Niki je Paška u kući bio najbliži među muškarcima, stariji od njega dvanaest godina, ali su njih dvojica u svemu bili slični
(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)
Paška je sve vrijeme bio u Bosni, sada već duže vrijeme stacioniran na potezu Jablanica – Konjic. Kada je čuo za Nikinu pogibiju, Nika je već bio pokopan. Iako je Paška Niki bio stric, odnosi su im bili takvi kao da su braća. Niki je Paška u kući bio najbliži među muškarcima, stariji od njega dvanaest godina, ali su njih dvojica u svemu bili slični. Nika se, inače, divio Paški, i on mu je bio uzor, a Paška je volio Niku i podučavao ga u svemu. I razlika u godinama se sve manje odražavala kada je i Nika stasao u odrasla mladića. Sada su, eto, obojica čak i na istom životnom iskušenju, i na istome mjestu – na fronti u Bosni, samo što je jedan s jedne strane Sarajeva, a drugi, podjednako daleko, s druge strane. A ne zna se na kojoj je gore.
Paška je preko rijetkih pisama svojima upozoravao Niku da bude oprezan, jer ga je poznavao, no, to nije ništa vrijedilo i sada je bilo kasno. Paška mjesecima nije mogao vjerovati da njegova mezimca Nike više nema
A on sam desetke puta se našao u smrtnoj opasnosti, desetke puta je izbjegao zamke protivnika u borbama, ali i zamke svojih pretpostavljenih, i desetke puta je imao čistu sreću. Sudbina? Samo da bi on mogao imati djecu i da se stablo Tomlekinih ipak još ne prekine? Čudni su putevi Gospodnji!
U svom ratnom dnevniku, koji je vodio sve vrijeme, Paška je opisao nevjerojatne situacije i događaje. Uz svoja zapažanja, komentare, pa i razmišljanja, bila je to prava slika života izravnog sudionika u ratu. Sažeto, krajnje objektivno i krajnje hrabro, pisao je o svemu. Možda ga je dnevnik na samome kraju, kada se izlaz više nije vidio, i spasio? Ali samo zato što je u najkritičnijem trenutku došao u ruke čovjeku koji je bio sličan Paški, pravedan i hrabar! Dnevnik je bio i jedina šansa, posljednja karta koju je Paška čuvao kao keca u rukavu. Napisan od samih istina, i napisan tako da ako bilo tko pobijedi u tom neizvjesnom ratu ne može, ako ima imalo ljudskosti, časti i dostojanstva, osuditi Pašku za bilo što što je učinio. Ni jedna ni druga strana. Ali isto tako, ako bi došao u ruke neljudi, i s jedne i s druge strane, dnevnik je bio pisani dokaz dovoljan da ga i jedni i drugi strijeljaju po kratkom postupku. Mač s dvije oštrice. Pa što bude! Ako ga zarobi druga strana, izbora ionako nema, osobito za njega, jer je časnik.
Paškin ratni dnevnik je roman za sebe, a kako ovdje samo protrčavamo kroz povijest ovoga podneblja i kroz živote brojne familije Tomlekina, možemo samo u nekoliko crtica prikazati neka Paškina zapažanja iz tog dnevnika, koja mnogo govore, prije svega, o njemu samome:
„Volim sve što je lijepo, lijepu životinju, lijepu sliku, lijep krajolik, a ništa nema ljepše od lijepog čovjeka, i žene i muškarca, osobito žene. Još ako su u duši ljudi, to je čisto i najsavršenije Božje djelo’.“
,,Svoje sam ljude kao zapovjednik maksimalno štitio. Znali su to i bili su mi odani, vjerni i zahvalni. Zvali su me “naš stari”, iako sam od najmlađega bio samo desetak godina stariji, a od najstarijega dvije godine mlađi. I znali su da ću prije sam poginuti nego da nekoga od njih dovedem u pogibeljnu situaciju, osobito ne zato da bih se ja izvukao.”
,,Za svaku akciju tražio sam od pretpostavljenih pismeno naređenje; temeljno bih ga proučio i izvršavao tako da izbjegnem svaki rizik po moje ljude. A od njih sam tražio da se ponašaju zaista kao ljudi u svakoj prilici.”
