Hrvatski Fokus
Društvo

Fanatizam rušitelja umije brzo stvoriti borbenu organizaciju koja treba poslužiti težnjama misticizma

Rušitelji mira, tvorci nereda i rata – činjenice i predviđanja “Mora protiv kopna” francuskog admirala Raoula Castexa 1931. godine

 

„Čudno, ali istinito, tijekom svakog stoljeća modernog doba, upravo astronomskim ponavljanjem, mir Europe poremećen je nekim narodom ili nekom političkom grupom koja teži za hegemonijom [prevlašću]. Takve su bile npr. istočnjačke hegemonije, mongolska i turska. Uostalom, na njihove tragove naići ćemo kasnije kad pođemo putovima Azije. Iz toga proizlazi ogorčena borba za život i smrt između tog naroda i ostalih, koja temeljito potresa naš stari kontinent i pored koje sva ostala natjecanja izgledaju kao drugostupanjski turniri ograničene važnosti. U XVI. i početkom XVII. vijeka to je bilo carstvo Karla V., najprije jedinstveno, a zatim podijeljeno na dva dijela između austrijske i španjolske kuće. U XVII. i u XVIII. vijeku to je bila Francuska Luja XIV. Krajem XVIII. i početkom XIX. vijeka to je opet bila Francuska – Francuska revolucije i Napoleona. Nepotpuno svladana krajem vladavine Luja LIV. ona je ponovno postala opasna. Ispod loše pogašenog pepela rađa se ponovno vatra. Zatim, bliže nama, došlo je Njemačko Carstvo XX. vijeka.

I tako, skoro u svakom stoljeću, postoji jedan tvorac nereda i rušitelj mira. Postoji jedan narod u punom cvatu koji kip(t)i od snage, koji je pun ambicija, koji hoće zagospodariti svijetom. Njegove bitne osobine su: mladost, žilavost, postojanje nedirnutih blaga čovječanskog potencijala – i ta karakteristika objašnjava sve zato što u sebi nosi zračenje u svim pravcima. Taj tvorac nereda i rušitelj mira – snažan po broju i po sredstvima svake vrste, snažan u politici i po oružju, otvoreno izražava svoju namjeru za progutati i smrviti svoje susjede.

Sudbina je pisana, sudbina vječne borbe, bitke koje se stalno ponavljaju. Pred takvom monstruoznom ambicijom mora se, htjeli ili ne, pod prijetnjom uništenja ostaviti pero ili alat i zamijeniti ih puškom, mora se zamijeniti plug topom, napustiti dužnosti korisne za čovječanstvo i juriti za novim, ali nužnim – i sve to samo u pokušaju ubijanja pobješnjele zvijeri koja uznemiruje opći mir. Za okončati austrijsku i španjolsku [vladarsku] kuću bio je potreban beskrajni sukob koji je počeo tzv. ‘talijanskim’ ratovima, a završio se tridesetogodišnjim ratom i Westfalskim mirom [1648.]. Izgleda kao da postoji neka vrsta ‘smjene’ u dužnostima rušitelja. Stvorena ravnoteža prolazna je i nestalna. Ta nestalnost nije u biti ništa drugo nego vječno ‘postojanje’ te biološke pojave koju stvara stalno životno natjecanje. To je ‘izazivač nemira’. To je i pojmljivo. Borba koja je vođena čak i zbog općeg čišćenja ipak čeliči mišiće, otvrdne duše, oštri zube, otvara apetit. Poduzeta u cilju obaranja jednog imperijalizma ona stvara nove imperijalizme među narodima koji su uništili onog koji je momentalno smetao. Neki narod ili rasa, bezazlen[i] u početku, počinje se boriti bilo za svoje uvjerenje bilo protiv suparničke europske dominacije. On se razvija, jača i napokon postaje i sam opasan za druge.

Francuska je bila zatočenica europske ravnoteže protiv Karla V., protiv Filipa II. [u XVI. stoljeću], zatim protiv austrijske [vladarske] kuće. Cijela njezina politika, od Francoisa I. pa sve do Richelieua i Mazarina, prožeta je tom pobudom. Njezina snaga se razvija i ona postaje konačno tvorac nereda i rušitelj mira u doba vladavine Luja XIV., a zatim nedostatno pobijeđena, opet u doba [francuske] revolucije i Napoleona. Pruska se snažno borila protiv opasnosti koja je dolazila od Francuske, a osobito protiv Napoleona. U to doba ona je bila najinteligentniji i najenergičniji saveznik. Ona je tada postigla razvitak svoje vlastite snage. Kasnije je Pruska koja se pretvorila u Njemačku naslijedila dužnosti tvorca nereda i rušitelja mira. Postoji bojazan da ih ona danas [1930-ih godina] drži uz pomoć fašističke Italije koja je do jučer bila njezin neprijatelj.

