Nitko nema prava ni na što, samo Bošnjaci imaju pravo na sve
Kao nigdje u svijetu u Bosni i Hercegovini se silom, nepravdom i prijetnjom, u nekom prisilnom zajedništvu jednog s drugim drže ratnici i mirotvorci, ubojice i žrtve, agresori i branitelji, izdajnici i domoljubi. Zasigurno da nema djelića na Kugli zemaljskoj s tolikim sudarima, razlikama i proturječnostima kao što je to u daytonskoj nedovršenoj zgradurini, bez ikakvih prozora s pogledom u svijet i u budućnost.
Nema te zajednice naroda, vjera, kultura i svjetova u kojoj je na tako brutalan način, i tako trajno pogažena sadašnjost i svirepo ubijena budućnost kao što je to u bosanskoj i hercegovačkoj zajednici Bošnjaka, Hrvata i Srba. Stoga u toj krvavom ratnom čizmom pogaženoj sadašnjosti rat se osjeća u zraku, nesigurnost je pratilja svakog pojedinca i narodni zajednica.
Komunikacija u takvim međunacionalnim, međuvjerskim narodnosnim zajednicama odvija se jedino riječima prijetnje, mržnje, rata, unitarizma, centralizma, građanizma, odcjepljenja, i traženjem prava jednakosti, ravnopravnosti i slobode jednake svakom narodu bez obzira na njegovu demografsku momentalnu brojnost.
Iako je ta ratna sadašnjost vidljiva svakome, i u nekim dimenzijama čak gora i opasnija od onog direktnog oružanog sukoba, zapadni demokratski svijet, okupiran islamskim terorizmom na vlastitom teritoriju, i zaokupljen drugim svjetskim prostorima na kojima izvlači daleko veće interese i koristi, više ni pogled ne baca na to veliko ratno žarište, ostavljajući ga današnjim kršćanofobistima, među kojima je najveći broj otomanskih potomaka.
Ne samo da je slobodni demokratski i kršćanski svijet beha zajednicu ostavio potomcima Osmanlija, već ju je na pladnju predao njihovim predcima, i time im širom otvorio vrata u osvajanju Europe. Zbog toga su se kršćani, napose deteritorijalizirani katolici, našli u najtežem povijesnom periodu biološkog ostanka ili nestanka u domovini u kojoj su im nacionalni i vjerski korijeni duboki više od tisuću godina.
Građanizam, kao islamizam, koji se silom nameće kroz bošnjačko prebrojavanje krvnih zrnaca, biranje svojih “građana” na mjesta Hrvata, daje apsolutno pravo nebošnjacima da mu se suprotstave, jer u protivnom vodi ih u nestanak ili islamizaciju kroz kakvu su prošli u turskom periodu danka u krvi znakovitom rušenjem crkava i gradnjom džamija na njihovim temeljima, i zloglasnim janjičarenjem otete kršćanske djece, napose muške.
Što je veća obespravljenost hrvatskog naroda, što je snažnija njihova volja za jednakopravnošću i ravnopravnošću, što su odlučniji u borbi za svoja prava koja imaju temelj u trinaeststoljetnom hrvatskom korijenu u bosanskoj i hercegovačkoj zemlji, bošnjački lideri, u osobama Izetbegovića, Komšića, Džaferovića i silna družina nekažnjenih ratnih zločinaca sve je brutalnija, agresivnija i oholija. Idu tako daleko da pokušavaju hrvatska prava, hrvatsku slobodu, hrvatsku suverenost i konstitutivnost ograničiti kroz neku novu ahdnamu, koja bi propisivala granice prava hrvatskog naroda, slobodu ispovijedanja vjere bez zvukova crkvenih zvona, i kroz dnevne hirove dinastije Izetbegovića, ratnih zločinaca Mlaće, Genjca, Mahmuljina, Delića, Cikotića, Džaferovića i vojnika vjerske muslimanske armije Komšića.
