Holbrooke je bio protiv oslobađanja Cazinske krajine, bio je usmjeren na zadovoljavanje Srba
NAŠ ČOVJEK: RICHARD HOLBROOKE I KRAJ AMERIČKOG STOLJEĆA. Autor: George Packer, New York: Alfred A. Knopf, 2019., 595 stranica
Kao što smo vidjeli u gotovo svim izvješćima i događajima oko 25. obljetnice Daytonskog sporazuma krajem 2020. godine, sva priznanja za okončanje rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1990-ih pripala su uglavnom Sjedinjenim Državama, a točnije, pokojnom američkom karijernom diplomatu, po nekima većem čak i od života, Richardu Holbrookeu, o kojem je, baš u pravom trenutku, napisana i najnovija knjiga Naš čovjek: Richard Holbrooke i kraj američkog stoljeća Georgea Packera.
Packer je, baš poput Holbrookea, čvrsto ugrađen u elitu američke Istočne obale koja je povijesno upravljala američkim Ministarstvom vanjskih poslova ili utjecala na njega i na druge ključne političke centre moći, kao i važne banke Wall Streeta i većinu vodećih medija u zemlji. To vjerojatno objašnjava ljupki naslov i nagovještava obilje redova proze o svemu što je ljudsko.
Podnaslov, Richard Holbrooke i kraj američkog stoljeća, očekivan je, ali pretjeran. Istina, povijest i politika su tu, ponekad s detaljima koje čitamo po prvi put, ali ova knjiga je zapravo o Holbrookeu i mnogim drugim muškarcima i ženama s imenima koja dobro poznajemo. Saznajemo kako su se kretali u svijetu međunarodnih odnosa, ograničeni osobnim talentima i propustima, političkim okolnostima i mrežama, suprotstavljenim idejama i ciljevima, a ponajviše osobnim ambicijama, koje su bile međusobno različite.
Način na koji Packer sažima povijest vjerojatno će zgroziti lokalne političke analitičare i istražitelje koji se bave pitanjima bivše Jugoslavije. Neki će njegov uradak poimati kao standardni zapadni background obrazac, dok za druge on će predstavljati zastarjeli politički spin. No, vrlo je izvjesno da će ipak cijeniti Packerovu ocjenu politike Clintonove administracije spram bivše Jugoslavije, koja po njemu nije ni postojala sve do kruga ponovnih izbora 1996., a ta rana politika s kraja 1994., pa sve do sredine 1995. godine fokusirala se na pokušaje prilagođavanja Beogradu.
Prema Packerovom pisanju, u Zagrebu se Richarda Holbrookea nitko ne sjeća, dok ga se u Sarajevo sjećaju bez zahvalnosti, a u Beogradu je omražen. Ono što više privlači pozornost autorov je zaključak da je primarni uzrok strašne tragedije na planini Igman, koja se dogodila uoči turneje vezane za Daytonski mirovni sporazum vjerojatno bio upravo Holbrooke.
Naime, turneja je započela tako što je Holbrooke izmijenio protokol sjedenja nakon što je sletio na Igman helikopterom iz Splita, te „uskočio“ u vozilo na čelu kolone, tjerajući vozača da vozi prema Sarajevu brzinom dvostruko većom od ograničenja, te tako tjerajući veće vozilo u koloni, u kojem su bili ostali članovi izaslanstva, da pretiče vozila na neasfaltiranoj planinskoj cesti, koja je nalikovala cestama iz video-snimki azijskih planinskih serpentina. „Nije mogao podnijeti da izgubi 20 sekundi u dizalu.” Sve je završilo nesrećom na Igmanu, u kojoj su poginule 4 osobe, uključujući 3 visokorangirana američka diplomata.
Packerovo djelo donosi i neka druga otkrića, kao na primjer, da se zračna luka u Puli koristila kao glavna tranzitna točka za naoružavanje bosanskih Muslimana, što je svakako iznenađenje za neke čitatelje. Ovaj je recenzent čuo takve priče od radnika na zračnoj luci, koji sada obrađuju vinograde u obližnjem Barbanu, i ostao je iznenadjen veličinom operacija. Tijekom nekoliko mjeseci 1993. godine, svake je večeri na tu zračnu luku slijetalo pet ogromnih Hercules transportera iz Turske, a teret s njih hrvatskim se brodovima prevozio u luku Ploče, pa sjeverno prema središnjoj Bosni.