Rusija koja je jednog trenutka bila na strani Saveznika u borbi protiv Njemačke uzet će možda jednog dana u svoje ruke mač istrgnut iz germanskih ili fašističkih ruku. Ukratko, tijekom modernog doba tvorac nereda i rušitelj mira pomiče se od zapada prema istoku. U politici, kao i u meteorologiji, može se lako pratiti putanja središta ciklona. I u toj borbi koja se bez prestanka ponovno rađa, tvorac nereda od jučer često je potreban u borbi protiv današnjeg ili sutrašnjeg rušitelja. Austrija i Španjolska su se borile protiv Francuske Luja XIV. i Napoleona. U punom jeku Bečkog kongresa [1814. – 1815.] moljeno je za pomoć i uništenje Francuske da bi se njome moglo oduprijeti ugrožavajućim težnjama Prusa i Rusa. U novije doba [I. svjetskog rata i prije] Francuska je igrala glavnu ulogu u ratu protiv Njemačke. Naposljetku, može se dogoditi da će civilizirani Zapad trebati u budućnosti pomoć Njemačke pri stvaranju jedne brane pred Sovjetskom Rusijom, ako bi se raspalila protueuropskim imperijalizmom.

Postoji ‘redoviti’ rušitelj, ako se tako može nazvati, koji iako boluje od želje za hegemonijom, čuva svoj normalni unutarnji režim, neizmijenjen u usporedbi s prethodnim, i kod kojeg je pokret ograničen na vanjsku politiku. Takvi ‘redoviti’ rušitelji bili su: Austrija Karla V., Španjolska Filipa II., Francuska Luja XIV., Njemačka iz godine 1914.

Ali postoji i ‘neredoviti’ rušitelj kod kojeg je došlo do unutarnjih promjena čiji je režim u danom momentu proizišao iz neke revolucije i čije je unutarnje ustrojstvo prethodno izmijenjeno velikim političkim i socijalnim previranjem. To je bio slučaj francuske revolucije i Napoleona koji znači njezino produljenje; to je i slučaj njemačkog [nacizma] i talijanskog fašizma, a to će biti i slučaj Sovjetske Rusije. To su ‘neredoviti’ rušitelji.

Mentalitet ‘neredovitog’ rušitelja mnogo je teže raščlanjivati nego mentalitet ‘redovitog’ iako on konačno vodi do istog rezultata. Neredoviti rušitelj je možda mnogo opasniji od onog drugog jer je često mnogo snažniji. Ta karakteristika nimalo ne iznenađuje. Revolucija i građanski rat iz kojih je proizišao neredoviti rušitelj samo su znaci veoma visokog borbenog karaktera, tako visokog da se morao upotrijebiti i za unutarnje svrhe prije nego što je eksplodirao preko granica. Mase se nalaze u stanju takve napetosti da mora doći do unutarnjeg izbijanja prije nego što budu zainteresirana okolna područja. To je vrijeme sukoba, vjesnik napada imperijalizma. Zbog toga počinje rušitelj žderati sam sebe prije nego što preplavi svijet. Najprije davljenje među sobom, pa onda sjaj izvana. Lomača inkvizicije, gubilišta terora, hitlerovski ili fašistički progoni, sovjetska ubijanja i vješanja, razne manifestacije sličnog duševnog stanja, sve su to uvodi ili pratnja ekspanzije koja dolazi. One dokazuju snagu neredovitog rušitelja.

