Smrtni jauk
Neka tamna jeza zapljuskivana očima,
želi ti objasniti strahotu što kameno šuti
i zuri u prodornom jauku
između drvorednih rupa,
i kroz raširena vrata i prozore razbijene
napeto svjetluca i osvjetljuje
neki avetni strah šutnje skamenjene.
Samo tišina prilazi i odlazi,
ništa objasniti ne može, ništa
doli bubnjanje neke sjenke što se diže
i penje i ukrućeno pilji
i opet se vraća zabludjela, zavarana
crvenim mrakom tamnih šupljina
i od neke užasne jeze,
skrivene i prazne u zemljine zjene.
Neki smrtni jauk, samo on zna
gdje stoji s osmijehom svjetla,
koga nitko ne čuje doli mrtvi hropci sjene
ledeno uzet na ruke,
s kandžama sada miluje prozore zastavljene,
u svećeničkom ruhu miluje osušenu krv
sto pilji iz zapaljene hrvatske zemlje.
Odzvonjen pogled odjedanput tamni,
zbilje sablasne zove i siv vrisak,
u sve strane svijeta ide i zove,
zove k sebi ove smrtne kuće,
zove oči sto gutaju bijele suze,
one su kao zatrpan bunar
klonule u bijelo sumračje,
gledaju u okrutnu jamu sto žalosno
zjapi iz strasna sjecanja,
strahotno u sve povijesti odjekuje.
