Hrvatski Fokus
Intervjui

Glavni je razlog sukoba gospodarske naravi

Mi smo kršćani Arapi. Mnogi poistovjećuju Arape s islamom, no to nije tako, premda je istina da je većina Arapa danas islamske vjere

 

Nedavno održani obred uvođenja novih članova u Viteški red Svetoga groba jeruzalemskoga, prvi takav obred na hrvatskom tlu, okupio je u Zagrebu mnoge uglednike. Jedan od njih bio je i glavni administrator Latinskoga jeruzalemskoga patrijarhata Imad Twal. Jednostavni se svećenik odmah i rado odazvao pozivu na razgovor za Glas Koncila, objasnivši da ga je u Zagreb kao svojega izaslanika poslao apostolski administrator (od Pape imenovani upravitelj do izbora novoga patrijarha) Latinskoga jeruzalemskoga patrijarhata nadbiskup Pierbattista Pizzaballa, koji je u to vrijeme bio na velikom pastoralnom pohodu biskupijama patrijarhata u Sjedinjenim Američkim Državama.

Imad Twal rodom je iz Jordana, iz stare beduinske arapske kršćanske obitelji u Madabi, gradu poznatom po predivnim mozaicima, po mučeništvu i svetištu Ivana Krstitelja, kao mjestu Mojsijeva izbjeglištva i mjestu s kojega mu je Bog pokazao Svetu Zemlju (brdo Nebo). Sugovornik (nije, objasnio je, u užoj rodbinskoj vezi s latinskim jeruzalemskim patrijarhom u miru Fouadom Twalom), osim teoloških studija, studirao je i pedagoške znanosti u Amanu i Liverpoolu, a uz mlade i njihov odgoj i obrazovanje bio mu je vezan dobar dio svećeničke službe. Bio je, naime, duhovnik katoličkih skauta, animator pastorala mladih u sjevernom Jordanu te zadužen za odnose s javnošću i za koordinaciju međunarodne suradnje na Američkom sveučilištu u Madabi. Kao glavni administrator Twal se bavi materijalnim i gospodarskim vidovima djelovanja patrijarhata, što uključuje primanje i dijeljenje pomoći koja dolazi od dobrotvora, među kojima istaknuto mjesto zauzima Viteški red Svetoga groba jeruzalemskoga.

Arapi, beduini, autohtoni kršćani i katolici

  • Možete li za početak ovoga razgovora predstaviti Latinski jeruzalemski patrijarhat?

Imad Twal: Kad govorimo o Latinskom jeruzalemskom patrijarhatu, govorimo o biskupiji Jeruzalem za katolike zapadnoga, latinskoga obreda, za rimokatolike – za razliku od četrnaest drugih također autohtonih istočnih kršćanskih Crkava, katoličkih i pravoslavnih – i to u Jordanu, Palestini, Izraelu i na Cipru. Osnivanje patrijarhata 1099. godine vezano je uz križarske ratove. Kad su križari uzmaknuli, s njima je otišla i latinska hijerarhija. Ostala je franjevačka Kustodija Sveta Zemlja kojoj je zadaća bila čuvati i štititi sveta mjesta. No lokalne obitelji, Arapi, beduini, živa mjesna Crkva, ostala je i nije preostalo ništa drugo nego da se za njih skrbe različite istočne Crkve, što nažalost nije baš najbolje funkcioniralo.

Možda je ovdje mjesto da razjasnimo nešto što mnogi u Europi ne razumiju. Mi smo kršćani Arapi. Mnogi poistovjećuju Arape s islamom, no to nije tako, premda je istina da je većina Arapa danas islamske vjere. Arapi su narod, istočna kultura, ljudi koji govore arapskim jezikom, spomenuti već u Djelima apostolskim. S obzirom na vjeru, ima Arapa koji su muslimani, a ima i Arapa koji su kršćani, i to autohtoni. Tako je, zbog duhovne i pastoralne skrbi nas Arapa latinske katoličke tradicije, od Rima zatraženo da obnovi latinsku biskupiju u Jeruzalemu. Učinio je to papa Pio IX. 1847. godine. Prvi patrijarh bio je Josip Valerga.

