Hrvatski Fokus

Očito je i da multi kulti Crna Gora ne će moći preživjeti bez strane pomoći, kao i BiH

 

Ustoličenje na Cetinju Joanikija Mićovića za mitropolita Crnogorsko primorskoga 5. rujna 2021. predstavljao je događaj visokoga rizika i može biti povod raznim geopolitičkim vrućim igrama. Cetinje i njegov manastir su simbol crnogorske povijesti, državnosti i samobitnosti, kao i središte Crnogorske pravoslavne crkve, službeno dokinute 1920. godine, čime je njena imovina i nekretnine prenesena u vlasništvo Srpske pravoslavne crkve (SPC).

Više puta sam pisao o crnogorskoj povijesti, o pravoslavnim vladikama iz obitelji Petrovića koji su vladali Crnom Gorom (zapravo do sredine 19. stoljeća uskom planinskom linijom iznad današnjega crnogorskoga primorja između Skadarskoga jezera i Hercegovine.

Pitanje SPC-a odlično je obradio general Ante Prkačin, zapravo je autokefalnost (samostalnost) SPC-a izborena dosta kasno, pregovori sa Carigradom su vođeni uoči I svjetskoga rata. Istodobno je vođen i pregovor za konkordat sa Vatikanom, što je rat spriječio. SPC nikada nije dopustila Srbiji da potpiše konkordat sa Vatikanom. Šef jugo generalštaba general Bora Mirković koji je odigrao ključnu ulogu u puču 27. ožujka 1941., navodi da je u danima izglasavanja konkordata (1937.) bio spreman izvršiti državni udar. Danas je narod u Crnoj Gori duboko podijeljen. Pravoslavci koji žive na sjeveru, te u Herceg Novom većinom se osjećaju Srbima. Na jugu gdje je bila stara Crna Gora pravoslavni se osjećaju uglavnom Crnogorcima, dok se većina muslimana (slavofonih) osjeća Bošnjacima, tj. 8 % od 11 %. Albanaca ima 5 %, Hrvata i Roma po 1 %. Dakle Crnogoraca u Crnoj Gori ima 45 %. Na najnovijim izborima dio stanovništva je zasićen nepotizmom, korupcijom (koje ruku na srce ima svugdje) i lošim standardom dao podršku gospodinu Abazoviću (preko 5 %), nova hrvatska stranka je iznikla preko noći i u razdijeljenom korpusu nismo dali 1 hrvatskog vijećnika kao do tada, a nezadovoljnici su glasovali i za oporbene stranke ljevice i centra.

Zdravko Krivokapić koji je sveučilišni profesor i prosrpski bogomoljac izgledao je simpatično, osoba bez afera koja se bavi tehničkim i alatničarskim pitanjima, dok je politolog Abazović svojim kritikama protiv Mile Đukanovića i pozivima na modernost i pomirljivost izgledao privlačno. Doduše Albanac sa ić prezimenom, i još suradnik “nevladinih i neprofitnih udruga”, a moguće i nečiji “igrač” dobro je definiran u članku umnoga ekonomista i hrvatskoga Srbina dr. Branka Dragaša. Osobno sam smatrao da se u pitanja unutarnje politike Crne Gore ne smijemo miješati, te da je stvar samih Crnogoraca kako će se osjećati i kojim će putem ići. Ipak, kada su počela opet posezanja za neprijeporno hrvatskim povijesnim prostorom konavoske Prevlake, te kad je bazen u Kotoru promijenio ime u korist vaterpolista Zorana Gopčevića koji je premlaćivao hrvatske vojnike i civile zarobljene i smještene u logor Morinj, te kada se narod crnogorski podijelio oko srebreničkoga zločina postao sam vrlo oprezan. Dotad je bazen nosio ime Kotoranina Nikše Bućina, športaša i antifašista koji je poginuo 1944. u borbi protiv četnika.

Veliku ulogu u primirivanju stanja mogao bi imati patrijarh srpski Porfirije (Prvoslav Perić), bosanski Srbin odrastao u Vojvodini, danas sjevernoj Srbiji.  Porfirije znači purpurni, to je boja koju su nosili bizantski carevi, misli se na obojanu svilu koju su nosili. “Svileni” je bio i komunist Bakarić, valjda po turskom svilenom gajtanu kojima se rješavalo nepoćudnih protivnika.

U Podgorici, Herceg Novom, ili u Baru ustoličenje srpskoga patrijarha ne bi izazvalo veliki revolt građana, dočim su na Cetinju bili očekivani prosvjedi vrlo tvrdih i narodnosno svjesnih Cetinjana, te nije čudo što je došlo i do fizičkoga obračuna s gostujućim Srbima, bez obzira na intervenciju policije.

Takve stvari smo već gledali, od ubojstva srpskoga staroga svata u Sarajevu, do ubojstva Franza Ferdinanda, od demonstracija u Splitu i utakmice Dinamo – Zvezda u Zagrebu, do “martovskoga” puča 1941. u Beogradu i Miloševićevih mitinga diljem SFRJ. Prosrpska Crna Gora bi olakšala srpski pritisak na BiH (istočna Hercegovina i istočna Bosna), ali bi i dovela Dubrovnik u stanje tjeskobe zbog lošeg povijesnog iskustva. Hrvatski interes jest jedinstvena i cjelovita, te decentralizirana BiH, Hrvatima treba i prijateljski Bihać i prijateljska Banja Luka i prijateljsko Sarajevo, odnosno ravnoteža triju naroda u BiH.

Srbija pak vodi politiku 19. stoljeća orijentirajući se prema dominaciji u Crnoj Gori. Pruga Beograd – Bar koja je pravdana vojnim razlozima jako se dugo gradila, puno je koštala i imala nikakve ekonomske i putničke koristi; dočim su ceste Zagreb – Split, Zagreb – Rijeka i pravac Budimpešta – Sarajevo – Ploče koji je kralježnica BiH zaobilaženi. Sama Srbija ima veći interes prema Crnom moru, Solunu i Rijeci. Dakle na Porfiriju je sada potez da se odluči kojem se carstvu privolio, carstvu zemaljskom ili carstvu nebeskom. Očekivati da ljudi i narodi postupaju racionalno je luksuz koji se teško plaća. Hrvatska mora biti spremna na sve scenarije, tu nažalost normalnu i ljudsku reakciju očekujem samo od predsjednika Milanovića, kojega naravno nisam glasač.

Sjećam se i srbijanskoga generala Petra Pešića koji je vodio crnogorsku vojsku u Prvome svjetskom ratu. Kada su mu spočitnuli zašto nije izvukao crnogorsku vojsku nego je istu uništio štiteći bok srpske vojske u povlačenju, otvoreno je kazao: “Nisam mogao dopustiti da se na Solunu (fronta) nađu dvije vojske, dvije, države i dva kralja.” Očito je i da multi kulti Crna Gora ne će moći preživjeti bez strane pomoći, kao i BiH.

Teo Trostmann

Povezane objave

Muslimani, ubijajte kršćane i njihove sluge!

HF

Druga avantura na Korejskom poluotoku?

HF

Trumpov odvjetnik uzvraća udarac

HF

Nitko ne zna opseg izbornih prijevara

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više