Orašac ima 985 stanovnika, općinu i školu. Maslina je sveprisutna, uz nju je bio i buhač dok mu nije pala cijena
Ovo djelce iznio sam ne zbog znamenitih podataka koji se tiču povijesti ili umjetnosti, već poradi izvanredno lijepog, arhaičnog i sentimentalnoga stila fin de sieclea, te da bih prikazao duhovni život naših starih. “Povjest župe Orašca i čudotvorna slika B. D. Marije” tiskana je 1892. u Dubrovniku. Romantični autor navodi da Dubrovnik ” uzvisi se na mjestu tamne dubrave, odkle dobi svoje ime , gdje se nastaniše nesrećni prognanici iz razvalina Epidaura i već tada ponosno uzvisi svoje lice među vijencima koje mu pletu zelene masline i vinova loza, limuni i naranče, lovorika i ružmarin.” Dubrovnik je idiličan sa lukama, utvrdama, otocima, sinjim morem, “te zanosi i blagim i svježim tropikalnim podnebljem, koje promiješano miomirisnim bilinskim i morskim hlapom, velecijenjeno čini disanje(!)…”
“Rad ovoga Dubrovnik zanosi divotnim svojim nasladam one koji oslobođeni dugotrajna trganja života teškijeh tegota i brižljivosti, žele odmoriti se u samoći tihane mirnoće.” Slavi Sardelić (korčulansko prezime) slobodu i slavnu prošlost Dubrovnika koju razglasiše “naučnjaci” (učenjaci), kitno i medno cvijeće, sjaj i pitominu, ali to preskačemo.
Do Zatona se dolazi iz Gruža “carskim putem” do brodarice na Rijeci (dubrovačkoj) kod Batahovine. Nakon nekoliko kilometara si u Zatonu, te već nakon 2 sata hoda došao si do prvih kuća u Orašcu.
Slika majke Božje o kojoj će još pisati se zove i “Pohađanje B. Djevice svetoj Jelisavi”(Elizabeti). Skromnost je vrlina, župnik Sardelić kaže “da ovaj rad bude ugodan želim u milog štioca nek mi oprosti ako koju netočnost nađe, (j)er nevješt peru jedino smatram Boga proslaviti i podat ješve duši moga miloga naroda. – Sve za vjeru i za domovinu.-
Zanos i zanijemjelost lijepim krajolikom, te njegov geografski opis koji nam je poznat izostavljam. Samo ću navesti da don Sadelić zna da se brdo kod Orašca zove Brač, u starini Vrač, jer su tamo bili sv Kuzma i Damjan, liječnici, tj. za puk vrač(ev)i.
Orašac ima 985 stanovnika, općinu i školu. Maslina je sveprisutna, uz nju je bio i buhač dok mu nije pala cijena. /Priča o dalmatinskom, posebice dubrovačkom buhaču vrlo je zanimljiva, uključivala bi farmaceuta Drobca, nobelovca Ružičku i obične ljude Anu Rosaveru i Františeka Hradetzkyja, koji su otkrili da kukci umiru nakon kontakta sa metlicom od buhača./ (op. T.T.) Buhač je zamijenjen lozom. (Kasnije je Orašac postao znamenit sa bresaka i posebne vrste bijelog vina koje danas nema više, op., T.T.)
Sardelić spominje potok koji ispod kamena mosta glasnim romonom teče prema moru; osobito da nabuja najesen. Taj potok da dijeli Orašaca na dva dijela, istok Poljice i zapad Orašac. Tu je niz zdenaca i “carski put.” Do 16. stoljeća Poljice su crkveno pripadale pod Trsteno, a Orašac pod Zaton.
Uz starije crkve sv Đurđa i sv Nikole po sredini Orašca je novija crkva sv. Ivana Krstitelja. Pred ovim hramom nalazi se poljanica uređena od načelnika G. M. Buća te Marina Skorsura i A. Vicelji, te župnika godine 1885., a dostojno urešena sa “gorostasnijem” makljenom (platanom). Don Sardelić piše da je makljen davno posađen kad se rodio konte Luco Pučić Sjerković (Pozza Sorgo, tj. Pucić Sorkočević), koji je umro nazad nekoliko godina u Beču, i ostao u uspomeni kao blagi obranitelj i upravitelj dalmatinskih studenata. Evo kako dum Petar Sardelić nastupa na župnikovanje.
“Bilo je upravo 15. travnja 1879. g. kad po naredbi moje starije Vlasti dođoh tamo (u Orašac). Bio je onaj dan kišovit i mukao, kaono ti kad jugovina kod nas svlada (južina, T.T.)… magla prostirala se svukuda, a tihi dažd topio je navlaženu zemlju, napojenu čestijem kišama.”
