Ostale iz bolnice su trpali u autobuse koji su već stajali parkirani ispred zgrade i trebalo je te ljude odvesti na Ovčaru za kasniju zamjenu zarobljenika
(Priča tiskana u knjizi „Martina“, Tkanica, d.o.o., Zagreb, 2020.)
Sobe su bile prepune i cijelom dužinom uskog hodnika bili su poredani kreveti, jedan za drugim, od kojih je na pojedinim, kao i u sobama, ležalo i po dvoje ljudi. Vukovarska bolnica je, kada su u nju ušle srpske jedinice, bila puna bolesnih i ranjenih civila i bolesnih i ranjenih hrvatskih branitelja grada.
Određen da, s još nekoliko svojih suboraca u hodniku koji je bio s lijeve strane u bolnici, odvoji civile od onih za koje smatra da su se borili protiv njih, Konstantin je sa otkočenim automatom, jer su upozoreni da mogu naletjeti na oružani otpor, pomno još iz daljine promatrao svakog bolesnika ili ranjenika. One za koje nije mogao odmah procijeniti što će s njima, s uperenom cijevi u njihove glave pitao bi što im je. Po odgovorima, a nije imao puno vremena, i po svemu drugome, ostavio bi ih brzo na miru ili bi samo glavom dao znak da ih njegovi ljudi, koji su išli iza njega, također naoružani, pokupe i izvedu ili odnesu iz bolnice. Mnogi su bili u zavojima, čak i preko lica, i Konstantin je tražio od svojih ljudi da im ih strgnu, a po ranama je procjenjivao da li su dobivene u borbi ili na neki drugi način. Kod nekih su, uz bolni krik, otkrivane rane od raznih bolesti, ali kod nekih i rane dobivene od metaka, nagaznih mina ili gelera bombi. Ali neki ispod zavoja nisu imali nikakvih rana. Takvi su izvođeni i odmah strijeljani u dvorištu bolnice, odakle se sve vrijeme, uz prekide, čula kratka rafalna paljba.
Na kraju hodnika, kada je Konstantin smatrao da je završio svoj dio zadatka i kada je već dao znak svojim ljudima da se vrate, samo je letimično pogledao mladića koji je već na prvi pogled odavao da je bolestan. Onda mu se lik učinio poznatim, još jednom ga je pogledao, sada dobro i ispitivački, provjerivši koliko su njegovi ljudi daleko.
– Da li si to ti, Stipo? – sasvim tiho je izgovorio.
Stjepan je Konstantina prepoznao već kada je ovaj skrenuo u hodnik i kroz glavu su mu prošle mnoge slike iz vremena kada su bili zajedno, od kojih su posljednje bile one s ljetovanja na moru prije više od deset godina. Vidio je da je Konstantin bio nemilosrdan s ovim ljudima u bolnici i da je šestoricu poslao na strijeljanje, i srce mu je počelo luđački bubnjati u sljepoočnicama. Pojavio se strah od toga da će ga njegov brat od tetke svakako poslati na strijeljanje i ako ga ne prepozna, jer je na licu imao lažni zavoj, a posebno ako ga prepozna, ali i neki bijes i neka želja za osvetom nad tim svojim u djetinjstvu tako dragim rođakom, koji mu je sada smrtni neprijatelj. I to odmah tu, na ovome kobnome mjestu njihova susreta, na kojem je saznao da je Konstantin s četnicima ušao u Vukovar. Kako bi bilo dobro da on može Konstantina poslati u smrt u dvorištu bolnice, kao što će Konstantin poslati njega! Ali pojavljivao se i tračak nade da ga samo ovakav nevjerojatan susret može spasiti, jer od svakog drugog neprijateljskog borca to nije mogao nikako očkivati.
– Ja sam, Kole – rekao je tiho Stjepan.
Znao je da je ovakav razgovor opasan i za Konstantina i dao mu znak očima neka ode. I to što ga očito ipak neće poslati na strijeljanje je već bio velik poklon.
– Okreni se licem prema zidu, vidjet ću što još mogu učiniti za tebe – rekao je Konstantin tako tiho da je Stjepan to jedva čuo i žurno je otišao za svojim ljudima.
Leševi su ostali u dvorištu bolnice, a sve žive su izveli iz zgrade. Tu je sada bilo i starica, staraca, žena i djece, i počela je nova selekcija. Od starih, žena i djece formirana je kolona onih koje je trebalo prognati iz Vukovara, a kojoj su se kasnije kroz grad pridružili još mnogi drugi. Ostale iz bolnice su trpali u autobuse koji su već stajali parkirani ispred zgrade i trebalo je te ljude odvesti na Ovčaru za kasniju zamjenu zarobljenika.
