Opis čudesnoga ribolova jedne družine sa Šipana
“Crtice o ribarstvu uopće – a nadasve u području bivše Republike Dubrovačke” tiskane su u “Jadrana”, Dubrovnik, 1930. godine. Autor Vlaho Fortunić (1863.-1937.) zaslužni je učitelj, kulturni radnik i amater povjesničar čiji prilozi vrijednosno odudaraju od izvanrednih i značajnih opažanja folklora, obrta, etnografije i drugo do na brzinu nabacanih teza koje nisu uvijek suvisle ni pitke. Iako je knjiga objavljena usred diktature kralja Aleksandra Karađorđevića ona odiše hrvatskim patriotizmom.
“U Malostonjskome zaljevu gojile su se, pa se i danas većinom goje (1930.) kamenice primitivnim načinom. Naprosto bi se bacala prosušene rakljaste grane česvine, hrastovine, smrka, somine i maslinaste. Za ove su se hvatale ličinke od kamenica… Poslije dvije ili tri godine grane se šemutaju da na grani ne bude već gdjekoja kamenica, a često prepuna.” Veće se bi se kamenice otcjepile, a manje ostavile da rastu; takva grana bi se približila kraju i zvala privlačina.
Taj primitivni način uzgoja je po autoru štetan i danguban, bilo što se ne prima puno kamenica, bilo što im je oblik nepravilan, pa tim i nepogodan za razvoj, bilo radi čišćenja i presađivanja.
Ako se na granu uhvati puno kamenica one jedna drugoj priječe razvoj, pa se i na starkinji (zreloj kamenici) nađu dvogodišnje, jednogodišnje pa i mlađe školjkice.
Šemutanje je velika danguba, a ne može se po svakakvom vremenu ni raditi. Nekada se grane ukopaju u muljasto dno, a na granama su školjke izložene grabežljivcima poput morske zvijezde,
kavolinima roguljam (puževima volcima), a i mutež im više smeta.
Fortunić navodi da su prije I svjetskoga rata čestita braća Bandur počela u Bistrini sa racionalnim uzgojem kamenica, a Stjepo Bjelovučić uveo racionalno gojenje u Sudvitskoj vali blizu sela Drače. Našao je Bjelovučić put svojim kamenicama do Pariza i Berlina, ali zamućenje potoka uslijed velikih kiša potamanilo je kamenice, a rat i njegova smrt zapečatiše poduhvat.
Bjelovučić je započeo francuskim načinom (počinje se sa mlađi na kupi, tj. crijepu), ali taj je nepovoljan za našu obalu pa je nastavio sa talijanskim kojega Fortunić zove “tare(n)tinski” način valjda po gradu Taranto na jugu Italije.
Pokušali su i u Slanome sa uzgojem kamenica, ali je to poduzeće s vremenom propalo.
Od Riječana (Rijeka dubrovačka) sva je okolica naučila loviti plovuću ribu, pa kod Riječana dobavljahu i trakte (mreže) za takovo ribanje.
Autor iznosi obilje ribe u Rijeci osim landovine (divljači, npr. raže i morski psi i mačke) i jastoga, a rijetkost je i storijun (jesetra?). U rijeci nema morskih ježeva!
Braća Papi imala su ribnjak i uzgajalište kamenica pored svoje vile, ali to je propalo uslijed prodaje vile, te povremenog zamućenja Rijeke izvor (Palata) postaje žućkast i mutan. (g. 1930.)
Danas (2022.) je to česta pojava.
Fortunić je odlučni protivnih “paklenih sredstava” u ribolovu poput pobuka ili bucala, bliskanja,
franžatom sa strašilima (zagrađivanje ribe, strašenje vibracijama ili bjelinom, op., T.T.), vapnom, levantinskom bobuljom, vedrijolom (vitriol, sumporna kiselina – jeli neki luđak tako lovio jegulje? op.,T.T) i mlječerom (biljka mlječika?)