Rušitelj je mistik. Taj misticizam je istovremeno i uzrok i posljedica. On goni na razvijanje snage, ali obratno postoji i reakcija snage na duh. Rušitelj osjeća u sebi takvu snagu da smatra potrebnim vezati je za neku nadčovječansku ideju, za načelo koje smatra superiornim kojem služi i kojim se služi. Misticizam ljudi francuske revolucije bio je filozofski i slobodouman. Njihova lozinka bila je: ‘sloboda, jednakost i bratstvo’. U Rusiji postoji komunistički nauk [doktrina] uzdignuta od strane svojih pristaša iznad svih ostalih i to u ime ciljeva za kojima teži i u ime pravaca kojima se pokorava. Zapadnjački naučenjaci koji imaju često puta neku donekle naivnu nježnost za današnju Rusiju [1930-ih godina] baš zbog njezinih oduševljenih i mladenačkih znanstveničkih težnji mogli su lako utvrditi tu činjenicu koja ih je donekle zbunila i sablaznila. Isto tako kod tog naroda postoje kinematografi i kazališta samo zbog komunističkih ciljeva. Misticizam rušitelja doziva, zaista, u pomoć razum, i to od sveg srca, zbog pobjede i uspjeha svojih težnji. On ga nameće svojim podanicima, ako zatreba svojom autokracijom i svojim surovim etatizmom. Kada više nisu dostatna domaća sredstva, on traži pomoć iz inozemstva, te se služi tehnikom onih koje je najprije htio dostići, a onda preteći i podjarmiti. Današnji boljševici nisu u tom pogledu ništa drugo učinili nego prihvatili metode Petra Velikoga. Razum je za rušitelja samo instrument, samo rob i sredstvo, a ne cilj za sebe.

Misticizam raspaljuje, prirodno, u rušitelja fanatizam, silovitost i terorizam. To su ispadi jedne moralne snage koja mu ide u prilog jer je čvrsta podrška njegovih političkih težnji i množitelj njegove materijalne snage iz koje, međutim, proizlazi porast opasnosti za njegove susjede. Ideja sve štiti. Viši princip razrješuje od svih grijeha. Vrše se ubojstva i umorstva, pali se, krade se i obeščašćuje se – u ime ideje, i to najprije kod kuće, a zatim kod drugih. I to je dobročinstvo jer je izvršeno pod utjecajem vjere i zbog njezinog trijumfa. Upotreba sile u tu svrhu je dopuštena, štoviše i preporučljiva.

Pa još i sada se boljševici zanose čuvenim ‘Katekizmom revolucionara’ od Nečajeva, stvorenog krajem prošlog [XIX.] stoljeća i koji gazi nogama sva pravila civiliziranog morala, žrtvujući je uspjehu svjetske revolucije. (Odnosnu problematiku boljševičkog pitanja obradio je bivši pomorski časnik Henry Rollin). Fanatizam rušitelja umije brzo stvoriti borbenu organizaciju koja treba poslužiti težnjama misticizma. On posjeduje svoju pretorijansku kohortu, svoje udarne trupe, svoju odanu policiju. Fanatizam ima i svojih vanjskih žrtava koje bježe u inozemstvo za izbjeći unutarnje progone. Svaki rušitelj ima svoje izbjeglice.

Ni Rusija nije izbjegla to staro pravilo. Komunisti su žestoki nacionalisti. Već su svojedobno ruski i njemački revolucionari bili duboko podijeljeni zbog svojih nacionalnih instinkta. Marx je mrzio barbarsku Rusiju, bojao je se i htio je protiv nje podići Njemačku, dok su mu njegovi ruski politički drugovi – Bakunjin i ostali – obično vraćali milo za drago. Danas [1930-ih godina] su ruski komunisti postali najfantastičnije pristaše ekspanzije svoje zemlje. I najzad, čak i financijsko pitanje, karakterizirano ogromnom vrijednošću stranog kapitala u staroj Rusiji, doprinijelo je da sovjetska revolucija primi najizrazitiji ksenofobski izgled. I oni su izabrani narod – poslije tolikih drugih. Rusi su to bili već i pod starim režimom, u ime pravoslavlja, te su težili u to ime za oslobođenjem potlačenih kršćana istoka. Sada oni teže za svjetskom dominacijom u ime komunizma i proletarijata. Ista pjesma – riječi su izmijenjene, ali arija je ostala ista. Moskva se pojavljuje kao stožer svijeta, kao ‘zvijezda-vodilja ka sreći cjelokupnog oslobođenog čovječanstva’ i, kao što je to svojedobno rekao Bakunjin u svom ‘Pozivu Slavenima’, kao neka vrsta trećeg Rima čiji dolazak su redom proricali i stara ruska crkva i pravoslavac Dostojevski, a i današnji komunisti – treći Rim u kojemu će biti ujedinjene, kao što veoma ispravno veli Henry Rollin: ‘svjetovna i duhovna vlast, sovjetska Rusija i internacionalni komunizam, isto onako kao što je u svoje vrijeme car samodržac bio oličenje stare Rusije i pravoslavlja’.