Iz tog radikalnog islamskog centra, utaborenom na prostoru beha zajednice koju trgaju i vuku na Orijent, i politikom ostavljanja zemlje u amanet, danas najvećem, no i najbrutalnijem diktatoru Erdoganu, na svaki nebošnjački prijedlog novog i pravednijeg uređenja neuređene zajednice, čuju se prijeteći bošnjački upiti “Ko je on da kaže da ne će biti BiH”?
Nema toga nebošnjaka koji ima pravo reći da ne može biti, i opstati, ovako nedovršena, nakaradna, nefunkcionakna, unitarizirana, centralizirana i islamizirana Bosna i Hercegovina. Nitko to ne smije reći, ali je Bošnjaci smiju i prisvajati, i otimati od drugi naroda, i uređivati po najradikalnijim islamskim normama.
Zasigurno da ne bi bilo tako agresivne bošnjačke politike isključivosti, prijetnje ratom i stalnog zveckanja oružjem koje izlazi iz muslimanskih tvornica “namjenske industrije”, da lideri te antieuropske politike nemaju, ne samo potporu islamskih zemalja, koje su već pokupovale i u dar dobile gotovo cijelu zemlju, već i da nemaju potporu Visokih predstavnika i haaških naftnih sudaca. Podjednako i Visokim predstavnicima i haaškim sucima nepravde odgovara ovako zamrznuto beha stanje bošnjačke dominacije.
Što duže to traje, što narod više trpi, napose hrvatski kao najpogođeniji nepravdom sve tri te suradničke strane, Bošnjaci, Visoki predstavnici i Haaški tribunal, toj političko interesnoj skupini je sve bolje, sa zajamčenim položajem i plaćom. Kada nešto zašumi u njihovoj komunikaciji, kada primijete smanjenje pritoka novca, bilo iz islamskih zemalja ili poreznih obveznika, kako onih iz beha zajednice tako i onih iz svjetskih institucija, trio udara po unaprijed poznatim metama, u prvom redu po Hrvatima a zatim i Srbima, a onda i dalje po beha susjedima.
Uglas zaprijete, nema odcjepljenja, nema trećeg entiteta, nema izbornog zakona, nema otkrivanja hrvatskih masovnih grobnica i kažnjavanja poznatih muslimanskih ratnih zločinaca. Nema demokracije i jednakosti, nema slobode i ravnopravnosti, nema suverenosti i konstitutivnosti. Nema slobodni izbora za Hrvate, mi ćemo im nametati Komšiće i na najnižim razinama vlasti.
Nitko nema prava ni na što, samo Bošnjaci imaju pravo na sve, i na ono na što ga nemaju. I tako trio Bošnjaci, Visoki predstavnici i Haaški tribunal četvrt stoljeća drže Hrvate u beha zajednici taocima bošnjačkog unitarizma, visokopredstavničkog tenkovskog napada na institucije hrvatskog naroda, i nepravde haaških političkih sudaca.
U takvoj zaštiti koja je sigurnija nego li kada ga otac skrivao u bankovnim trezorima i po svom uredu kojeg su čuvali mudžahedini i vehabije, na hrvatsko i srpsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, Izetbegović II. kaže “Mi ćemo se tome suprotstaviti svim sredstvima. Do kraja, do oružja, ma sve. Sve ćemo uraditi. Samo je pitanje kada ćemo što uraditi”.
Zar ima nešto gore za Bosnu i Hercegovinu i nebošnjake od ovoga što već desetljećima čini dinastija Izetbegović. “Namjenska industrija” cvate, askeri su obučeni, dovoljan broj džihadista u migrantskim odorama je pristigao, i rat može započeti uvjeren je sin pisca Islamske deklaracije, koji je zbog svoje šovinističke i islamističke politike mržnje prema drugom i drugačijem, koja ima i temelje globalne kršćanofobije, bio osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu. Po mnogima Islamska deklaracija je uveliko, a možda i glavni razlog krvavog vjerskog rata u Bosni i Hercegovini. Očito da bošnjačko čelništvo želi njegov nastavak, a ciljevi su sada, uz pomoć Visoki predstavnika i Haaških birokrata, bliži negoli u ratu.