“Zavapih Sveti hramu, divni kraju, Kršćanske mašte raju, Primi sladki pozdrav moj!”
“Kočišće (nekad Ločišće jer je tu lokala stoka vodu, op., T.T.) je mjesto muklo, Muklo kao noć tihana, U kršu se tu zavuklo, Krš sa maslinom sa svih strana! Tu mi sto slika u oči uprlo. Stadoh se diviti tom boravištu među zimzelenilom i kršom, nad romonećem valom. Divna samoćo koliko si mila i zanosna, među hridmi, ružmarinom, lovorikom i maslinom! Sve tiho, sve blago, sve ljupko i draženstveno, sve nijemo, sve puno bajne pjesni! (pjesme) Malko dalje sred hridi u zakrilju crkve uz celov vodoslapne pjene potočića leži župnički stan, naslonjen na zidine crkve. Ovaj hram Božijoj Majci posvećen ima tri oltara, a slavi se 2. Srpnja (Svetkovina Gospe od Orašca).
“Čudotvorna slika (je) množno uresena velecijenjenim darovima zlata, dragulja, srebra itd., i to zavjetni darovi učinjeni radi milosti primljene od Blage Djevice Nebesa Kraljice.”
Predio podsjeća Sardelića na Švicarsku, a nabujali potok na minijaturne slapove Rajne. Povijest je Sardeliću mila, podsjeća na dubrovačku kupovinu Primorja od bosanskoga kralja 1399. g.
“Na mjestu koje se zove Krst na Poljicu biva jedna produgovata (duguljasta?!) ploča…, donjim okrajkom zazidana.” Na ovoj ploči (30 cm za 100 cm, op., T.T) urezan je križ. Mještani misle da je to bila granica između ugarske (tj. bosanske) i dubrovačke zemlje prije 1399.
Oko 1400. tobože je od mještana zapažena slika Bogorodice na moru, valjda sa kakvoga potopljenoga broda. Po Sardeliću slika Gospe je blizu potoka, jer tamo ljudi dolaze radi mlinova. Kad su mlinovi propali slika se premjesti na Kočišće, gdje se crpi voda za domaćinstvo. Izdubiše tu jedno mjesto za okvir pred kojim bogoljubni hodočasnici prikazuju svoje zavjete, molbe i zadužbine. Tako je stajao do 1550. kada se počne širiti “kužna nemoć” noseći smrt, grozotu i rasap. U ono doba živio je neki starac pošten i bogobojeći, imenom Samohranac.
U molitvi mu se prikaza svjetlošću odsjevajuća Gospa kažući mu da po selima skupi novaca, pa neka na slavu i čast Isusa i Marije podigne na Kočišću crkvu. Starac ode svećeniku Diodatu na Trsteno. Don Miho Radilović šiše da mu je pripovjedao don Kuzma Kvestić da je Diodati rodom Lastovac, te da je prema don Niku Fantelli nakon župnikovanja u Trstenom otišao u Rim, odakle dobavi Lastovu velecijenjene slike i crkvena pokućstva, koja još danas (1892.) posjeduje lastovska matica. Diodati kaza starcu Samohrancu da je i on istu objavu dobio, te zajedno skupiše novac i izgradiše crkvu imenom Pohađanje Marijino. Po dovršetku crkve poveća se broj žitelja, te biskup dubrovački dobi dozvolu od Pape da učini Orašac i Poljice jednom posebnom župom. Oganj je uništio nakon potresa 1667. župni arhiv, pa se ne zna kad je župa utemeljena, ali se misli da je to moralo biti oko 1600. godine.
Arhiv župni ima knjige krštenja i ženidaba od 1700. godine nadalje, ali i popis župnika. To su Božo Andriassi (Andrijašević?) 1710., Baro Garmoljezi 1711. (Grmoljez, Konavle, op., T.T), Pero Antonelli 1712., Rafo Trojanović, podžupnik 1713., Božo Andriassi 1714., Pero Nicolai 1714., Guljelmo Kazilari (Župa ili Cavtat) 1714.-1750., Pasko Klešković (Župa) 1752., Pero Gleđ od 1753. do 1776., Vice Rakigjija (Primorac, prezime je postojalo i na Orašcu!) podžupnik 1776., Baro Vukasović (Hercegovac?) 1777., Pero Lujak podžupnik 1777., Simo Troiani (Trojanović?) 1777. do 1786., Pasko Klešković 1786.-1796., Miho Širun (Lopud) podžupnik 1796., Pero Đanović (Primorac) 1796.-1804., Miho Radilović (1804.-1856.), Pero Gjivović podžupnik 1856.-1863., Stjepo Hrdalo (Primorac) 1863.-1871., Antun Petković (Korčula ili Hercegovina?) 1871., kratko Antun Dežulović (Pelješac) župnik Kliševa, Pasko Radovanović 1871.-1879., Pero Sardelić od 20. 4. 1879. do 5. 2. 1890., te nakon Sardelića Andro Muratti, brat slikara Marka Murata.
