Obnoviti stan od potresa prije od drugih susjeda, koristiti obnovljenu i uređenu garažu kao osobnu knjižnicu, ne podizati optužnice, odugovlačiti sa sudskim procesima…
Nismo baš tako bedasti, glupi, naivni, neobrazovani i nesposobni kakvim nas se u prosjeku smatra. Naslućujemo, shvaćamo i svjesni smo činjenice da državom vlada vladar iz duboke sjene, koja je vrlo providna. Onaj tko ih je stvorio, “državnicima” upravlja. Predsjednika države i predsjednika Vlade savjetuje ista promućurna. svilena, prilagodljiva, iskustvena, podmukla, pomalo ljigava, opskurna svim mastima premazana osoba, s respektabilnim diplomatskim i političkim sposobnostima i vještinama. To je u neku ruku njegova osobna osveta svekolikom puku, što njega nije odabrao da predstavlja državu i narod. Očito u tomu uživa. Njegova motivacija i inspiracija je neizmjerna, aktualna i djelotvorna. Rafalna pucnjava s oba politička vrha ne prestaje. Ponekad jenjava, ali je sveprisutna. Istina, to postaje već pomalo dosadno. Nije niti primjereno, bez obzira s koje strane dolazi. Čak nije bitno ni na što se odnosi, jer sadržaj zasjeni način. Osobe koje bi u svemu morale i trebale biti primjer, naročito djeci i mladima, ne ponašaju se u najmanju ruku primjereno. Njihov vokabular, verbalna i neverbalna komunikacija su sramotne. O tomu se piše i govori. Ne samo u Hrvatskoj, nego u Europi i svijetu. Velika je to sramota, osobna i nacionalna. Iz toga proizlazi kako spomenute osobe ne vladaju sobom i nisu odgovorne. Upravljanje (vladanje) državom nije igra. U svakoj igri postoje pravila, kojih se moraš držati, inače si suspendiran. Nažalost, postoje i igre bez granica. Ovo je jedna takva igra, koja služi za prikrivanje onih činjenica koje ukazuju na pravu okrutnu stvarnost.
Pitanje je: postoji li igdje u svijetu takva, slična ili jednaka komunikacija između dva glavna državna dužnosnika. Nisam čula za takav slučaj. I kraljevi se prilagođavaju vladama, na bilo koji način izabranim i formiranim. Bez obostrane suradnje i djelovanja nema nikakvog boljitka i napretka, ni za koga, za pojedinca ni državu.
Predugo sve to traje. Malo koga to više zanima i može toliko okupirati, da ne misli o svakodnevnim problemima, posebice o galopirajućoj inflaciji, sve većem siromaštvu i nagovještaju gladi, zbog mnogo čega, naročito skupih energenata i nedovoljnoj proizvodnji, uslijed velike skupoće repromaterijala. Bilo bi vrijeme da se akteri ove igre spuste sa svojih vladajućih visina i počnu se baviti običnim stvarima koje život znače.
O životu se mnogo govori zadnjih dana. Za mnoge život počinje od začeća i traje do smrti. Oni drugi imaju drugačije poimanje života, posebice ljudskog života u maternici. Prekid tog života, u bilo kojoj fazi razvoja je nasilje. Za kršćane je to veliki grijeh i potpuno nedopustivo. U paljbi s dva politička brda se malo ili gotovo ništa o tome nije čulo. Delikatna je to i opasna tema, posebice za političare, koji u svakom svojem nastupu skupljaju političke bodove. Ti bodovi (glasovi) odlučuju tko će doći na čelo vlade i države. To je glas naroda, koji se treba poštivati i poštovati. Međutim, narod je ponekad zaveden i ne vidi pravu sliku stvarnosti. Povodi se za riječima onih koji se natječu i bore za svoje političke pozicije, odnosno za sebe samog, jer malo je kome interes za nešto drugo osim, za sebe samoga. Kakav narod, država, Domovina, branitelji, a kamoli bezimeni pojedinac, čiji se glas očekuje i čiji novac puni državni proračun.