Naš čovjek Dick, a samo Richard za njegovu zadnju suprugu Kati Marton, koja ga je nadživjela, i koja je prva kontaktirala Packera s idejom za knjigu, a R.H. za autora, u stvari je oličenje pripadnika establishmenta Istočne obale, koji s visoke obiteljske društvene pozicije o početka izgrađuje veze preko privatnih škola, sveučilišta Ivy lige, i kasnije preko zanimanja, koja se isprepliću kroz projekte, politike, opuštajuće vikende, partije tenise radnim danima, večere IHO („u čast nekoga“), redovito rasvjetljivanje nekih tema među prijateljima, natjecanje oko pripadnica drugog spola, te zasigurno, dvojne ambicije da se čini dobro za firmu i za državu, te da se usput osigura životni standard na koji su navikli, a za neke, da si priskrbe slavu ili bogatstvo ili oboje. Packer to naziva „život u krošnjama.“
R.H. se nije obogatio, kao što nije niti jedan Zapadni državni službenik. No, njegova slava zasigurno je velika, što potvrđuje i činjenica da je knjigu o njegovom životu objavila vodeća nakladnička kuća, a napisao istaknuti pisac Istočne obale. Ali, kao što poslovica kaže, ta slava nije lako zarađena, pa premda se cijelo vrijeme činilo da su se njemu zvijezde savršeno složile. Jednostavno, Richard Holbrooke imao je sve: odgoj, obrazovanje, pamet, beskrajnu energiju, znakovite poslove, kao i neograničene veze, počevši od Deana Ruska, državnog tajnika Johna F. Kennedyja, oca Holbrookeovog najboljeg prijatelja iz srednje škole. Rusk je postao Richardov zamjenski otac nakon što je njegov biološki otac preminuo kada je Richardu bilo 16 godina.
U Washingtonu je efektivno živio s mitskim Averellom Herrimanom i njegovom suprugom Pamelom, vodiljom u prikupljanju sredstava za Demokratsku stranku, koja je bila čak i popularnija od supruga. To kad nije bio utaboren kod Polly Wiesner, još jedne pripadnice visokog društva i pokretačice iz Demokratske stranke. Kada Holbrooke nije otkrivao povjerljive informacije o Vijetnamu Henriju Kissingeru dok je ovaj predavao na Harvardu, čitaniji novinari uvijek su bili tu da ispune prazninu. Činilo se da navika predstavlja hobi. Holbrooke je provodio vikende kod Bobbija Kennedija, gdje se družio s Cliffordom Clarkom, proslavljenim „fikserom“ iz glavnog grada. Kasnije je kao pisac iz sjene napisao Clarkove memoare za iznos od pola milijuna dolara, kada su najtraženiji analitičari-početnici s Wall Streeta bili plaćani jednu desetinu tog iznosa godišnje.
No, čini se da ga je stvar karaktera spriječila da dobije i konačnu nagradu – ured na kutu sedmog kata u Foggy Bottomu, mjesto državnog tajnika, za koje se činilo da je bio predodređen već u ranim tridesetima, zajedno sa svojim oponentom, suvremenikom, Anthonyjem Lakeom, doživotnim prijateljem i suparnikom. Kissinger je Holbrookea smatrao „najzlobnijom” osobom u Washingtonu. Njegova zvijezda vodilja Lake smatrao ga je urođenim lažovom, a Holbrookeov svakodnevni povjerenik za njegovog odraslog života, Leslie Gelb, urednik New York Timesa tijekom krize u bivšoj Jugoslaviji, tješio je Lakea da je to „jednostavno takva priroda” njihovog prijatelja.
Po Packeru, Holbrooke je redovito komunicirao s Gelbom, ponekad čak i više puta dnevno, što nas navodi na razmišljanje je li možda Gelbova čuvena izjava iz jedne od njegovih kolumni u Timesu da su Hrvati poznatiji po fašistima nego po demokratima testirana i skovana u jednom od tih razgovora.