Taj vatreni nacionalizam koji jednako hara i kod neredovitog kao i kod redovitog rušitelja objašnjava zašto akcija inozemstva protiv tog rušitelja – iskona nove vlasti – dovodi samo do njegovog jačanja. Isto tako je očigledno da Sovjeti nastavljaju vjekovnom politikom careva; boljševici i stari pravoslavci pričešćuju se jednim te istim panslavizmom koji pod okriljem Dostojevskog sve plavi, čija sjena vlada nad tim krajem, s po jednom nogom u svakom taboru.

Hitlerovska Njemačka i fašistička Italija ponose se uzbudljivim preporodom svoje vojničke snage. Budući ruski rušitelj nije propustio ne poći tim istim tragom koji, moralno gledajući, tako dobro odgovara prirodi stvari. Sovjeti su u svojoj stranci i u narodu sustavno održavali militarizam; ratnički mentalitet koji se kod njih razvio u pravu pravcatu napast. I dok drugi narodi teško shvaćaju taj ratnički duh i tijekom samog rata, dotle ga Sovjeti [uz]goje već u doba mira. Oni kuju i šire u mašti svojih masa slikovite i uporne formule. Iza revolucije mora neizbježno doći rat jer on je njezino produženje ‘drugim sredstvima’. Promatran s tog gledišta, rat prestaje biti kriminalan. Kult snage valja [uz]gojiti i poštovati – ako služi tim ciljevima.

Otuda i pod utjecajem tih pojmova i potječe ta žestina – istovremeno revolucionarna, tehnička i militaristička – koja danas vlada u crvenoj vojsci, rodoljubivijoj i borbenijoj nego što je bila stara carska vojska čiji je oficirski kadar, uostalom, velikim dijelom prešao u novu vojsku. K svemu tome, nad tim ljudima i nad tom institucijom lebdi tatarsko obilježje pradjedova, taj instinkt vojničke horde u vječnom pokretu, a to pojačava vojnički duh koji je proizišao iz komunizma. Vojvoda od Albe nije htio dozvoliti da se Ivanu Groznom prodaju topovi. Tom prilikom on je rekao: ‘Ako moskovski car sazna za sve novosti na području vojne znanosti, on će postati najopasniji i najmoćniji neprijatelj ne samo carstva nego i cijelog Zapada’. R. Castex dodaje: ‘Što reći o tom proročanstvu koje je izrekao tako vidovito rušitelj XVI. vijeka o onome koji će možda u XXI. vijeku biti njegov [su]drug i nasljednik! Neobičnije dalekovidnosti ne poznajem!’ I tako rušitelj jednostavno mijenja svog despota i zamjenjuje jednu autokraciju drugom. Time se, očito, pojačava militarizam zato što ga novi diktator voli kao što voli i ratno stanje jer u njima vidi s jedne strane mogućnost vanjskih uspjeha koji bi mogli pojačati njegov ugled u zemlji, a s druge strane mogućnost opravdanja unutrašnjeg izvanrednog režima kojeg je uveo. Silnik boluje od trenutnog ludila vrtoglavice zbog svoje sile. To ludilo stvara pretjeranu oholost i uvjerenje da ništa nije nemoguće. To isto ludilo stvara megalomaniju, pretjerano obilje političkih i vojnih projekata, preziranje stvarnosti i mogućnosti i beskrajno proširenje tla borbe. Jedan plan dovodi do drugog još obimnijeg dok bi razum, naprotiv, savjetovao umjerenost. Rušitelj gine često zbog toga što je htio imati previše. U svojim postupcima on usporedno čini na jedan zbunjujući način genijalne poteze i ogromne greške, koncepcije visoke borbene vrijednosti i greške politike, vojne i moralne prirode koje ni dijete ne bi počinilo, a koje su jednostavno posljedica grijeha oholosti.

Kako će se ponašati ruski rušitelj? To će nam budućnost pokazati. Ali već sada pojavljuju se ozbiljne greške u njegovoj političkoj propagandi [promidžbi]. Jer iako on izvanredno dobro poznaje psihologiju Azije, ipak izgleda da ne poznaje dobro psihologiju europskih masa i da se grubo vara u tom pogledu. Baš uslijed tog svog specijalnog duševnog stanja, rušitelj je uvijek činio tu neizmjernu grešku što se nepromišljeno upustio u borbu protiv Engleske i protiv kontinentalnih protivnika. Rušitelj je u tolikoj mjeri postajao uvjeren u svoju moć da se nije susprezao pred izglednim podizanjem cijelog svijeta protiv sebe. To nemanje zdravog prosuđivanja i pronicljivosti obično ga je upropastilo.

