Hrvatski Fokus
Religija

Rajmund Kupareo potječe iz stare srednjodalmatinske plemićke obitelji Kuparić

Hrvatski svećenik, sveučilišni profesor, pjesnik, teološki pisacesejistskladateljprevoditelj, nakladnik i redovnik dominikanac

 

Rajmund Kupareo (krsnim imenom Luka) (VrboskaHrvatska 16. studenog 1914. – Zagreb6. lipnja 1996.) bio je hrvatski svećenik, sveučilišni profesor, pjesnik, teološki pisacesejistskladateljprevoditelj, nakladnik i redovnik dominikanac. Pisao je na hrvatskomčeškomlatinskom i španjolskom jeziku. Djelovao je nekoliko desetljeća u Čileu.

Rodom je s otoka Hvara, a potječe iz stare srednjodalmatinske plemićke obitelji Kuparić (Kupareo), podrijetlom s otoka Šolte i Splita. Godine 1930. stupio je u Dominikanski red u Dubrovniku, a 1937. godine zaređen je za svećenika u Splitu. Za svoju svećeničku službu odabrao je geslo: „S Njim trpimo, da se s Njim i proslavimo“ (Rimljanima 8, 17). Diplomirao je 1939. godine na Visokom filozofsko-teološkom učilištu Dominikanskoga reda u Dubrovniku.

Uređivao je mjesečni časopis Gospina krunica za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. U istom razdoblju studirao je na Mudroslovnom fakultetu Hrvatskoga sveučilišta u Zagrebu gdje je postao profesorom talijanskoga jezika i književnosti (15. listopada 1943.) i profesorom etike i estetike (19. ožujka 1944.). Surađivao je s Alojzijem Stepincem, kojemu je bio i nakladnik. Od 1941. godine upravljao je Dominikanskom nakladom Istina. Za to je vrijeme obnašao službu kapelana u Trnju. Padom NDH smatrao je da ne mora bježati pred partizanima te se nije zaputio prema Bleiburgu. Utoliko više što je računao na znance i prijatelje Židove kojima je spasio život, na način da im je davao lažne potvrde o krštenju i vjenčanju, da bi mogli pobjeći Gestapou i otići u Švicarsku.

Godine 1947. protiv svoje volje bio je prisiljen emigrirati iz Hrvatske. Otišao je u Olomouc u Češku, gdje je magistrirao teologiju. Potkraj 1947. i tijekom 1948. zatekao se u Španjolskoj, zajedno sa skupinom od oko pedesetak Hrvata, među kojima su većinu činili studenti, a ostali su bili svećenici i intelektualci raznih zvanja. Kupareo je zajedno s franjevcem Brankom Marićem dao ideju za osnivanje Zajednice Hrvata u Španjolskoj (Union Croata en Espańa). Zajednica je osnovana 23. lipnja 1948. u franjevačkom samostanu San Francisco Grande u Madridu, a Kupareo je bio među odbornicima.

Dominikanske starješine ga narednih godina šalju diljem svijeta; u tom razdoblju objavljuje knjižicu Pasión de Cristo: Poema sacro en cinco misterios (Madrid, 1949., knjiga od 86 stranica). Naposljetku dolazi u Čile, gdje je dobio zadaću sudjelovati u obnovi Čileanske dominikanske provincije.

Na poziv Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu (Pontificia Universidad Católica de Chile1950. godine dolazi predavati estetiku i aksiologiju na tamošnjem Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti. Iduće, 1951., godine na istom sveučilištu je doktorirao, disertacijom pod nazivom Ars et Moralis. Na istom je sveučilištu bio dekanom (u dva navrata) i prorektorom.

Predavao je nekoliko predmeta na Papinskom katoličkom sveučilištu:

  • dogmatiku na Instituto Familiar,
  • eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago,
  • katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i
  • estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji.

Uređivao je časopise El mundo católico i Anales de la Facultad de filosofia y ciencias de la educación, a pokrenuo je časopis za filozofiju umjetnosti Aisthesis.

Godine 1964. pokrenuo je na Filozofskom fakultetu Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu Centro de Investigaciones Estéticas, koji danas djeluje pod imenom Instituto de Estetica.

Godine 1971. vratio se u Hrvatsku nakon što je pretrpio moždani udar. Boravio je do smrti u dominikanskom samostanu na Koloniji (Kontakova 1), gdje je nakon stanovitoga oporavka razvio vrlo plodnu spisateljsku djelatnost. Kao profesor emeritus Papinskoga katoličkoga sveučilišta u Čileu, istodobno nastavlja na španjolskom jeziku objavljivati radove u čileanskom filozofskom časopisu Aisthesis, kojega je sam bio pokrenuo u svojem čilanskom razdoblju. Zadnji od tih radova na španjolskom jeziku je La Belleza y el Arte, objavljen 1995. godine.

Od 1960. član je The American society for Aesthetics (Cleveland, Ohio). Od 1985. godine inozemni je član Čileanske akademije (Instituto de Chile). Dana 30. travnja 1995. godine predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.[6] Iste godine dobio je i Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području književnosti.