Osobito je grozna Fortuniću i svakom normalnom čovjeku uporaba dinamita koji trajno uništava sva živa bića na staništu, što se raširilo nakon I svjetskog rata. Tome pogoduje konstatacija da je samo jedan ribarski nadzornik od Boke do Lovišta na Pelješcu. Drugim riječima lovite i uništavajte!
Naglašava autor važnost šuma, te da su najbolje ribolovne poste tamo gdje je šuma zdrava, “dočim golet koja se o(d)sjeva u moru lasno može da plaši ribu…”
“Lazine (krčevine) su uz obalu najpogibeljnije jer one uništuju šumu, dok klačine (jame za vapno) je pomlađuju. Zato se i veli :”Plači goro eto lazinara, veseli se eto klačinara.”
Fortunić preporuča zavesti što prije eksperimentalne postaje za proučavanje mora i morskih organizama, jednu u Bakru, drugu u Dubrovniku. (iste godine kad je tiskana Fortunićeva knjiga osnovan je Oceanografski zavod u Splitu, op., T.T.).
Autor želi sposobne i požrtvovne ljude u institutu, a ne po protekcijama stranačkih klubova postavljene (kao i danas).
Sanja o ribarskim školama da se ukinu loše navike i predrasude, te da učitelje se osposobi da djeci prenesu znanje o modernim alatima i racionalnom ribolovu. Učitelji su po malim mjestima uz svećenstvo i iseljenike često jedina inteligencija.
Preporuča autor i da činovnici umjesto slanja okružnica idu na teren i razgovaraju sa ribarima.
Želi i jačanje ribarskih zadruga, te ribarske nadzornike sa motornim čamcima, “Pomorsku ubošku zakladu”, unaprjeđenje ribarstva i školjkarstva korištenjem posebnih spremišta an parobrodima i motornim barkama, smanjenjem poreza, carina i taksi za morske proizvode, povlaštenu cijenu soli za ribare.
U svome radu obilato se autor obuhvatio i molitve ribarske, običaja, ulova, tehnike lova, školjkarstva, imena mikrolokacija tako da predstavlja dragocjen izvor ne samo za povjesničara.
“Pri dijeljenju srdjela dođu i siromasi, pa patrun uzme po pune šešule srdjela, te dijeli siromasima po tri, pa i više, prema tome koliko su uhvatili. Crkovinari (…i dr.) kupi od barke do barke za Presveti Oltarski Sakramenat. U Luci Šipanjskoj ribari su uzdržali i poravljali crkvu Suspas (Sv. Spas) sagrađenu na gorskoj kosi, a na pogled Luke i morske pučine gdje običavaju vojgari ribati…
Na T(i)jelovo iznesu vojgari po koji komad mreže, ili oveći umet, pa u to zamotaju 4 kite cvijeća…
Čim svećenik udijeli Božji blagoslov odma(h) mreže pritegnu k sebi, da narod ne gazi mreže i blagoslovljene kite.”
Patrun skupi družinu u barku i veže kite cvijeća za picun (više značenja, ovdje po autoru produljeni korac od prove); obično se puca iz kubura ili trombuna i počasti sirom i kovsicom (but od stoke sitnog zuba, kopsica, često kozija),
I svjećarice prate Tijelovske procesije i čine blagoslov mreža. Nikad nije bilo barke koja nije imala u vrhu gavuna (potpalubni vrh barke) od prove križić od blagoslovljene pome (palme) i masline “jali” križić blagoslovljene svijeće.
Kuriozitet je i ulov 80 kg trigalja (trilja ili tragalja) u Malom Zatonu, te opis čudesnoga ribolova jedne družine sa Šipana.
Riječ zgrompadura za oluju, potječe li od strombatura, tj. tromba (tal.) pijavica (šijun, tornado), što je otočanin povezao sa gromom, zgromiti?
(Svršetak)
