Ostao je samo smijeh bez suza
Već star, traljav, jadan, propao u šutnju, oronuo kao nepokretno vrijeme, vonja na bačene dronjke, izgubljen u cvatu svojih nabora,
opkoljen šutnjom i tajnim šumovima, protjeran iz ovih očiju ovdje, zasjenjen začuđenim satima, sam na kraju svijeta,
postavljen uz šutnju zaboravljenim rukama, gušen s njima se izdužuje, tako izdužen nekim dostojanstvom sam svoja usta nagriza,
izbacuje zatomljene jecaje i ne plače, on nikada ne plače, samo se smije.
Ostao je samo smijeh bez suza koji se ceri iz svoje transparentne trajnosti nekog drugog čovjeka koji naglo taj njegov prostor tamni
i ne miče se od njega, samo pokraj njega tiho stoji, stoji i ne miče se više, i neki tihi šum iz međuprostora od jednog teistog čovjeka.
Njegova samoća, došla iz daljine s tamnim očima, izgledala je tako sama i bespomoćna kao život jednog djeteta koje ništa ne zna.
Ono ga dotiče sa stisnutim šakama i istodobno sluša ono daleko – tupo – bijelo koje se kreće, glasno cvili i cijela ljupkost života, očima
iščezla, strašnom sporosti trga svakoj sjeni noć.
Iz daljine se čuje noćna ptica kako zavija.
Negdje tamo iznenada izranja crni mramor i odpoče svijetliti crno ili je to neka crna ruka koja samo ovdje njegovu sjenu traži.
Tamno indigoplava noći klizi, klizi, gleda, sluša, sluša koja usta daju odgovor iz natpisa koji miruje u odrpanoj pojavi ljudi bez epitafa, bez identiteta, a od njega
nešto izmoljava.