Njegove pjesme sadrže toplinu i jednostavnost, okrenutost duhovnom, zavičajnom, tragikom hrvatske zemlje, svetošću i dubokom ljubavlju prema domovini. Nikola Šop mu je sigurno uzor u skromnosti, Ante Cettineo u zavičajnoj tematici.

Isus, Marija, Josip, sv. Dominik. Možda ga najbolje opisuje pjesma “Moj život” napisana u 21 godini života, ali i pjesme “Kanarinci” i “Suncokreti”, te “Oj, otočki svećenici”

 

MOJ ŽIVOT

 

Ja nisam k’o drugi niz bujicu poš’o.

Rano mi je na hrid slaba stala noga.

Svi se čude zašto krvari mi srce,

I prati me suza od djetinjstva moga.

 

Ne znaju da tražim napuštene, bijedne,

Koje nitko neće, koji patnje kriju,

Da ja ljubim duše silno i duboko,

Koje se u patnji ipak tiho smiju.

 

Preda mnom je prošla sva prolazna sreća

U raskošnom svjetlu i ognjenu cvijeću,

Prekrio sam oči, jer ja imam tajnu

Koju reći neću, nikad reći neću.

 

Jer često je ljudska, makar svijetla radost

Tek titranje suza načas skrita bola.

Zato moje pjesme, premda vedre, smjele,

Mnogom uhu zvuče poput tužna mola.

 

Moj je život pjesma (možda nekom ružna)

Ali mome srcu sve draža i bliža.

Zar istina nije da je i Sin Božji

Najbliži, najdraži na drvetu križa.

[1935.]

 

USPAVANKA HRVATSKIM POLJIMA

 

Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,

već odavna po vašim grudima trnokop ne ruje.

Stari su težaci umrli sa zadnjim gutljajem vina.

Na vašim leđima stranac ljetnikovce gradi.

Netko drugi vašu sudbinu sad kuje.

Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,

ograda više nema da vas brane od živina.

 

Spavajte, spavajte, napuštene njive,

već odavno po vama plugovi ne oru.

Zadnji su konji otjerani u tvornice mesa,

tek je po koji ostao za prijenos mrtvačkoga lijesa.

Sinovi su vaši doživjeli sudbinu još i goru,

prisiljeni da napuste oranicu dragu

i ponude tuđincu svoju mladost i snagu.

 

Spavajte, spavajte, umorni vinogradi,

uokvireni negda smokvama i maslinama:

više neće u vama pjevati djevojka noseći naramak pruća,

niti odzvanjat rev magaraca dolinama.

Spavajte, spavajte, njive, ali ne i naši jadi

zbog nestale pšenice, kukuruza i zobi.

Spavajte, spavajte, dok nas Anđeo Uskrsnuća

ne probudi s vama

i razbije verige teške naše kobi!

Zagreb, 1972.

 

KANARINCI

 

Krletka je vašom kolijevkom i logom,

Sudrugovi žuti!

Vi pjevate ipak titrajući nogom

Po prečkama sitnim skladno razasuti.

 

Nas obruči tište silnih paralela

I meridijana.

Vedriji ste od nas, jer vam ljubav splela

Tu u kutu gnijezda, suncem ogrijana.

 

Krletka je tijelo, krletka je svemir,

A na pustoj nadi srce obješeno.

Pomozite, zlatni, otklonite nemir

Pjesmom koja tješi dijete osamljeno!

[1951.]

 

SJEĆANJA [II.]

 

Sjećaš se, Isuse?

Bili smo mali, mali

i sjedili uz ognjište.

Naši su obrazi kao ruže cvali.

Bura je šibala svom žestinom,

a djed je blagoslivljao badnjak

uljem i vinom.

Izgledalo je da mu brada gori

i nestaje u plamenu

(gdje čarobne počinju priče).

 

Danas više badnjaka nema,

ni ognjišta zidanih u kamenu.

Na njima večeru nitko ne sprema.

Sve je pusto, sve tjeskoba m˜ri.

(U potkrovlju se mačke ganjaju i kriče.)

 

Sjećaš se, Isuse,

kad s tatom smo drvce birali u boriku,

da bismo ga unijeli dok se spušta tama?

(a kad bi se zvona pomakla u zvoniku,

Ti bi slatko zaspao u jaslicama).

 

Danas više nema ni bora, ni tate,

ni prijatelja da se k nama svrate.

Nestaju pomalo sva naša sela,

borike je vatra na garišta svela.

 

Sjećaš se Božića u dalekom svijetu,

kad lijekove gutah da usnem što prije

i ponoćna ne čujem zvona?

Tuđa popijevka umnaža sjetu, dušu ne grije

k’o domaća ona što ljubavlju diše.

 

Na povratku srce obuze mi zima:

većine najdražih nema više.

Otiđoše zauvijek. Valjda ni njima

ovakav Božić ne prija.

 

A prijatelji?

Raspršili su se.

Za starim ognjištem

žudimo noćas Ti i ja,

moj mali Isuse!

[1993.]

Teo Trostmann

Povezani članci

Posvećene crkva i oltar Gospe Hrvatskoga Krsnog Zavjeta

HF

Uspostava Hrvatske katoličke mreže

HF

Knjiga o crkvi Sv. Vlaha

HF

Bl. Ivan Merz o “prisajedinjenju”

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...