Nakon prve diplomatske pozicije 1963. u Vijetnamu, a onda u Johnsonovoj Bijeloj kući, Holbrooke je malo „skrenuo“ s toga puta u Nixonovim i Fordovim godinama s Peace Corps u Maroku i uređivao časopis Foreign Policy, zaljubio se u suprugu svog prijatelja Anthonija Lakea, razveo se od prve supruge, i po današnjim mjerilima očinstva, napustio svoja dva sina. Kada su Demokrati s Jimmijem Carterom ponovno došli na vlast 1977. godine, Holbrooke se opet priključio Ministarstvu vanjskim poslova kao pomoćnik državnog tajnika za Aziju, postavši tako, u dobi od 35 godina, najmlađi pomoćnik državnog tajnika, kako je Holbrooke i rekao službeniku za kadrovske poslove u nevjerici prije 10 godina.
Ovdje je naletio na jednako ambicioznog Zbigniewa Brzezinskog, predsjednika Državnog vijeća sigurnosti (NSC), koji je htio da NSC preuzme vodstvo američke politike u Aziji, posebice u Kini, na uštrb Ministarstva vanjskih poslova. Dok se tadašnji Državnik tajnik Cyrus Vance u većoj mjeri s tim složio, mladi laktaš Holbroke nije se dao tek tako izgurati. Ratovi protokola, kašnjenje brzojava, i curenje informacija u medije postali su svakodnevna pojava. Nakon jednog takvog curenja informacija, Brzezinski je htio da se Holbroka razriješi dužnosti, ali Holbrooke je izvukao sada već poznatu kartu – Rusi su krivi – tako da se Jimmy Carter zauzeo za njega. S obzirom na njegovu bliskost s glavnim skupljačima sredstava za Demokrate, Holbrooke je u Washingtonu bio glavna osoba za vanjsku politiku u Carterovoj kampanji. Mladoj Brzezinskivoj pomoćnici Madeleine Albright to se ništa nije sviđalo, te kasnije nije htjela Holbrookea u svojoj blizini, kada je bila veleposlanica SAD-a pri UN-u te državna tajnica u administraciji Billa Clintona.
Kada je Clinton Demokrate vratio na vlast nakon Georga Busha 1993. godine, Holbrooke je imao gotovo 52 godine i približavao se pravoj dobi za najvišu poziciju u vanjskoj politici države. Ali to je mjesto dodijeljeno Warrenu Cristopheru, jer je bio savršeno neaktivan za predsjednika koji se htio fokusirati na unutarnju politiku, a vanjsku politiku prepustiti nekome tko više voli izvoditi piruete nego troskoke. Do tada je svijet ušao u legendarni „kraj povijesti“ Francisa Fukuyame: liberalni poredak zahvatio je cijeli svijet, a SAD mogle su se samim time okrenuti prema unutra.
Packer zaključuje da su vanjski poslovi Clintonovu administraciju zanimali samo iz perspektive trgovine, a Bill Clinton nije imao ni interesa ni strpljenja za nekoliko regionalnih sukoba koji su postojali u to vrijeme, kao što su sukobi u Bosni i Hercegovini, Sudanu, ili Ruandi. Za Clintona su to bili „plemenski ratovi”. Kao što autor ističe, „nije postojala Clintonova doktrina. Gotovo da nije postojala ni Clintonova vanjska politika, osim predsjednikovog bezgraničnog povjerenja u globalizaciju”. Clintonov savjetnik za državnu sigurnost, Anthony Lake, žalio se da su mu dva najteža zadatka bila suglasiti politiku spram Bosne i Hercegovine i privoljeti Clintona da prima strane predstavnike. U stvari, dok se činilo da Clintonovi pomoćnici kontinuirano nastoje ublažiti humanitarne posljedice rata u Bosni i Hercegovini, Clinton je eventualnu intervenciju NATO-a u BiH promatrao više kao sredstvo za spašavanje kredibiliteta NATO-a, a ne kao nužnu pomoć Bosni i Hercegovini.
