanje temperature na radijatorima.
Kada je već riječ o grijanju obiteljskih kuća, poslovnih i javnih zgrada, industrijskih, sportskih, ugostiteljskih i turističkih objekata plin se već sada može zamijeniti dizalicama topline, kotlovima na biomasu (pri čemu ne mislim na notorne cjepanice i drvni otpad koji uzrokuju katastrofalnu razinu kvalitete zgrada kod nas jer, koliko god to možda nekome jeftino bilo, taj nema pravo ugrožavati zdravlje svih nas!) i solarnim toplinskim sustavima. Ta zamjena u tehničkom smislu može biti brza i jednostavna, no naravno da će zahtijevati određene i ne baš male troškove, no najskuplja je energija ona koje nema, zar ne?
Malo će teže, doduše, biti pronaći zamjensko rješenje za grijanje u postojećim stambenim zgradama i općenito u središtima gradova. Već se na primjeru zgrade u kojoj živim odmah vidi da je zamjena 340 postojećih plinskih kotlova s 340 dizalica topline iznimno zahtjevan zadatak, već i s gledišta električnih instalacija u zgradi i pripadajuće trafostanice, a o buci nekih budućih vanjskih jedinica i o tome gdje ih postaviti (na balkonima – teško!, na krovu – zadovoljava li nosivost?) da i ne govorimo.
Kada se pak radi o plinu koji služi kao energent u raznim tehnološkim procesima, vodik bi mogao biti zamjena, no ostaje pitanje u kojem se roku takvo postrojenje može izvesti: projektirati (prema kojim projektima, postoje li već gotova rješenja, postoje li iskustva?), izgraditi (s kojim materijalima, s kakvom opremom, s kojim ljudima kojih ionako nema), pustiti u pogon i koja će u konačnici biti cijena toga. Sve je to tehnički moguće, ali itekako ostaju otvorena pitanja rokova i troškova?
S druge strane, dio prirodnog plina u distribuciji do krajnjih potrošača mogao bi se nadomjestiti sintetskim plinom ili bioplinom ili mu pak primješavati veći udio vodika, ali opet: u kojem roku i po kojoj cijeni? Tehnički i tu postoje rješenja, ali… cijene, vrijeme?
Ostaje problem i plina kao energenta u proizvodnji električne energije, ali i toplinske energije za toplinarske sustave. Dio toga bi se mogao zamijeniti bioplinom (odakle?, kada?), no za nadomještavanje većeg dijela uvoza plina iz Rusije ipak će u narednim godinama trebati povećati domaću proizvodnju (kako? s kojim stručnjacima?). Naime, ako se kao objašnjenje da je ona u proteklim desetljećima zanemarivana (što vrijedi i za susjednu Mađarsku, da ne bi netko odmah onako krležijanski za sve okrivljavao ‘Mađare’) zato što se tom plinu nisu davale perspektive pa to nije bilo isplativo, sada bi to trebalo ponovno imati perspektivu i biti isplativo. Naravno, ako zanemarimo poruke onih koji nam upravo s ‘jumbo’ plakata poručuju da je ‘fosilni plin ubojica klime’.
Kada je pak riječ o proizvodnji električne energije, obnovljivi izvori tu mogu mnogo (npr. već se dulje vrijeme na stranicama Hrvatskog operatora prijenosnog sustava jasno vidi da se proizvodnja iz vjetroelektrana kreće na razini trećine ukupne proizvodnje), no još nisu svemogući, a Hrvatska još nema izgrađenu nijednu bateriju. S druge strane, za očekivati je još veći porast potrošnje električne energije, već i zbog i kod nas ubrzane elektromobilnosti (koju će rastuće cijene naftnih derivata sada dodatno ubrzati).
U svakom slučaju, naredno razdoblje u kojem će se energetska tranzicija (prisilno) ubrzati bit će izazovno za sve: i za nas koji se na bilo koji način bavimo energetikom i za obične građane i za one koji donose (političke) odluke. Jedno je sigurno, plina i nafte u godinama koje slijede koristit ćemo sve manje, a mnoge cjevovode kroz koje su s istoka godinama išli plin i nafta koji su grijali domove, pokretali vozila i plovila i osvjetljivali gradove polako će prekrivati hrđa, bez obzira na to kako će se i kada će se riješiti današnji sukob dva najveća slavenska naroda na Istoku Europe…
A onda, jednom u budućnosti (nadajmo se što bližoj) neki novi ‘Scorpionsi’ zapjevat će: “Follow the Moskva, Down to Gorky Park, Listening to the wind of change…“