Kad ne bi bilo župnika u 18 stoljeću uskakali su mjesni dominikanci. Kada su 1806. Crnogorci i Rusi poharali okolicu Dubrovnika Sardelić piše: “kad dođoše pljenioci, a bilo ih je iz Crne Gore, Boke kotorske, Konavljana, Popovaca (Popovo polje) i ine fukare s konca i konopca samosilno digoše sve stvari koje bijahu skrivene”, samo osta matici jedan križ i jedno kangjelo (kandilo). Puk je doživio kao najveću nesreću, goru od pljačke i paleži, što je odnešene čudotvorna slika Gospina.
Don Miho Radilović veli: “jednoga dana st(a)o sam udub(l)jen u žestokom vaju… dođe k meni jedna bogoljubna djevojčica iz moje župe imenom Marija Vicelja, koja mi prida jedan smotak i nadoda” da se vraćala sa otoka Koločepa i odlučila je priporučit se našoj Gospi, te se molila Bogu i Božjoj Majci da nas obveseli u “našijem nesrećam.”
“Sad nađoh ovaj zavoj među dračami, pa sudeći da spada ovoj matici donih ga neka se vidi što je.”
Župnik se oduševio i kliče: “Blažena ti sretna djevojčice, i Bog te blagoslovio i Blažena Djevica Marija, jer si donijela radost meni i svemu pučanstvu.”
Djevojčica je bila ozarena od sreće, a župljani kada je u nedjelju slika na misi prikazana “ko može iznijeti vrevu, radost, uzklike, zanošenje i ćućenstva (osjećaje) svakovrsna? Sve je bilo veličanstveno, sve bogoljubno. Njeki su plakali, njeki uzdisali, svaki po svojim silama molio je , hvalio i slavio Boga na tolikom srećnom daru. Ne mogoh tu već sta(ja)t, er bih ganut u srcu, pođoh u moj stan, te neprestajni me plač obuze. Misa je bila svečana sa Rozarijom, Rdailović kaže da je to najslavniji događaj u povijesti župe.
Austrijski car Franjo I proširio je crkvu 1826./27. Radilović navodi slučaj neke gospođe Zadjelović koja je obećala Gospi da će joj ozdravi li od boljetice grla darovati srebrenu ogrlicu (kolajnu), što ozdravivši i učini. Župnik pripovijeda da je slika Gospina ostala pošteđena od požara koji godine 1810. pohara cijeli oltar, osim nje.
“Bogoljubnost koju goji ovaj oraški (Orašac) puk i sva dubrovačka okolica, otoci Koločep (Kalamota), Lopud, Šipan i udaljeni Mljet, pa još susjedna Hercegovina bez razlike vjere, dokaz je najsjajniji na 2. srpnja, da prikazujuć svoje zavjete i molitve za prim(l)jene dare, onaj dan koji je posvećen Kraljici nebesa hodočasnici hrle i takme se kako bolje da se pokažu harni.”
Dolaze barkama, brzim i poštarskim gruškim vlakom, stonskim “paroplovićem”; bude 5.000 do 6.000 duša, mnogi za pokoru bosonogi. Starodrevni je običaj da se Crkva triput obiđe moleći Rozario(j), svaki put perući oči i druge bolesne dijelove tijela vodom koja izvire iz hridi.
“Vjera treba da razjasni umove i zalutani razbor popravi, a bludujuću volju na pravi drum vodi. Ako ikad sad nam treba najviše jakosti da ispovjedamo našu vjeru…”
“Velika je za stavno zloba i kvar ljudskog srca, pa je istinito da čovjek ej najbolji, ali i najzlobniji stvor među svijem inim, te ako se upravi život krijepostno eto je blažen, ako nasuprot u zlobu, eto sebe i drugoga vodi u bezdan raspra i poraze.” Zato veli sv Ambroz da naš upravitelj jest Isukrst i pod njegovim zastavama moramo vojevati
i krijepostmi krstjanskoga nauka resiti dušu svoju. Ovako djelujuć dobit ćemo lijepi raj, a želim ga svakom štiocu od srca. Eda Bog da! Vjerujmo i ufajmo! Citira Dardelić netočno i natpis na lokrumskom samostanu benediktinskom da skladom rastu male stvari, a nesklad sve pokvari.” Poetična neka duša. Svjetlost vječna svjetlila mu!