Bilo bi dobro umjesto pustih riječi promatrati, sagledavati, procjenjivati i ocjenjivati djela. Pamti li itko ikojeg političara, naročito onog na vrhu države da je učinio nešto dobro za bilo kojeg pojedinca, osim ukoliko nije posebno motiviran i nagrađen za to. Svakodnevno se susrećemo s primjerima pogodovanja političara pojedincima, ali tu se naslućuje kupoprodaja i sukob interesa. To više nikoga ne zanima. To dođe kao nešto normalno. Dodijeliti sam sebi stan preko 100 kvadrata u centru Zagreba, adaptirati ga, namjestiti, ukrasiti i plaćati mjesečno oko 400 kuna najamnine, dođe kao normalno. Vršiti zlostavljanje nad suradnicama da oproste dugove prijateljima ili rodbini. Obnoviti stan od potresa prije od drugih susjeda, koristiti obnovljenu i uređenu garažu kao osobnu knjižnicu, ne podizati optužnice, odugovlačiti sa sudskim procesima, zapošljavati rodbinu, prijatelje kolege, koristiti položaj (funkciju) za kršenje ustava i zakona, namještati natječaje, prodavati državne poticaje, uzimati provizije na poslove koji su ti u opisu radnog mjesta, prenamijeniti zemljišta zbog osobne koristi ili pogodovanja uz usluge… Sve je to kakti normalno. Mnogi su se na tome obogatili, baš kao i “psi rata”, koji su u Domovinskom ratu stjecali svoja bogatstva i imunitet za svoja civilna nedjela, prevare, krađe, pranje novca, trgovanje nedopuštenim sredstvima, trgovanje utjecajem… Sve to je dobro poznato vladaru iz sjene. I on sam se obogatio na neke spomenute načine Prvi milijun je stekao u Domovinskom ratu, a dalje je išlo poput zakotrljane grude snijega, koja putem skuplja prljavštinu i postane crna. Nema veze, glavno da se dobro živi i da su se materijalno osigurale generacije nasljednika. Ti i takvi djecu školuju vani, pripremaju ih za buduće funkcije doma, u Europi i svijetu. Na novcu ne piše kakav je i od kuda je glavno da teče u potocima.
Većina tog novca je sakrivena i prikrivena diljem svijeta, na Sejšelima, Bahamima, banana državicama… To je naš novac. Od tog novca kao i svega pokradenog u ovih tridesetak godina bili bi zaista Švicarska, ne nikakva mala Švicarska, nego Švicarska, u punom smislu riječi i veličine. Znamo da su nas lagali, znamo da lažu, znamo da će lagati, ali ih podržavamo. Zašto? Zar smo zaista narod s posebnim potrebama? Zar kod zdravih očiju, ušiju i pameti, ne znamo što radimo? Lobotomirani smo. Ne glasujemo za, nego protiv. Pri tome uvijek sami nastradamo. U općem i posebnom magnovenju ne znamo što radimo. Trebali bi se konačno osvijestiti i reći ”popu pop i bobu bob”. Pitanje je samo tko će to reći i gdje će to reći. Najnormalnije bi bilo to reći u Parlasmentu. Tko će to reći veliko je pitanje. Tamo se malo kome, zapravo nikome ne vjeruje. Puno je tamo doletača i preletača, koji su nekoliko političkih stranaka, uvjerenja, filozofija i, svjetonazora promijenili. Puno je tamo uhljeba, spavača, nekompetentnih i ne kompetitivnih. Bili su poslušni i podobni pa su stavljeni na glasačku listu. Puno je tamo komedijaša i cirkusanata, s nevještim akrobacijama, koje zabrinjavaju. Oni parazitiraju na dnevnim okršajima vinovnika paljbe s dva politička brda.
Ta paljba se odvija po određenom scenariju njihova duhovnog oca iz mladih dana, koji ih je formirao i formatizirao. Taj klasični ultimativni cinik uživa u svojim mentorskim inovacijama, kreacijama i akrobacijama, što u djelo provode njegovi gojenci. Činjenica je da se ti gojenci međusobno mrze, takmiče i ucjenjuju, što se vidi iz njihovih javnih istupa i nastupa. Ili je to samo gluma? Možda oni čak zajedno učestvuju u pisanju scenarija za svoje javne izvedbe, kojima nas zavaravaju. Sve ima svoje granice, pa i to. Dosta je bilo. Postali su dosadni. Razvidna je njihova Igra prijestolja. Bilo bi poželjno i dobro da smire svoje strasti i glumačke ambicije, te da se prime posla iz svoje domene, na korist pojedincu, društvu i državi.
Polaganje vijenaca, paljenje svijeća, držanje prigodnih govora, sazivanje presica, pisanje po društvenim mrežama bi trebale biti sekundarne djelatnosti, a ne primarne. Mi svaki bogovetni dan u godini nešto obilježavamo i slavimo. Takav način je izgubio svoj pravi smisao. To je nekakvo odvlačenje pažnje i maskiranje.
Sve bi trebalo svesti u realne okvire. Ne moramo izmišljati toplu vodu. Dovoljno je pogledati kako to drugi rade.
Mi smo malobrojni narod, na relativno malom prostoru. Zahvaljujući modernim tehnikama i IT tehnologijama svi o svima gotovo sve znamo. U neku ruku se poznajemo, stoga je red da se prestanemo pretvarati, da prestanemo lagati i konačno počnemo raditi posao za koji smo plaćeni. U tom poslu nekome su potrebni savjetnici. Neki od savjetnika su obični uhljebi, prevaranti, kameleoni, iluzionisti, cirkusanti i necjelovite ličnosti, koje se kompenziraju, nanoseći štetu drugima. To traje od samih početaka stvaranja i strukturiranja ove države. To nas upropaštava, unazađuje, izvrgava podsmijehu i ruglu.
To nisu nikakvi proroci, Mesije, niti Spasitelji. To su bolesno ambiciozni, pokvareni, neostvareni, pohlepni likovi, ponekad i gadovi u našoj zbiljnosti, koji su se enormno materijalno obogatili, na našoj naivnosti, lojalnosti, domoljublju i hrvatstvu, što nije bilo hinjeno kao njihovo.
