Vlaho Fortunić u Dubrovačkom listu na Badnjak 1924. godine
Tekst učitelja Vlahe Fortunića u “Dubrovačkom listu” od 24. prosinca 1924. (skoro 100 godina!) vrlo je zabavan. Prenosim ga u cijelosti.
“Pravo se veli: Božiću se svak veseli, i ptica u gori. Već o svetoj Kati, mjesec dana do Božića, domaćice počnu uređivati po malo kuću, čiste posuđe, iščinjaju žito za mlin. Mladići idu u drva, gone kući. da se one dane ima što ložiti kad na sijela budu dolazili. Djevojčice šiju štogod nova, jer na Božić i kolende treba što nova obući.
Domaćin omjera koje će bravče (uškopljeni ovan) zaklati za pastrvu(?), pa se s(a)vjetije drugim ukućanima hoće li zaklati crnog šuška (ovan bez rogova), ili onog rogonju, jal(ili) onu jalovicu.Što odabere , kad dođe Nikolj (sv Nikola 6.12) pokolj, sve dođe pod nož. Postavice(?) već nabijene i dna zakišana u vodi, da ne puštaju salamuru. So(l) se iz Stona dotjerala i u stare bačvice sasula. Djevojčice već počmu (počnu) popjevati božićne pjesme u baštini, u gori i putem hodeći.
Između tolikih pjesama najviše se pjeva ova:(ispričavam se Arapima na tekstu pjesme, op., T.T.) : Što je jezero sve zeleno Kolendo, kolendo! Na srijedi je pozlaćeno Veselo, veselo! Na pozlatu kolo igra Kolendo, kolendo!
Na glavi joj zelen vijenac Veselo, veselo! I dva tračka suha zlata Kolendo, kolendo! Magnula se na jezero Veselo, veselo! Upade joj zelen vijenac Kolendo, kolendo! I dva tračka suha zlata Veselo, veselo! Raskrivi se sela (sestra od milja)
Anka Kolendo, kolendo! Ajme meni devet braće Veselo, veselo! Upade mi zelen vijenac Kolendo, kolendo! I dva tračka suha zlata Veselo, veselo! Tko bi mi ga izvadio (zlato) Kolendo, kolendo! Dala bi mu lišce ljubit Veselo, veselo!
To začuo crn Arapin Kolendo, kolendo! Pa se svlači do košulje Veselo, veselo!
Pa mi skače u jezero Kolendo, kolendo! Pa izvadi zelen vijenac Veselo, veselo!
I dva traka suha zlata Kolendo, kolendo! Pa on htjede ljubit Anku Veselo, veselo!
Razkrivi (razviče) se sele Anka, Kolendo, kolendo! Ajme meni devet braće, Veselo, veselo! Za koga me vi gojiste? Kolendo, kolendo! Za Arapa crna mora (moro je crn, valjda riječ dolazi od Maur ili od grč. mauros taman) Veselo, veselo!
Govori joj crni moro Kolendo, kolendo! Još je crn(i)je zrno papra Veselo, veselo!
Pa ga jedu sva gospoda Kolendo, kolendo! Sva gospoda dubrovačka Veselo, veselo! Možeš i ti mene ljubit Kolendo, kolendo! Dotrčaše devet braće Veselo, veselo! Otjeraše crn Arapa Kolendo, kolendo! Svoju sestru povedoše Veselo, veselo! Svojoj kući k miloj majci Kolendo, kolendo!
Razlijegaju se od pjevanja brda i doline i od ove pjesme:
Primorčica konja jaše Kolendo, kolendo! Srebrnom se ćordom (zakrivljena sablja) paše (opasiva) Veselo, veselo! Mimo vodu prolazila Kolendo, kolendo! Lijepa ti sam primorčica Veselo, veselo! Još da imam crne oči Kolendo, kolendo!
Vas (sav) bi Mostar pomamila Veselo, veselo! U Mostaru Alibega (valjda se misli na Ali pašu Rizvanbegovića (1783.-1851.) gospodara Hercegovine 1833. godine)
Kolendo, kolendo! I njegova do dva brata (Ali paša je imao dva starija brata, osobito je poznat zloglasni Hadžibeg) Veselo, veselo!
Koji dan prije Božića, obično na Tomin dan, ubijaju se pra(s)ci. Djeca obilaze od košare do košare, da vide kako tko ubija (stvarno ružno da se djeca tuda motaju, op., T.T.) i kolik je (prasac) u kojega, u opet se vrte dok ih raspravljaju (valjda spravljaju, tj. komadaju, op., T.T.), da dobiju pečenicu (pečenica se radi od dugog leđnog mišića svinja).
Domaćin odmjeri komade lonze (bolji komad mesa od svinjskih leđa, ali može biti i bubrežak i sl.) za učitelja i za popa, te okite lovorom da bolje izgleda. Osvane badni dan; mladješice dovuku odeblji komad drveta, obično od hrastovine, i to je badnjak.