Po Packeru, za vrijeme drugog mandata Billa Clintona, nagrada ureda na 7. katu otišla je u ruke Madeleine Albright, jer je Hillary Rodham Clinton željela da tu poziciju preuzme žena. Kao utješna nagrada, Hillary Clinton postala je najveća Holbrookeova zagovornica, a on je njeno pokroviteljstvo njegovao kroz IHO večere i slične aktivnosti. Kao državna tajnica u Obaminoj administraciji, Hillary Clinton postavila je Holbrookea u UN, a potom na mjestu posebnog izaslanika za Afghanistan. Holbrooke je bio u užem izboru kod Obame za Državnog tajnika, ali nije bio ozbiljan kandidat. Obama ga nije volio, možda najmanje od svih drugih visokih američkih dužnosnika. Albright, i kasnije Susan Rice, natjecale su se za drugo mjesto.
Obama je od Holbrookea, kada je bio posebni izaslanik za Afghanistan, zatražio da prestane koristiti analogije na Vijetnam u pisanim tekstovima i razgovorima, te ga naposljetku protjerao iz insajderskog kruga za zemlju za koju je bio nominalno odgovoran. Obama ga je naposljetku htio razriješiti dužnosti, no Hillary Clinton se iz pozadine brinula za njegovu sigurnost, sve dok u prosincu 2010. godine nije preminuo u ordinaciji hitne pomoći od posljedica srčanog udara, nakon što mu je pozlilo u uredu.
Stjecanje najviših pozicija u politici potpuno je nepredvidivo iz više razloga, ali čitatelj će u ovom slučaju zasigurno doći do zaključka da su Holbrookea u tome ometali njegova prevelika ambicija, kavalirsko držanje i politika nekoga tko je lak na obaraču. A i prečesto se ponašao kao da je pametniji od šefa, tako da je prirodno da ga nitko od vođa nije htio imati u blizini. Oponirao je Billu Clintonu na sastanku sa Jacquesom Chiracom o Bosni i Hercegovini. Ispravljao je Obamu, govoreći mu da bi mu se trebao obraćati s Richard, a ne Dick, jer je to bilo osjetljivo pitanje za njegovu suprugu.
Ovaj je recenzent imao prigodu s Holbrookeom sudjelovati na nekoliko bilateralnih sastanaka, kao i na većim konferencijama o Daytonu, kada je on obašao dužnost pomoćnog tajnika za Europu, a kasnije glavnog pregovarača za Dayton. Na bilateralnim se sastancima ponašao potpuno poslovno, nastojao postići dogovor, a ne koristiti takt i diplomaciju. U svibnju 1995. u New Yorku, nervozno se ljuljao na stolici dok je slušao ministra vanjskih poslova Hrvatske Matu Granića kako detaljno objašnjava strateški rizik gubitka Bihaćke enklave, za što je po njemu Zapad trebao skupiti odlučnost, a onda je kao ošinut skočio u smjeru veleposlanika Maria Nobila kada je ovaj sugerirao da bi pak Hrvatska vojska mogla spasiti Bihać, i da bi SAD trebala razmisliti o tomu da podupre tu alternativu.
Na prvom sastanku na američkom tlu, koji je naposljetku doveo do Daytonskog mirovnog sporazuma, u Misiji UN-a u New Yorku u listopadu 1995. godine, bio je „klasični“ Holbrooke dok je predstavljao članove svog tima. Svi njegovi suradnici predstavljeni su superlativima od kojih bi se i Donald Trump zacrvenio. U jednom trenutku ušao je jedan pomoćnik s puno velikih urolanih karata, a ja sam se u sebi nasmijao: ovo je zasigurno najvještiji nosač karata u cijelom Zapadnom carstvu.
Još sam se dva puta nasmijao dok sam čitao knjigu, kada je Packer citirao Holbrookea, koji je rekao da je njegov neimenovani zapisničar za BiH najbolji kojeg je Ministarstvo vanjskih poslova ikada imalo; vjerojatno Rosemarie Pauli. Kasnije je svoj afganistanski tim predstavio kao „najbolju skupinu u cijeloj Vladi”.
Ovaj bravado Holbrookea je dva mjeseca prije toga učinio glavnim pregovaračem Daytona. Bez obzira na njegovu sveprisutnost po pitanjima bivše Jugoslavije i prije ovoga, Holbrooke se već od svibnja 1995. godine počeo polako povlačiti iz regije i Ministarstva vanjskih poslova zbog političkih i privatnih razloga.
