Otac Melko bio je potomak stare antuninske obitelji
Dugogodišnji gradonačelnik Dubrovnika Pero Čingrija (1837.-1921.), kojega sam već više puta ocijenio negativno (mi Dubrovčani nemamo “sreću” sa gradonačelnicima/icama/, a možda su i gradonačelnici odraz nas kakvi jesmo) daje zanimljivu sliku o sebi u svojim memoarima; ovdje koristim prikaz prof. Hamdije Hajdarhodžića objavljen u časopisu “Naše more”.
Naravno da moramo biti svjesni kako će se ljudi budućnosti čuditi i smijati nama, kao što se i mi čudimo, smijemo, pa i ljutimo i zgražamo nad postupcima predaka. Svak je od nas dijete svojega vremena i zabluda i ideala koji su specifični za to vrijeme, kao i “okvira” koje moramo poštovati jer realnost i uvjerenje masa nam onemogućuju drugačije činiti.
Hajdarhodžić nas upozorava da su iza Čingrije ostali samo fragmenti fragmenta njegovih memoara, tj. da ih nije završio. Inteligentnije je pitanje zašto ih nije dovršio? Je li zato jer je imao masla na glavi (nečistu savjest), ili je neke stvari mudro prešutjeti, jer se ne valja zamjerati vrlo osjetljivom srpskom elementu, ili je Čingrija jednostavno zazirao prikazati Austriju koja je sa svim svojim manama tada bila naspram balkanskoj Srbiji humanistička kršćanska Europa. Ne mislim da je sadašnja Europa i Austrija humanistička niti kršćanska. Ovako nas ta nedovršenost podsjeća na rekonstrukciju jednoga broda (brodoloma) na osnovu nekoliko dasaka, kao što su stari paleontolozi i lovci na fosile nastojali obnoviti cijela bića na osnovu dijelova.
Iz Čingrijine ostavštine netko je iščupao najdragocjenije stranice, je li to mogao biti njegov sin Melko? I to dosta govori, kao i njihova Vila na Boninovu, hedonisti i ateisti. Čingrija piše da se rodio “na 24. augusta 1837. u Dubrovniku u staroj obiteljskoj kući u Širokoj ulici (koju je poslije neronovski neskromno nazvao Čingrijina ulica, op., T.T.). Otac Melko bio je potomak stare antuninske obitelji. Bratstvo sv. Antuna je obuhvaćalo pomorske trgovce (kapetane često, ali i veletrgovce, liječnike, notare, učitelje, nezakonite potomke vlastele itd), i bilo je najuglednije u Republici iza vlastele. Koliko su Čingrije bili na to podrijetlo ponosni govori i njihovo posjedovanje genealogije antuninskih obitelji sastavljene od K. I. B. Vlajki (+1728.)
Čingrijin istoimeni predak Pero bio je nagrađen od Senata zbog zasluga za Republiku. Supruga Čingrijina djeda (također Pera), Anica bila je rođena Betondić, koji su pripadali lazarinima. Bratstvo sv. Lazara bilo je manje ugledno od antunina i više se bavilo trgovinom sa Levantom kopnenom trgovinom. Crkvice Antuna i Lazara na predgrađu Ploče su propale, a groblja su nemilosrdno devastirana gradnjom staroga hotela Excelsior i dr.
Josip Betondić bio je pisac poznat po šaljivom opisu Pelješca, ali i latinist s imanjem na Pelješcu (Kobaš kraj divnog mjesta Broce, blizu Stona) bio je Aničin otac, pisac latinist Jakob brat, a postojao je i Betondić koji je na romantičarski način vodio lokalnu građansku stražu 1848. godine, želeći postati vojnovićevski Orsat? Revolucija i Dubrovnik ne idu zajedno.
