Zanimala ga je povijest i arheologija; fotografija mu je samo služila za evidentiranje arheoloških nalaza
Zadarski umjetnik Joso Špralja (Varoš u Zadru, 23. 5. 1929. – Mali Arsenal u Zadru, 8. 8. 2017.) privukao me svojim fotografijama nastalim nakon Drugoga svjetskog rata. Poetski i pomalo gorki svijet stare Dalmacije ribara, težaka, kamene gradnje brzo se izgubio pod naletom socijalističke industrijalizacije, turizma i betonizacije, tj. urbanizacije kako se tepa tom karcinomu. Žao mi je što nije više obilazio domovinu i svojim senzibilitetom ostavio sjećanje na prostore koji više nisu isti. Nestala su tradicionalna zanimanja, opustjela sela i otoci, kao i ostaci ionako minijaturne i šarene podrijetlom talijanske zajednice.
Partija je Špraljinu izložbu prekinula prije vremena jer su se na njoj nalazila dva akta, žene među stijenama (takve stijene imaju Kornati i Dubrovnik) prikazana tradicionalistički i rekao bih sa distancom većom nego u doba korone! Sreća je htjela da se rodi baš u kući Ante Brkana, vrhunskog fotografa i estete, što ga je rano ključno formiralo.
Zanimala ga je povijest i arheologija; fotografija mu je samo služila za evidentiranje arheoloških nalaza, kao i ratnih rana nesretnoga Zadra kojega su saveznici preko mjere i pameti stukli. Otišao je u Kanadu jer nije mogao otvoriti vlastiti fotografski studio; kako je bio nepartijac mnoga vrata su mu bila zatvorena. Pjevao je hrvatske i talijanske pjesme uz gitaru u kavanama gdje su se okupljali prvi hipiji, u crkvama i kazalištima i dr. Tamo je upoznao Malku Marom, pjevačicu iz Izraela s kojom je nastupao u vrlo sinkroniziranom duetu (često pjevajući židovske pjesme) 5 godina; na CBC-u su imali vlastiti show, snimali su i ploče. Prvi je Hrvat koji je nastupio na Carneggie Hallu.
Stizao se baviti i kiparstvom i keramikom. Njegov glasoviti restoran Joso’s u Torontu danas vode njegova djeca Elena i Leo; s njihovom majkom Angiolinom se oženio u Zadru kad joj je bilo 19, a njemu 22 godine. Restoran je započeo spontano kada je Špralja frigao lignje i pravio salatu od hobotnice u kafiću. U domovinu se vraća 2000. godine. Zgodno je napomenuti da je sa 7 godina pjevao u crkvenom zboru, a 1942. (13 godina) ga u fotografiju uvodi Jeričević. Pjevao je i s Ivanom Romanovom, krasio ga je zvonki tenor koji je imao raspon do baritona.