U trenutku kada se u New Yorku sastao s Granićem, Holbrooke je već bio u lobiranju za mjesto predsjednika Uprave Doubledaya, vodećeg nakladnika, što bi bilo savršeno mjesto za skretanje u karijeri za kicoša s Istočne obale, talentiranog kako za pismeni, tako i za usmeni izričaj. Međutim, bez obzira na mnoge pozadinske uloge u suvremenoj američkoj povijesti, i dobroj umreženosti i u DC-ju i na Wall Streetu, nije dobio posao, te je morao pribjeći ludoriji od ranije – rainmaker u investicijskom bankarstvu.
Kada je izvršen pokolj u Srebrenici u srpnju 1995., on je doslovno nestao sa scene, kako bi pregovarao oko povratka u banku na Wall Streetu, vjerojatno Credit Suisse First Boston, te oko dugog odmora u kolovozu s novom suprugom, Kati Marton.
Njihov odmor u Coloradu prekinuo je poziv iz Bijele kuće, nakon što je Anthony Lake, savjetnik predsjednika Clintona za državnu sigurnost, odbio preuzeti vodstvo za BiH. Vojna akcija Hrvatske Oluja početkom kolovoza 1995. promijenila je sudbinu BiH i dovela do nove mogućnosti sačinjavanja mirovnog plana. Lake je prije toga bio prvi arhitekt američke politike o BiH, koju je suštinski promijenio u jednoj glavnoj stvari nakon Oluje. No, Lake je smatrao da neće biti u stanju obaviti i svoju globalnu ulogu, s fokusom na Aziji i istovremeno žonglirati između „nepouzdanih” zaraćenih strana i svih zainteresiranih strana u europskim metropolama.
Postojala su još najmanje tri druga kandidata za ovaj zadatak, ali na kraju je Holbrookeov nalogodavac, Warren Cristopher, koji mu nikada nije vjerovao, prešao u njegov tabor. Za Cristophera i ostale zagovaratelje, Holbrooke je bio pravi napeti lik koji se mogao suprotstaviti balkanskim nepromijenjenim mutikašama, i povećati mogućnost da ih dovede do mirovnog sporazuma, a ne tradicionalni diplomat. Milošević ga nije volio i žalio se američkim diplomatima da Holbrooke „za doručak jede malu djecu,” a tu je frazu mogao pokupiti jedino u New Yorku za vrijeme čestih putovanja tamo kao direktor Beobanke 80-ih godina. Tuđmanu se Holbrooke, u stvari možda i sviđao. On je skovao glagol koji opisuje njegovu sklonost grubom zavrtanju ruku – holbrukčiti.
Ovo je bio četvrti put da je Holbrooke preuzeo dužnost od Lakea, što se prvotno dogodilo nakon što je Lake napustio Vijetnam kao politički pomoćnik Henryja Cabota Lodgea 1965., a Holbrooke preuzeo dužnost. Prije toga, Holbrookea su birali zbog njegovog poznavanja institucija, superiorne sposobnosti pisanja, živahne energije i intelektualne zrelosti. Sada, a kasnije i u Afganistanu, izabran je jer mu je prethodila reputacija bulldoga. Postao je ne toliko vizija patricijskog čuvara sustava, već ironično, nešto bliže psu uličaru – neugodnoj etiketi kojom je Hrvate otpečatio za vojne operacije Oluja u njegovoj knjizi Završiti rat.
Holbrooke se po prvi put pojavio u bosanskohercegovačkoj politici krajem 1992. godine s aktivističkim žarom, dok je držao oko na visoku poziciju u Clintonovoj administraciji, koja je trebala uskoro biti uspostavljena. Prvo je posjetio bosanskohercegovačke izbjeglice na području Karlovca, a zatim je otišao u Sarajevo uz pomoć svojih bivših državnih diplomatskih veza iz vremena Vijetnama, koje su tada radile na humanitarnim poslovima.
Packer tvrdi da Holbrookeov interes za Bosnu i Hercegovinu i njezine humanitarne posljedice proizlazi iz Vijetnama, odnosno njegovog iskustva s nedostatkom spremnosti SAD-a da se pobrine za vijetnamske izbjeglice nakon što se vratio iz Saigona 1967., a ne uobičajena percepcija da su ga vodili osjećaji koji proizlaze iz njegovih židovskih korijena i sjećanja na holokaust. Zapravo, autor sugerira da je Holbrooke odigrao veliku ulogu u podizanju svijesti o slabosti SAD-a po pitanju izbjeglica diljem svijeta što je dovelo do toga da je Carterova administracija humanitarnu intervenciju uvrstila kao ključno multilateralno pitanje SAD-a kroz Zakon o izbjeglicama iz 1980. godine.