Naprotiv saveznici, udruženi protiv rušitelja barem u početku, obično ne briljiraju svojom vojnom snagom, pa čak ni inteligencijom i sposobnostima za borbu. Tome se ne treba čuditi jer ako narodi hoće savezima postignuti kvantitet, onda je to najčešće zbog toga što hoće time doskočiti nedostacima kvalitete. Srećom, ta slabost saveznika je u većini slučajeva samo trenutna. Njihova vrijednost redovito postupno raste i izjednačuje se s rušiteljevom.

Rusija je poslije svog poraza i poslije svoje revolucije prešla na drugu stranu  – okrenula se prema Aziji i nastojala kroz cijelu prvu fazu boljševičke vladavine pobuniti tu Aziju i u njoj naći oslonac za borbu protiv Europe koju je nekada branila od nje. Kriv je, najvećim dijelom ruski čimbenik, polu-azijatski, i nejasno obojen zapadnjaštvom, koji se umiješao kao neko sredstvo za nadražaj, kao neki kvasac, kao neki plaćeni izazivač. Kroz cijelo to razdoblje Rusija je imala izraziti lik budućeg rušitelja u osnovi protueuropskog karaktera.

U biti, pri svemu tome radilo se isključivo o stvaranju rusko-azijatske hegemonije; to je bilo pripremanje nove istočnjačke opasnosti, nove barbarske bujice koja bi se opet jednom kotrljala svojim vjekovnim tragom. Nije li to samo odlaganje ‘sine die’ velikog sovjetskog projekta? Nije li to tek kratka stanka opravdana drugim i privremenim potrebama ili pak volja da se pitanja rješavaju redom? Budućnost će odgovoriti na ta pitanja.

Neki dobro obaviješteni veliki umovi i dalje uporno misle da će Rusija, taj budući rušitelj u vojnom i osvajačkom smislu, biti poslije nepredviđenog niza godina pokretač jedne žestoke navale koja će baciti poluazijatski dio Europe i velik dio Azije u juriš protiv Zapada i njegove civilizacije kao i protiv određenih njegovih posjeda, te da će neki budući Džingis-kan upravljati razlijevanjem tog pripremanog vala preko Europe.

Ograničavajući se samo na zapadno operacijsko područje, na Europu, moramo napomenuti da i ono, u stvari, nije ništa drugo nego jedan divovski poluotok ukliješten na sjeveru i na jugu između dva mora, poluotok koji postaje sve uži i zupčastiji. Azijatski napadač morao bi ići kopnenim putem jer ne bi bio u stanju da na bokovima preuzme neke kombinirane operacije koje bi mogle ubrzati njegov marš, budući bi more bilo u rukama njegovih neprijatelja.“ (R. Castex [Kasteks], More protiv kopna, sv. I, Geca Kon a. d., Štamparija Drag. Gregorića, Beograd, 1939., str. 131.-139., 143.-151., 190.-192.).

Zauzeće Azova 1696. godine

Kopnena sila u svojoj ekspanziji prema moru nije se u početku mnogo interesirala za Crno more. Zauzeće Azova (1696.) bilo je u neku ruku tek prolazni prohtjev Petra Velikoga u tom pravcu. Uostalom, on je morao napustiti tu svoju stečevinu […] Mirom u Beogradu (1739.) Rusi se vraćaju opet u Azov i moraju se zadovoljiti rušenjem njegovih utvrđenja. Drugim ratom protiv Turaka (1788.-1792.) Rusija je dobila mirom u Jašu (1792.) cijelo primorje [uzobalje] sve do Dnjestra. Stvoreni su novi gradovi koji obilježavaju napredovanje: Mariupolj (1779.), Kerson (1788.), Nikolajev (1789.), Odesa (1794.). Napokon, Aleksandar I., koristeći se španjolskim neprilikama Napoleona, opet je napao 1808. godine Tursku. Mirom u Bukureštu (1812.) dobio je Besarabiju. Kopnena ekspanzija doprla je sada do Pruta.

Čuveni politički testament Petra Velikog, taj lažni dokument, sastavljen kako se govori[lo] 1811. godine, preporučio je Rusima da se ‘rašire duž Crnog mora pomoću svih sredstava koja imaju’ sve do Carigrada, te da vladaju tim bazenom sredstvom dostatno pojačane flote. Uzmemo li da je taj dokument napisan zaista 1811. godine, onda vidimo da je Rusija učinila sve što je stajalo u njezinoj moći da mu se prilagodi u razdoblju koje je počelo slomom Prvog Carstva.