Bio je to vrlo mudar i brižan biskup s jasnom vizijom. Govorio je: Crkva bez lokalnoga klera i nije Crkva. Izgradio je sjemenište te je počeo graditi škole; i to škole vezane uz župe. Bio je svjestan: u crkvu ljudi dođu sat vremena tjedno; u školu pet dana u tjednu. Dakako, te su škole već u samom početku bile privlačne i drugim kršćanima, tako da je u početku zahvaljujući njima bilo mnogo prijelaza na katoličku vjeru. Kad je riječ o školama, potrebno je još nešto reći: živa Crkva o kojoj govorimo kad je riječ o patrijarhatu, ti ljudi, beduini, siromašan su narod i ne mogu – ne možemo – sami uzdržavati te škole. Zato i pape, uključujući i sadašnjega papu Franju, pozivaju katolike diljem svijeta da molitvom i solidarnošću pomažu Crkvi u Svetoj Zemlji kao »majci« svih drugih mjesnih Crkava.

Škole – katoličke, ekumenske i dijaloške

  • Katoličke škole slove kao posebno jaka strana Crkve u Svetoj Zemlji…

Imad Twal: Uistinu, bez lažne skromnosti možemo govoriti o silnom doprinosu latinskoga patrijarhata odgoju i obrazovanju u čitavoj regiji. Prvo moramo objasniti nešto što europskomu mentalitetu nije po sebi jasno. U našim zemljama škole su podijeljene u dvije skupine: privatne i državne. Državne škole uzdržava vlada. Unutar privatnih škola također imamo dvije skupine. U prvoj su skupini one iza kojih stoji »biznis«, kapital, a namijenjene su elitama. Drugu skupinu čine naše škole, župne škole po selima, koje uglavnom pohađaju siromašni. Drugo, u našim zemljama, osim Izraela, nema subvencija za privatne škole, tako da se sami moramo snaći. I treće, u državnim školama nema vjeronauka, osim islamskoga.

Stoga je važnost naših škola dvostruka. Prije svega važne su za našu katoličku crkvenu zajednicu. Za nas je uistinu presudno imati škole i postići to da sva kršćanska djeca pohađaju naše škole. Važnost škola za katolike vidljivo se očituje i po tome što naša duhovna zvanja, svećenici i redovnice, u pravilu izlaze iz naših škola.

Druga razina važnosti jest ekumenska i dijaloška. Budući da se ustraje na kršćanskom nauku, naše su škole važan čimbenik u vjerskom odgoju članova drugih kršćanskih Crkava. A budući da smo otvoreni i za muslimane, u našim se školama učenici i učenice od samoga početka uče suživotu. Nikada se ne će naći pripadnik Islamske države ili koje druge ekstremističke skupine da je pohađao našu školu. Dio otvorenosti naših škola su i miješani, muško-ženski razredi, što u državnim školama u regiji nije slučaj.

Možete li iznijeti neke brojke?

– Imad Twal: Imamo 45 škola – pet u Izraelu, 15 u Palestini, 25 u Jordanu – s više od 20 000 učenika i oko 2000 učitelja i profesora.

O Europi i Crkvi u Europi

  • Europu dovoljno poznajete, a opet ste dovoljno daleko da budete objektivni. Kako je vidite?

Imad Twal: Prije svega, iz dana u dan vidimo da ljudi u Europi, a to se nažalost prenosi pomalo i na ostatak svijeta, žive sve više individualistički, nesposobni za obiteljsko i svako drugo zajedništvo i solidarnost. Drugi problem su mladi s nizom problema, uključujući pitanje zaposlenja, a time i budućnosti. Kad je riječ o vjerskom životu, također je u crkvama previše sijedih glava, a premalo mladih. Dokle? Crkva bez mladih Crkva je bez budućnosti. A to vrijedi i za mlade: mladi bez Crkve, bez nekoga tko će im navijestiti Boga, također su bez budućnosti, bez nade. Sve to treba shvatiti kao izazov. Očito je da ćemo u 21. stoljeću kao Crkva, posebno u Europi, morati djelovati i propovijedati drugačije nego što smo navikli. Svijet se mijenja, ništa nije stalno, pa ni naš način rada. Treba biti otvoren novim putovima.