Okite ga ruzmarinom, lovorom i maslinom, tako isto stave kit(ic)e na vrata, pa i u kući kvadre.(okvire) Taj dan tvrdo poste, nitko ništa ne jede, već crnu kafu. Kućna čeljad kuću rede, a domaćica spravlja večeru i priga (prži) prikle (popriguše).
Pred večeru smole dio od Rozarija (krunice), a kad se počme mračiti, domaćin će uzeti badnjak, unijeti u kuću, te u ognjište nazvavši svakome dobar večer i čestita badnji dan! Tada pristavi badnjak uz vatru uz svu duljinu preko ognjišta.
Pospe badnjak unakrst bjelicom pšenicom i poškropi ga svetom vodicom i vinom crljenim (crvenim) te okadi tamjanom. Tada se pomole Bogu za zdravlje živih tko je na domu i na putu, pa i za duše svojih mrtvih. Domaćin držeć času napija redom ukućanima, a ima ih lijepih napitnica dosta sličnih onim Vodopića (Mato, biskup, preporoditelj i književnik, opisao u “Mari Konavoci” konavosku zdravicu) biva: “U ime božje u čas dobar!” na dobro nam ovi večer vazda dolazio i sutra nas slavnome Jezusovu porođenju zdravo predao! Daj mili Bože, da budemo za mnogo ljeta i dobrih godina njemu se veselili! Kutnijem (kućnim) mirom i ljubavi, okićeni kako ovo drvo maslinom i lovorom, a božijom milosti najviše! Hej dobri Bože! u ovome domu rastiči mladce, podrži starce, koji bi do duga domom vladali, ovake sprave gradili, tebe Boga slavili, a svoje duše ne ogriješili! Svi onda u jedan glas : Amen da Bog da! Tada svak cukne po malo iz čaše domaćinove, pa i malo dijete koje izbečenih (izbuljenih), al veselih čiju sluša molitvu i napitnice domaćinove, a kad i kad baci pogled na pliticu prikala, koje na polici stoje pokrivene čistim pokrivačem, u koji se vruća pogača zamotava, da se bolje razabire.
Sad započme pucnjava! Pin! pun! uz dozivanje susjed susjeda, prijatelj prijatelja poklikom: Čestito ti badnji dan, a sutra Božić!
Onda se ide na večeru, a pa već preko večere počme se pjevati, šaliti i svake đakonije (slastice?) praviti. Mladići idu od kuće do kuće na sijelo, te se tamo vesele i pjevaju. Tako u veselju i šali dočekaju ponoćnicu, pa u što višem broju veselo idu slušati sv.Misu i zapjevati “Pjeće!” “U sej vrijeme godišta!” I župnik ko veselije misu opjeva na Božić, te narodu rastumači sv Evanđelja i čestita slavni Božić!
Po misi mladež vraćaju se pjevajući, čestitaju starcima, te ih susretaju.
Svrate se sad u ovog sad u onog prijatelja, ili svojaka (svojte), te tako svu noć bdiju u veselju i šemluku. (turc. šenluk javno veselje) Djevojčice, podnaraslice (krasan izraz za maloljetnice!), u skupu više njih idu od kuće do kuće i kolendavaju pjevajući:” O vi ljudi o vi žene Izlazite na pendžere (turc. prozore)
Iznesite pjatić voća Da griskamo do ponoća Jali pipun (cata, dinja) jali dinju (lubenicu) A nemojte jako gnjilu! Mi smo obašli troje muke Dok smo našli vaše kuće Darujte nam jedan grozdić Čestito vam slavni Božić.
Svaka ih kuća počasti i daruje ih suhim voćem. I one na svrhu osvanu, pa će svaka svojoj kući na ručak. U svakoj se kući ruča, jer čobane opremaju na pašu, pa bar da na slavni Božić s njima ručaju.
I čobani se u gori vesele, pa sve veselo popjevaju, a čobanice kolendavaju. U selu se čuje tutanj od pušaka i razlijeganje junačkih pjesama, a čobani i čobanice uz zvonce zvonarevo veselo odpjevaju. U jednu riječ sve je živo i veselo, pa se pravo kaže da se Božiću veseli i ptica u gori.
U Luci Šipanjskoj na 15. prosinca
Vlaho Fortunić je napisao kao umirovljenik 1930. “Crtice o ribarstvu uopće – a nadasve na području bivše Republike Dubrovačke”. Rođen je 5. lipnja 1863. u Šipanskoj Luci. Završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra. Bio je učitelj u Slanome 1883.-1886., Stonu (1886.-1906.) , te do umirovljenja 1925. godine u Dubrovniku. Umro je 25. listopada 1936. godine.
U nizu časopisa, revija, kalendara pisao o običajima, povijesti, ribarstvu, flori, pedagogiji. Bio je i član kulturnoga društva Bošković, svjesni katolik i Hrvat, omiljen i poštovan u svojoj sredini.