Međutim, zavladao je nered jer su mnogi naoružani ljudi iz Vukovara i okolice, a koji su sudjelovali u borbama u redovima srpskih dobrovoljačkih jedinica, tražili svoje susjede i poznanike kojima su se željeli osvetiti, a onda su i ostali dobrovoljci tražili da preuzmu svih pet autobusa ljudi iz bolnice. Poneki časnik JNA je pokušavao zavesti red ali je nekoliko ljudi izdvojeno na ovome mjestu na ovaj način, poslije čega se ne zna kamo su odvedeni, ali se znalo kakva im je sudbina. Kasnije se ispostavilo da ista sudbina čeka sve putnike ovih autobusa smrti.
Stjepan je taman zakoračio u treći autobus kada je začuo Konstantinov glas:
– Druže kapetane, dajte ovog meni!
Kapetan na ovo uopće nije reagirao, a Konstantin je već grubo zgrabio Stjepana za rame i skoro trčeći ga ugurao u vojni džip koji je stajao parkiran po strani.
Kosta i Stipan su bili sami u vozilu. Prije Borova Konstantin je skrenuo prema Vinkovcima. Putem su sretali vojnike i ljude koji su slavili vukovarsku pobjedu, a njih dvojica su započeli čudan rođački prijateljsko-neprijateljski dijalog.
– Kako si stigao dovde? – pitao je Kosta.
– Ilegalno preko Mađarske. A ti?
– Dobrovoljno preko Šešelja.
– Nisi kod Arkana? Kada su arkanovci zauzeli Lužac, bilo je teško održati obranu Vukovara.
– To nije odbrana, Vukovar je srpski grad! Trebalo je da te streljam u bolnici. Što si tako smršao i ubledeo?
– Vukovar je hrvatski grad! Ali, zašto me nisi strijeljao? Dva mjeseca sam bio u podrumu, gladan i žedan. Kako ne bih smršavio? Posljednja dva dana nisam ništa jeo, tek nešto malo u bolnici, čim su me tamo sklonili.
– Kad ste idioti! Krenuli idioti na silnu Jugoslovensku vojsku i sve Srbe!
– Vi ste krenuli na nas!
– Ma nemoj, a ko je prvi počeo?!
– Prvo ste ubili naše policajce u Borovu Selu.
– A pre toga ste proglasili nezavisnu državu Hrvatsku i poslali te policajce u Borovo Selo da skidaju naše zastave!
– Dotle ste već dobro naoružali sve četnike u Hrvatskoj, a došli su i svi drugi četnici sa svih strana svijeta i svuda ste postavili balvane!
– Samo po srpskim zemljama! Da nam se ne ponovi četrdeset prva!
– Četrdeset prva je bila za ono što ste Hrvatima radili prije toga!
– Ma nemoj, a što smo to radili?!
– Između ostaloga, ubili ste Radića u Skupštini!
– A atentat na kralja Aleksandra?!
– A ubojstvo četrnaest Hrvata na Jelačićevu trgu usred Zagreba još devetsto osamnaeste, četvrtog dana otkako je nastala država tog tvog kralja Aleksandra! Da odmah pokaže što će raditi s Hrvatima!
– To si sada izmislio i zaista sam trebao dati da te streljaju još u bolnici! Drugačije se s vama ustašama ne može!
– Zašto me nisi strijeljao?
– Sada ću te streljati! – rekao je Konstantin.
Pritom se glasno nasmijao i naglo je u nekoliko poteza okrenuo džip za sto osamdeset stupnjeva te ga zaustavio. Stjepanu je Konstantinov smijeh prošao kroz kosti i bio je uvjeren da će ga njegov bratić, ljuti četnik iz Topličkog kraja, ipak ubiti.
– Sve mi je jasno! Želio si me osobno strijeljati!
– Izlazi napolje! – obišao je Konstantin džip, izvadio pištolj, repetirao ga, grubo izgurao Stjepana u prvu njivu i oborio ga u brazdu.
– Dalje ne mogu da te vozim, moraš se sam snaći. Tvoji nisu daleko i možda nas već posmatraju. Kada ti budem pucao pored glave, naglo lezi i ostani da ležiš, jer za mnom tvoji možda zapucaju iz snajpera.
– I, Stjepane moj, nemoj da te sretnem još jednom na ovoj srpskoj zemlji! Zbogom!
Sve se ovo dogodilo za dvadesetak sekundi, nakon čega je Konstantin već jurio prema Vukovaru. Nitko nije pucao za njim. Ako ih je netko i vidio, ubijanje ljudi kraj puta bilo je u tim vremenima češće i manje strašno nego ubijanje kerova lutalica.
A Stjepanovu Mariju je u tom trenutku djed Marko vozio iz Hrtkovaca u Rumu jer su joj počeli porođajni trudovi.