Europa je domovina ljudskih prava i takvom treba ostati. Pa i kad je riječ o međunarodnoj politici. Navest ću primjer koji je meni blizak, pitanje Izraela i Palestine. Jedina zemlja koja je u ovom času okupirana jest Palestina. Dokle? Treba to reći. Zašto su u tome mnoge zemlje Latinske Amerike hrabrije od Europe? Europa se treba vratiti svojim kršćanskim korijenima, svojemu krštenju. Stvarajući skladnu sintezu između kršćanske poruke i ljudskih prava, u stanju je oblikovati novi tip kako religioznosti tako i humanizma. Jer kad govorimo o ljudskim pravima, zapravo govorimo o dubinski religioznom pitanju.

Ne odlazi se zbog »prekvalificiranosti«

  • Netko je ne tako davno sugerirao da je Crkva sama »kriva« što kršćani odlaze iz Svete Zemlje jer im je pružila odveć dobro obrazovanje. Zato im nije teško otići, primjerice, u Europu…

Imad Twal: Danas je odgoj i obrazovanje imperativ i prioritet, bez obzira na vjeru i bez obzira čime se obitelj bavi, kakav joj je društveni status ili čime se osoba u životu kani baviti. To vrijedi za sve. Kršćani su, istina, tomu možda otvoreniji jer je u kršćana na djelu svojevrsni balans između istočnoga i europskoga mentaliteta.

No pitanje emigracije nije pitanje kršćanske zajednice. Emigracija je pitanje sigurnosti, boljega života u gospodarskom i političkom smislu. I ne emigriraju samo kršćani. Emigriraju i muslimani, emigriraju i sami mladi Izraelci jer nemaju sigurnosti. Svi bi željeli u Europu, ili bolje rečeno u ono što im se na televiziji prikazuje kao Europa, često nesvjesni individualizma i otuđenosti koji našemu mentalitetu posebno teško padaju.

Zbog toga, da bismo zadržali mlade ljude u Svetoj Zemlji, latinski patrijarhat, zasad samo u Palestini, uz financijsku potporu Vitezova, ali i drugih organizacija, provodi projekt gradnje stanova. Nadamo se da će u doglednoj budućnosti tako biti i u Jordanu. Trenutačno gradimo stotinjak stanova, na zemljištu koje pripada patrijarhatu, i pripremamo svu potrebnu infrastrukturu. Mladi ljudi koji su obuhvaćeni projektom također sudjeluju svojim skromnim doprinosom. Za nekoliko godina to će biti njihov dom. Time ih pokušavamo ohrabriti da ne odu.

»Mladi naraštaji čeznu za mirom«

  • Po Vašem mišljenju, ima li nade za rješenje izraelsko-palestinskoga sukoba?

Imad Twal: Ima nekoliko stvari koje treba razjasniti, svima. Prije svega kad je riječ o izgradnji mira i suživota, moramo govoriti o ljudskim pravima prije negoli o religiji. Ako na tom polju ustrajemo na svojoj religiji, na svojoj knjizi, nikada ne će biti mira. To jest ako muslimani tumače Kuran ovako: Jeruzalem je naš i samo naš; ako Izraelci na isti taj način ostanu pri Tori – nikada ne će biti mira.

Drugo, važno je ne biti sebičan. Rješenja ima i moramo za njih biti otvoreni. Neke ideje za mogući mir dao je papa Pavao VI., neke naš jordanski kralj Husein. No političke elite u Izraelu i nekim arapskim zemljama odbacuju ideje koje bi mogle dovesti do mira. Može se to objasniti i time što sukob nekima donosi veliku financijsku korist. Ipak, optimističan sam. Mislim da mladi naraštaji čeznu za mirom. Svi, na obje strane. Dosta im je. Zato od njih treba početi. Stari su u tom smislu potrošeni, nikada ne će zaboraviti što je bilo. A kad govorimo o mladima, ponovno se vraćamo odgoju; odgoju za dijalog, pri čemu poglavito mislim na živi dijalog, ne samo »konferencijski«.