Isto tako Rusija neće ponovno izgrađivati razrušeni Sevastopolj. I pomorska sila je bila u tom sretnom položaju da je mogla istovremeno uništiti i flotu i bazu svog neprijatelja, slično kako je učinila 1793. u Toulonu, a 1807. godine u Kopenhagenu.

Najposlije, Rusija, svjesna opasnosti koja joj može prijetiti u toj oblasti, naginje u posljednje vrijeme [1930-ih godina] stvaranju moćnih industrijskih i rudnih središta na Uralu i u zapadnom Sibiru (željezo iz Magnitorska, ugljen iz Novo-Kutnevska, bakar iz Baljkasa, itd.) u srcu azijske zemlje, veoma daleko od opasnosti svake navale, dajući tako svojoj kontinentalnoj ogromnosti maksimalni strategijski efekt. Iz svih tih razloga ne bi se smjelo nepromišljeno i bez rezervi ekstrapolirati pouke iz prošlosti.

Zar su se boljševici zaista odrekli vječnog panslavističkog programa vanjskog utjecaja Rusije, podržavanog nekada pod zastavom pravoslavlja, a sada komunističkim ciljevima? Zar su zaboravili na zbijenu formulu postavljenu u početku svoje vladavine: ‘Crno more postat’ će crveno’, na taj kromatični simbol koji podsjeća na ekspanziju? Zar rušitelj više nikada neće biti rušitelj? […] I zatim, jednog lijepog dana, kada tamo bude sve završeno, rušitelj bi se, zbacivši masku s lica okrenuo prema Zapadu koji ostaje za njega uvijek pravo i glavno ratište! […] povezani skup događaja koji daje sigurnu sliku današnjice i budućnosti, a ukoliko se odnosi na Crno more, R. Castex zaključuje da bi bilo mudro ne smatrati igru završenom onim što zaista ne predstavlja ništa drugo nego jedan međučin.“ (R. Castex [Kasteks], More protiv kopna, sv. II, Geca Kon a. d., Štamparija Drag. Gregorića, Beograd, 1940, str. 249-250, 255, 263, 289-290).

Izvatke odabrao i ponešto kroatizirao: Đivo Bašić

P. S. „Imperijalističkim ciljevima se u novije vrijeme daju razni nazivi za prekriti njihovu krutu tendenciju. Nitko ne voli nazivati osvajanje tuđeg teritorija pravim nazivom. Razvidno je da postoji ideološki imperijalizam kao što postoji i ekonomski. Povijesne činjenice pokazuju da se i ideološki imperijalizam može pretvoriti u politički, ekonomski. Carigrad ipak nije mogao očuvati karakter drugoga Rima. Ovaj je karakter nuždom povijesnog razvitka prešao na Moskvu kao na najjaču pravoslavnu državu nakon propasti Bizanta. Moskovski vladari, riješivši se mongolskog gospodstva, stvorili su već u XVI. vijeku ideologiju ‘trećeg Rima’. Tako je postala Moskva ‘treći Rim’ za sve pravoslavne narode Istoka. Kad je u Europi došlo vrijeme postavljanja na tapet istočnog pitanja, razvila se u carskoj Rusiji nužno tendencija uspostave križa na sv. Sofiji u Carigradu i Rusija je nastojala biti i faktička nasljednica i posjednica bizantskog drugog Rima. Ova ideologija dovela je Rusiju na Balkan i u sferu Mediterana. Umjesto pravoslavnog trećega Rima postala je Moskva crveni Rim koji je neko vrijeme njegovao ambicije revolucioniziranja cijelog svijeta. Treći Rim postao je u prvi mah gotovo anacionalan, dok je carski treći Rim otpadanjem Grka i Rumunja iz njegove sfere dobio karakter zaštitnika velikog dijela slavenstva. Tako je ideološki imperijalizam u Rusiji doživio istu sudbinu kao i svi ideološki imperijalizmi u Europi. Završio je bez pozitivnog rezultata za nositelja tog imperijalizma. Rusija ipak i u svojoj novoj odori nije izgubila iz vida ono za čime je težila carska Moskva kao treći Rim, tj. doći što bliže sferi Mediterana.“ (Petar Skok, Rusi i Mediteran, Jadranska straža, god. XV., br. 5., Split, 1937., str. 180., 182.-183.).

Đivo Bašić

Povezani članci

Pobačaj je maximum crimen

HF

Radite sa strašću

HF

EPIGRAMI – Prazne riči

HF

Pepe Escobar prije izbora

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...