Majka Čingrijina Klara rođena Žitković (rod iz Rijeke Dubrovačke) rodila se u Oranu, Alžir, gdje je otac bio trgovac i austrijski konzul (konsuo). Vrativši se u Rijeku Dubrovačku konzul Žitković je kupio ribarske mreže, koje su mu uništili cavtajski ribari (zašto bi mu ribari iz Cavtata uništili mreže u Rijeci Dubrovačkoj, op., T.T.). Žitković je kupio i riječko imanje Sorkočevića, ali ozlojeđen postupkom se vraća u Oran. Prema Čingriji obitelj je jako osiromašila uslijed napoleonskih ratova, kao i Grad i okolica koja je bila nemilice poharana, što je vidljivo i danas (tj. kad Čingrija piše, svakako prije 1921.).
Obitelj se bavila zanatom, bili su kožari i cipelari. Za vrijeme napoleonskih ratova krasna kuća u Srebrenom (Župa Dubrovačka) bi zapaljena, od vojnika i zavedenih seljaka (čudna formulacija, znači ne od Rusa i Crnogoraca? op., T.T.). Otac Melko je morao raditi kod suda kao kanćelarist (činovnik, valjda pisar) dugi niz godina. Pero ističe da je način življenja, mišljenja i općenja njegovoga oca Melka imao ne mali utjecaj na njega, ali ne i odlučni (?!, T.T.). “Bio je pravi stari tip dubrovački; Dubrovnik je bio njegov mali svijet iz kojeg za cijeloga života maknuo se nije, neg samo jednom za malo dana kada pođe u pohode bratu Baldu u Spljet (Split).
Ljubio me kao jedinca, ali ta ljubav bila je prećerana i nerazborna, te dovela da se u meni zapriječi svaki djetinjski polet, zapriječujuć mal da ne sasvim općenje sa drugom djecom, da me tobože kakvo zlo ne bi stiglo. Uslijed toga ostao sam zamišljen i mučljiv, kakav sam za svega svoga života ostao.”
Zavolio je slobodu, protiveći se takvoj očinskoj vlasti, zavideći manje paženoj djeci. Samoća je utjecala da “mnogo” misli i razmišlja. “Srednje škole svršio sam u Dubrovniku, posljednje dvije pod upravom jezuita (koji su tada u Dubrovniku talijanski disali, op., T.T.). …Oni (jezuiti) nijesu na nikakav način iskali (tražili)da uplivaju na mene, prem su znali da jim (!) prijatelj nijesam, kako uopće svi dijaci (odrasli učenici) što su držali sa skolopijima (pijaristi, za dokinuća isusovaca ih zamjenjivali u Dubrovniku), koje je vlada austrijska prognala.”
Čingrija hvali jezuite, jer da su skolopi od njega tražili da se ispovijeda i pričesti svaki mjesec, jezuvite (jezuiti) su tražili samo mjesečnu ispovijed. Čingrija umuje da su jezuiti dakle bili prema njemu religiozno liberalniji. On se nije pričešćivao, a zašto su tako postupali jezuiti on ne zna, iako to drži pametnim (čudno, op., T.T.). “Godine 1856. učinio sam ispit z(d)relosti. (zdrak i zdrelost, simpatični lokalizmi, op., T.T.).
Činili smo talijansku zadaću, kad poznati ministar Back (valjda Bach, op., T.T.), koji je onda putovao Dalmacijom i nalazio se u Dubrovniku, došao je da pohodi Gimnaziju. Taj čovjek koji od velikog liberala pretvorio se u opće poznatog reakcionarca (po naprednom Čingriji!, op., T.T.) “zatražio je od Pera da mu pročita njegov sastav, još tad nedovršen”.
Čingrija je pisao o engleskoj kraljici Elizabeti i škotskoj kraljici Mariji Stuart. Prikazao je Mariju kao žrtvu i kao uglednu ženu, u što se poslije čitajući povijest uvjerio da nije bio u pravu u poglede njene osobe. “On (Bach) me upita mislim li ići u državnu službu; odgovorih ne, nego da ću se posvetiti odvjetništvu.” Kasnije je Čingrija mislio da bi mu možda ministar dao stipendiju da je odgovor bio potvrdan.
Sjećao se prijateljstva sa markizom Jozom Bunićem (Bepo Bona), tom Boni bio je u srodstvu i mučenik Nikolica Bona koji je u službi Republike umro u turskom zatvoru u Silistriji konecm 17. stoljeća, ne pristajući potpisati povećanje državnoga danka Republike Turcima
Otac Jozov Pjerko Bona je ranjen pokušavajući u ustanku protiv Francuza obnoviti Republiku.