Prisutni prije svih carstava i vlada

  • Možete li ukratko predstaviti kršćane u Svetoj Zemlji?

Imad Twal: Kad govorimo o kršćanima u Svetoj Zemlji, valja imati na umu da kršćanske zajednice, kao i naš patrijarhat, žive u tri političke stvarnosti: Izrael, Palestina i Jordan. U Izraelu su većina kršćana, njih oko 90 000 – a o njima se puno ne govori – imigranti koji dolaze raditi. Posebna su skupina kršćani hebrejskoga jezika, dakle obraćenici. U našoj ih zajednici, tj. patrijarhatu, ima tristotinjak. Ostali su kršćani pripadnici jedne od četrnaest Crkava. Na sjeveru, u Galileji, najveća su zajednica, uz pravoslavne Crkve, melkiti, dakle grkokatolici. U Jeruzalemu ima oko 10 000 autohtonih kršćana, a u Palestini oko 60 000. U Jordanu ima više od 200 000 kršćana, većinom pravoslavnih. Katolika ima oko 70 000, no zahvaljujući našim školama, medicinskim ustanovama i centrima za različite skupine potrebitih, na neki smo način u službi ne samo svih kršćana, nego i mnogih muslimana. Tri bolnice imamo od samoga početka Jordanskoga emirata. Valja podsjetiti da smo mi, arapski kršćani, prisutni na tom području prije svih carstava i vlada, štoviše prije same pojave islama. Iz onoga što sam rekao već je jasno da kršćani imaju veliko zanimanje za školstvo. Također ih puno radi u vladinim ustanovama, u vojsci, a snažni su i u privatnom i financijskom sektoru te posebno, na području cijele Svete Zemlje, u turizmu.

Kršćani u Jordanu rasli s društvom

  • Jordan slovi kao uzor međureligijskoga sklada, kao jedna od ne baš brojnih većinski islamskih zemalja u kojima kršćani uživaju potpunu slobodu. Čemu se to može zahvaliti?

Imad Twal: Dvije su stvari, kad govorimo o Jordanu, u tom pogledu bitne. Prije svega kraljevska obitelj koja se uvijek brinula o beduinskim obiteljima, među kojima su i kršćanske obitelji. Tako su kršćani integrirani u društvo ne kao skupina koja je došla sa strane, nego koja je rasla s društvom. Jednako je tako kršćanska zajednica sa svoje strane uvijek bila lojalna kraljevskoj obitelji.

Druga je važna stvar beduinski mentalitet. Postoji jedna pošalica koja kaže da u beduina nema religije. To, naravno, nije točno, nego se želi reći da religijska pripadnost ne lomi osobne i društvene veze. Tek se nedavno, možda u posljednjih petnaest godina, počelo isticati razlike. Ja primjerice nikada nisam znao tko je od muslimana sunit, a tko je manjinski šijit. Tako, politički se sukobi u regiji očito ipak prelijevaju i u Jordan.

Polovica jordanskih građana ima izbjegličko podrijetlo

  • Kad smo kod toga, Jordan je poznat kao zemlja koja je uvijek bila otvorena za izbjeglice, u čemu ni danas nije drugačija. Možete li opisati stanje po tom pitanju?

Imad Twal: Jordan zapravo nema gotovo nikakve resurse, osim velikih ljudskih resursa i pomoći sa strane. Vratimo se malo u povijest: mnoge su obitelji došle sa sjevera Palestine tijekom rata 1948. godine; slično je bilo 1967. godine; u sedamdesetima mnogo je izbjeglica došlo iz Libanona, a 1989. godine, kad je Irak napao Kuvajt, mnogi Palestinci koji su tijekom izraelsko-palestinskih sukoba onamo pobjegli nisu se vratili u Palestinu, nego su došli u Jordan i stekli trajno boravište. U Jordan su došli i mnogi Iračani, ali ih je većina u međuvremenu otišla u Europu. Sada nam dolaze mnogi izbjeglice iz Sirije. Smatra se da se u Jordanu nalazi 1,3 milijuna izbjeglica. A statistike kažu da u ovom času polovica jordanskih građana ima izbjegličko podrijetlo.