Nakon tajnog posjeta Sarajevu postao je Clintonov veleposlanik u Bonnu, a ne u Tokiju – to je mjesto pripalo Walteru Mondaleu, a ubrzo nakon toga i njegov pomoćnik tajnika za Europu. Još ne kao pas uličar, nego kao „žrtveno janje”, koje treba ponovno uspostaviti politiku SAD-a tamo nakon što neiskusni odvjetnik s Wall Streeta, Stephen Oxman, nije uspio. Ali Holbrookeova jedinstvena predanost pomoći Europi i Bosni i Hercegovini ubrzo se raspršila jer su njegove ideje i inicijative, poput podigni i udari (kao u embargu na oružje i zrakom), posustale zbog gore spomenute nezainteresiranosti Billa Clintona za vanjske poslove i razlike u politici spram BiH u Administraciji koja je, kako je opisao u svojoj knjizi, „imala mnogo gledišta, ali nije imala smisla”.
Sredinom 1995. godine, Holbrooke je htio napustiti Ministarstvo vanjskih poslova, kako bi bio s Kati Marton, svojom trećom suprugom, koju je smatrao svojom istinskom ljubavi i doživotnom družicom. Razmijenili su zavjete u svibnju te godine na ceremoniji u ukrašenom vrtu američkog veleposlanstva u Budimpešti. Od početka držeći stvari na veleposlaničkoj razini ili „u krošnjama”, 1993. godine nagovorio je tadašnju američku veleposlanicu u Parizu, Pamelu Harriman, da pozove njegovu buduću mladenku na božićnu večeru nakon što se razvela od TV voditelja Petera Jenningsa. Četvrto poglavlje BiH segmenta knjige posvećeno je Holbrookeovom udvaranju Kati Marton i predstavlja dobrodošao odmak od predvidljivih profesionalnih uspona i padova čovjeka kojeg bismo danas zvali krajnje Privilegiranim bijelcem. U ovom poglavlju, dakao, nema ni politike ni povijesti.
No, Holbrooke je i tip poput svih drugih. Na primjer, njegova muškost dovedena je u pitanje prve večeri s Kati Marton, jer je bio toliko oduševljen njome, kćerkom novinara iz doba mađarskog komunizma, čije su obiteljske veze odvele ih u Washington i katapultirale Kati na elitno sveučilište na Istočnoj obali i u medijsku karijeru u New Yorku, u sferu Holbrookeovog pametno postavljenog svijeta. Holbrooke „puca“ od ponosa kada ga Bill Clinton pri prvom susretu pita je li istina da se zabavlja s „ljupkom, uistinu ljupkom” Marton. Kako neistinito, čitatelj bi se mogao dosjetiti, da Clinton nije imao nikakvih drugih interesa osim unutarnje politike.
Holbrooke se vratio u igru u kolovozu 1995. kao „jedan od“, i unatoč tomu što je prije toga bio po strani, Bosna i Hercegovina mu je ipak donijela slavu – zasluženu slavu koja mu je, prema autoru, predugo izmicala. Nažalost, Packer ne daje gotovo nikakve nove informacije koje bi nas navele da vjerujemo da je njegova uloga u Bosni i Hercegovini bila odlučujuća, osim elementa podudaranja pokeraških likova.
Zapravo, od Packera nismo doznali puno više od onoga što smo već znali o razdoblju od kolovoza do studenog 1995. iz Holbrookeove knjige i sličnih djela. Holbrookeovi dugi pregovarački sastanci s Miloševićem, uz sablasne predsjedničke odaje, tešku srpsku kuhinju, obilje viskija i igre riječima već su ušli u predaju.