„I u borbama i kada je zatišje, stalno sam bio s vojnicima, nisam se izdvajao kao većina časnika, i s njima sam se šalio, zajedno s njima jeo i pio, ali kada se uozbiljim – znali su da svakoj šali i najmanjoj neozbiljnosti više nema mjesta.”
Rijetko gdje se može naći ljepši i divljiji krajolik od doline Neretve, upravo između Jablanice i Konjica i, što se tiče te čudne ljepote, Paška je često u mirnim trenucima uživao u njoj, a ponekad bi, samo u jednoj rečenici, neka impresija našla mjesta i u ratnome dnevniku:
„Stisnuta između Divana, Bitovnje, Čvrsnice i Prenja, koji imaju preko dvije tisuće metara nadmorske visine, nemirna Neretva je sličila na veselu zmiju koja u sjaju sunčanih zraka živahno vijuga između kamenja.”
Ali u toj skoro nestvarnoj ljepoti prirode vladala je sada Smrt, baš tu je kosila svojom najoštrijom kosom, stalno je bruseći i vrebajući da u svakom trenutku nekome oduzme život. Čitamo i sljedeće zapise iz Paškina dnevnika:
„Trebalo je da cijela moja satnija pređe brisani prostor između dva usjeka, koji nije bio širi od dvadesetak metara, ali su partizani postavili mitraljez na drugoj strani Neretve i kontrolirali su ovaj prostor tako da im nismo mogli ništa. Dogovorio sam se s mojim momcima, da će jedan po jedan, ali samo na moj znak, pretrčavati ovu čistinu u cik-cak što brže mogu i što više pognuti. Znak ću davati u različitim intervalima i kada prethodni vojnik još bude na čistini. Tako će mitraljez uvijek imati dvije, ponekad i tri pokretne mete na različitim rastojanjima i čim ne pogodi jednu izmicaće mu i druge. Rekao sam svojim ljudima da ne ćemo sigurno svi uspjeti pretrčati tih tridesetak metara, ali da ćemo svi izginuti ako ovdje ostanemo i da, ako netko bude ranjen ili pogine, sljedeća dva ga moraju izvući na onu stranu, po cijenu svog života. Naredio sam da se postave jedan iza drugoga iza stijene i da na moj znak nema više čekanja i kolebanja. Čista kocka s tuđim ljudskim životima, koji su ovisili od mog oštrog: ,,Sad!“ Imam li pravo na to? Tko mi ga je dao? Ali bio sam časnik i to se moralo samo tako uraditi, i ja sam sada bio jedini od koga su ovisili životi tih ljudi.
Svi su pretrčali čistinu, nitko nije bio niti ranjen, pravo čudo, kada smo ostali samo još ja i moj posilni Ivan. Gledao me je blijed i prestrašen kao malo dijete.
– ‘Ajde, Ivo, sad idemo ja i ti – rekao sam što sam mirnije mogao, a bio je i mene uhvatio neki strah i zla slutnja, osobito što su mi se po glavi počele vrzmati neke čudne misli: nije moguće da ovdje nitko ne pogine! A sada smo to mogli biti samo on ili ja, ili oba. Velika mogućnost po računu vjerojatnoće.
– Sad! – rekao sam Ivi i on je potrčao što ga noge više nose, a poslije njegovih desetak koraka potrčao sam i ja.
Bio sam prešao polovinu čistine, a Ivo je bio na samo nekoliko koraka od druge strane kada je pao kao gromom ošinut. Sručio sam se pored njega s desne strane i dao znak jednom vojniku da i on dođe u pomoć. Ovaj je to odmah učinio i bacio se sa Ivine lijeve strane. Uzeli smo Ivu ispod pazuha i skočili s njime do stijene. Sve pod stalnim štekćanjem mitraljeza i prštanjem zemlje oko nas.
Nažalost, Ivi nije bilo spasa i pokopali smo ga tu u blizini. Da li sam mogao Ivi reći ono „Sad!” djelić sekunde kasnije ili ranije?! O tome ne umijem kazati baš ništa! Neka ti je laka crna zemlja, moj dobri Ivo!”