“Ja i prijatelj moj mnogo smo mislili i sanjali o slavnim vremenima. Velika uloga koju je u svjetskoj historiji odigrao mali naš grad bila je ne rijetko predmet naših razgovora…” Dubrovnik je imao slavnu, zanimljivu i bogatu povijest, ali nije bio pokretač povijesti. (opaska T.T.).
Čingrija ističe da je odlučni utjecaj na njega imao rođak student filozofije u Padovi Jozo Betondi (Josip Betondić ), sin Jakoba. To je po Čingriji posve drugi element od mirnoga Dubrovnika kojega su zadugo ukrotili pretrpljeni jadi.
Tu se prvi put kidaju Čingrijini “svesci”. Kasnije i Čingrija studira u Padovi. Sa svega 22 godine Čingrija stupa u dubrovački politički život. Čingrija ističe da ga je politika navodila da postupa više puta proti svojoj volji (neka bude voljica tvoja Čingrija, op., T.T.). “Taki je taj politički život. Drugačije ne ide. Slijedio sam za to često puta i radio za nešto što nijesam odobravao potpuno, općio sa ljudima o kojim nijesam dobar pojam imao, jer njihov značaj cijenio sam od mojeg niži (oholost, op., T.T.), njihov način mišljenja i namjere bili su sve drugo nego ugodni meni. Bilo je ljudi bez osvjedočenja, neki stali su u stranci radi materijalne koristi za kojom su išli, spremni potpisati svaki program i učiniti svaki korak ma kakav bio; a što je još gadnije raditi skrovito proti samoj stranci i rovati proti svojim drugovima… Bilo ih je što su slijedili stanoviti pravac iz inada (inata) jer je njihov osobni protivnik slijedio drugi, te mišljahu na taj način da će mu doći vrha, (tj. glave).
Bilo je i takih koji rade iz personalne ambicije da pokažu svijetu kako su oni uplivni i moćni kod stanovitih krugova. To je neka osobita vrsta sporta” (kažu s kim si takav si, op., T.T.).
Ipak našao sam suradnike i istomišljenike u Dubrovniku, brijača Antuna Selaka, pravnika Iva Giunia, dva pravoslavna trgovca braću Pavloviće, poduzetnika Marka Dabrovića, u Župi Paska i Ivana Lučića (bogate trgovce), braću pl. Puciće (Orsat – Medo i Niko), Antuna Dropca (radin kao malo tko) /poznati farmaceut, op., T.T.) čije savjete “ponašat se kako duh novonastalih vremena…
zahtijevao… nijesu hoćeli da slušaju”, Balda Kosića (poznati prirodoslovac), a van Dubrovnika Miha Klaića, Konavljanina i Lovra Montija iz Knina.
Citat Lovra Montija svjedoči da je Čingrija bio izgubljen čovjek u vremenu i prostoru, osoba bez vizije i podložna utjecajima, najprvo Frana Supila.
Lovro Monti je napisao: “Držim Hrvate i Srbe za jedan narod… Ako Bog da ujedinit će se te zauzeti u kolu slobodnih Evropejskih naroda ono mjesto koje mu pristoji.”
Hajdarhodžić navodi: “Lovru Montiju, piše Čingrija, nije po ćudi popovsko Hrvatstvo, jednako ni kaluđersko Srpstvo.” Hajdarhodžić ispravno uviđa da je u antiklerikalizmu Čingrija bio dosljedan, bilo bi lijepo da je tada smio napisati i u masonstvu dosljedan do dosade. Čini se da je uzor vidio i u Niku (Velikom) Puciću koji je često imao posprdnu uzrečicu: “popovi, popovi; ponekad i na talijanskom “preti, preti”. Valja biti iskren pa kazati i da je i Crkva griješila, primjerice Strossmayer, a da su na negativnu formaciju Krleže, Andrića, Cesareca utjecali i neki nesavjesni svećenici.
