“Dokle može stići cjelokupno društvo koje u sebi osjeća prazninu?”
Zahvaljujući klasičnom filologu i piscu Luki Vukušiću hrvatskoj javnosti je predočeno dio djela Jorgosa Teotokasa (grč. grč. Γιώργος Θεοτοκάς – Georgios Theotokas) (Carigrad, 27. IV. 1905. – Atena, 30. X. 1966.), uz Kazantzakisa svakako najvrjednijeg grčkog pisca XX. stoljeća. Zašto u doba Jugoslavije taj pisac nije prevođen? Vjerojatno jer ih kršćanski svjetonazor nije privlačio, posebice ne u knjizi “Putovanje na Bliski istok i Svetu Goru” (1965.), gdje se upoznajemo s pravoslavnom duhovnošću Sinaja, Jeruzalema, Damaska i prije svega Svete Gore (Atos) koja u svojim samostanima čuva iskrice bizantskoga duhovnoga plamena.
Thotokas je do 17. godine (1922.) živio u Istanbulu (Konstantinopolis, Carigrad), tada kozmopolitskome gradu koji je živo odražavao kulturu lijepe epohe uoči Prvoga svjetskoga rata. Theotokasa ne možemo ograničiti na grčki nacionalizam i bizantsku duhovnost, on je humanist, kozmopolit, Europejac intelektualac i estet velikoga formata. Pišući o Libanonu Teotokas mudro razmatra: “Libanonci su osim toga i arapski bankari, što uopće nije mala stvar. Osobito ih privlači primjer Švicarske, s kojom tvrde njihova zemlja ima mnoge sličnosti, ekonomske i etnološke. Njihova politika, naravno, računa na to da će Sredozemljem vladati mir i da će se ondje u budućnosti moći održavati žarišta potpuno slobodnoga ekonomskoga života. Dobro se zna da to ne će ovisiti o volji malih država. Budućnost je nesigurna za sve nas.” Povijest je dala za pravo Teotokasu.
Pišući o suvremenom svijetu Teotokas umuje: “No ne treba ni nastaviti prešućivati uvjerenje koje, mislim, postaje sve bliže svakome tko zna gledati: uvjerenje naime da je naše kolektivno postojanje došlo do one kritične točke kada se oko njega počinju razvijati znakovi metafizičke zabrinutosti. Znakova većina možda nije svjesna, no oni su bez ikakve sumnje vrlo živi. Novine nam često govore o krizi morala, međutim problem je svakako dublji, kako god ga željeli sagledati: kao psihološki problem suvremene mladeži, kao, kako često govore, napuštanje ideala našeg društva, kao prelijevanje izopačenosti, kao težnju prema općem duhu nemorala, kao nedostatak svakog kriterija za odvajanje dobra od zla, kao težnju za samouništenjem u književnosti i umjetnosti, kao jedinstven, raširen strah koji se nastoji smiriti i zaboraviti u cinizmu, beskrupuloznosti i zgrtanju materijalnog bogatstva, u ludilu općeg razgolićavanja. Svega je toga sigurno uvijek bilo, no danas je dobilo ton opće razuzdanosti, što je novi znak za koji mislim da ima metafizički uzrok, naime posljedica je osjećaja praznine, stanja psihičke “nauzeje” (grč. mučnina, ogađenost, morska bolest – op., T.T.). Prema onome čemu nas je… poučilo povijesno iskustvo, civilizacija je uravnotežena i doživljava najveći procvat onda kada se temelji na čvrstoj kolektivnoj vjeri koja čovjeku daje smisao života, razlog postojanja, neupitan značaj vlastita dostojanstva, jasnu svijest o dobru.”
Teotokas navodi primjere mazokističkih duhova (ateista) koji su umjetnici i filozofi; još većeg broja “iznutra praznih” koji stvaraju intelektualne konstrukcije i vode duševno nemiran život. “Ono što je danas novo jest činjenica da je veliku većinu počela zahvaćati zabrinutost, pa su se, bilo zbog automatske refleksije bilo zbog koristoljubive proračunatosti (a možda i od centara moći namjerno projiciraju, op., T.T.) duhovna i umjetnička sredstva epohe – knjige, tisak, kazališta, kina, radio, TV, izložbe i sve ostalo – usmjerila na to da proizvedu gomile djela koja na različite načine razvijaju i izražavaju kolektivne strahove.
Uzastopni povijesni potresi koje čovječanstvo neprestano doživljava od 1914. godine i traumatičnog početka XX. stoljeća srušili su … sve bedeme duhovnog optimizma koje je prošlost izgradila. Svijet se prvi put u očima mnogih pokazao kao kaotično mjesto puno apsurda i nelogičnosti u kojem ništa nema smisla, razloga i cilja … (i opravdanja), kao kaotično mjesto u kojem ljudi ni u čemu ne mogu naći uporište da bi vrjednovali svoje postojanje. Njihov se život čini kao besmisleni skup slučajnih događaja predodređenih da vode u smrt, u nepostojanje, u ništavilo… No ako u konačnici svijet u cjelini nema smisla, kao ćemo iskreno moći tvrditi da su ikakav poseban smisao imali (i odakle da se sad crpi taj smisao?) “čovjekova osobnost”, “čovjekova sloboda”, “čovjekova odgovornost”, “čovjekova solidarnost”…, “budućnost čovječanstva”, ili pak “čovjekova tragična sudbina” za koju su nam rekli (suvremeni mislioci, tu Teotokas udara na humaniste, ali i na socijaliste, fašiste i liberale op., T.T.) da se na neki neodređeni način opravdava čovjekovim ponosom i slavom…
Pitanje je … može li civilizacija – tu mislim na našu industrijsku civilizaciju… – napredovati u beskraj s nihilizmom kao glavnim kao glavnim izvorom svoga nadahnuća, s nihilističkom filozofijom, književnošću, kazalištem, slikarstvom, s nihilističkom tehnokracijom, s nihilističkim ljubavnim vezama? Dokle može stići cjelokupno društvo koje u sebi osjeća prazninu? Na mjesec i na planete, znamo danas, može stići i sigurno će stići, ali oslobađa li nas to nihilističke zabrinutosti? Prestaje li ništa biti ništa zbog toga što smo se unutar ništavila ustremili na pokretanje različitih automatskih strojeva?”
Valjda se drugovima u Politbirou ta pitanja nisu svidjela.