No, najinteresantnije je što nedostaje u ovoj knjizi. Naime, operacija Oluja gotovo se uopće ne spominje u Packerovom djelu, tek nekoliko redaka na 326. stranici. Štoviše, nije dovoljno razrađena ni Miloševićeva spremnost da postigne dogovor oko Bosne i Hercegovine izvlačenjem tepiha ispod Karadžićevih i Mladićevih maksimalističkih zahtjeva i prije operacije Oluja, još 1994. godine. Oba su ova aspekta ključna da bi se shvatilo zašto je pod Holbrookovim usmjeravanjem tako brzo došlo do zaključivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, nakon pune 4 godine propalih mirovnih planova, od Cutillerovog plana triju općinskih uveznica 1991. godine, preko Vance-Owenovog plana osam pokrajina iz 1993. do Owen–Stoltenbergovog plana tri republike iz 1994. godine.
U stvari, kada se Holbrooke u kolovozu vratio za pregovarački stol, karte su mu bile savršeno podijeljene, i tako je konačno postao zvijezda vanjske politike, kad već nikada nije postao državni tajnik. Milošević je tada već bio slomljen godinama sankcija, pored ostalih problema, i bio je u potpunosti spreman na dogovor. Franjo Tuđman u međuvremenu je „kao iz vedra neba“ krenuo s operacijom Oluja u srpnju 1995., kako bi spasio situaciju iz vojne perspektive na terenu, te je prisilio Miloševića i njegove svojevoljne opunomoćenike u Bosni i Hercegovini da uzmu manje nego što su tražili, odnosno, da uzmu što mogu.
Holbrookea su konzultirali o prijedlogu Zagreba da se 1995. vojnim putem spasi Bihaćka enklava i povrati hrvatski okupirani teritorij, kada su posebni izaslanik Franje Tuđmana, Miomir Žužul i šef obavještajne službe, Miroslav Tuđman, došli u Washington odmah nakon Srebrenice tražiti diplomatsko pokriće; prvo s Robertom Frasureom, a zatim Richardom Holbrookeom. Za razliku od Frasurea, Holbrooke se isprva tome usprotivio, budući da su SAD već imale zacrtanu politiku koju je izradio Lake i o kojoj su se čelnici dogovorili tek u lipnju. Njegov fokus, kako je nedavno izvijestio, primjerice, Julien Borger u Guardianu, bio je usmjeren na zadovoljavanje Srba. Plan je zahtijevao novi mirovni sporazum, prema kojem bi srpski entitet imao pravo napustiti Bosnu i Hercegovinu u roku od dvije godine na temelju sporazuma Izetbegović-Krajišnik iz rujna 1993. godine.
No, Holbrooke i njegova hijerarhija promijenili su mišljenje nakon što su vidjeli da će Zagreb krenuti s Olujom s diplomatskom potporom SAD-a ili bez nje. U strahu da će hrvatski gubitak biti čavao u lijes za Bosnu i Hercegovinu godinu dana prije predsjedničkih izbora u studenom 1996., kada bi to to iskoristio Bob Dole, Washington je uskočio uz diplomatsku potporu u Vijeću sigurnosti UN-a i obavještajnu i vojnu potporu nastojanja da se povećaju šanse Hrvatske za pobjedu.
Nažalost, Packer ne daje nikakve informacije o tomu, premda je to bila ključna odskočna daska za Daytonski mirovni sporazum. Gordijev je čvor prekinut u tom trenutku, a ne u Daytonu. U studenom 1995. Holbrooke je jednostavno sastavio zagonetku koja je već bila u potpunosti razrađena: Miloševićevim očajem, preokretom Franje Tuđmana na terenu s Olujom i promijenjenom politikom Anthonija Lakea, kako je detaljno opisao Ivo Daalder u Getting to Dayton: The Making of America’s Bosnia Policy. Podjela Bosne i Hercegovine na dva dijela nakon Oluje više nije bila u igri.
Da je Packer dublje proučio ova tri pitanja, možda bi došao do nešto drugačijeg zaključka, kao što je to učinio Daalder, dajući svu zaslugu za spašavanje Bosne i Hercegovine Anthonyju Lakeu, iako je Daalder također zanemario operaciju Oluja. Realniji zaključak bio bi da nije bilo Operacije Oluja i Franje Tuđmana, naš čovjek Richard Holbrooke, nažalost, bio bi samo još jedan od nebrojenih briljantnih umova u State Departmentu koji bi bio zapamćen samo tako, bez ijednog značajnog dostignuća. Sigurno ne na finom papiru Alfreda Knopfa, niti dragocjenom tintom Georgea Packera.