Posebna skupina izbjeglica o kojoj se mnogo ne govori su Iračani koji su pobjegli sa sjevera zemlje pred zločinima ISIL-a. Znamo da su iz tih područja prognani kršćani i jezidi. Mnogi kršćani došli su u Jordan i o njima se gotovo isključivo brine Katolička Crkva. Trenutačno imamo 800-tinjak kršćanskih obitelji. Zajedno s Jordanskim Caritasom, ali i drugim organizacijama, među kojima važnu ulogu igraju i Vitezovi svetoga groba, baš kao i neka veleposlanstva, promičemo nekoliko projekata da bismo pomogli tim ljudima: stvaranje radnih mjesta, pomoć u pokrivanju troškova života, iznajmljivanje kuća za obitelji… Tako je Jordan postao velikim domom za izbjeglice iz svih arapskih zemalja.

Ipak, u posljednje vrijeme to ne prolazi bez unutarnjih izazova. Primjerice, mi nemamo dovoljno vode. Dolazi i do nezadovoljstva domaćih ljudi jer im izbjeglice uzimaju posao. Javljaju se i drugi društveni problemi. Na primjer, u Jordanu prije nekoliko godina nije se moglo vidjeti prosjaka, sada i toga ima. Tu su i nedostatne strukture, primjerice škole… Kraljevska obitelj i vlada mnogo rade na tome, traže međunarodnu pomoć. A mnogi izbjeglice i dalje moraju čekati na granici. Vlada kaže: dosta, ne možemo ih primiti jer im nismo u stanju osigurati najnužnije.

Politika je manje važna od ljudi

  • Zapravo je to zadivljujuće. Nema europske zemlje koja bi to »progutala«…

Imad Twal: Mislim da je to prije svega pitanje mentaliteta, tradicionalnoga beduinskoga gostoprimstva. Kao primjer navest ću slučaj iračkih kršćanskih obitelji koje sam malo prije spomenuo. Došli su, Crkva ih je primila, neka su nam veleposlanstva pribavila šatore pa smo mnoge smjestili po crkvama. Neke su naše obitelji primile u svoje domove. Svećenici su po crkvama poticali vjernike da pomognu. Prva tri mjeseca te su obitelji živjele isključivo od pomoći i doprinosa lokalnih vjernika. Potom je intervenirao Papa darovavši prihod Svete Stolice od Svjetske izložbe u Milanu, uključili su se i drugi, tako da smo za te ljude počeli otvarati radna mjesta. Primjerice, učimo ih kako se izrađuju mozaici, po kojima smo u svijetu poznati i koji su turistička atrakcija i nezaobilazan suvenir, dajemo im početna sredstva i slično. To je dio našega mentaliteta, odgoja koji se osjeća počevši od same kraljevske obitelji: ne može se nekoga tko dođe bez ičega ostaviti vani.

  • Niste baš izravno vezani uz Siriju i Irak, no ipak ste im bliže nego mi u Europi…

Imad Twal: Prema mojem mišljenju, problem Sirije, kao i Iraka, nisu ljudska prava ili navodna tiranija vlastodržaca. Kad bi to bio presudni problem, mogli bismo prstom uprijeti u mnoge druge zemlje, primjerice u Saudijsku Arabiju, pa po mnogočemu i u samu Ameriku. Glavni je problem gospodarske naravi. U Iraku su se željeli domoći nafte, u Siriji žele kontrolirati plinovod na liniji Katar – Turska – Europa. Tu se sudaraju s velikim interesom Rusije. Neki im kažu ‘da’, drugi, poput Bašara al-Asada, kažu ‘ne’ i snose posljedice. Trenutačno al-Asada štiti Rusija. No pronađe li ona neki drugi, važniji interes, ili se nekako dogovore, prepustit će ga njegovoj sudbini.

Ono što je nama kao Crkvi važno jesu ljudi, obitelji. Zato se Crkva uvijek zauzima za političko, dijaloško rješenje. Tko će biti na vlasti manje je važno od toga da ljudi mirno žive u svojoj zemlji.

Posjetite Svetu Zemlju!

  • Možda Vaša završna poruka našim čitateljima?

Imad Twal: Prije svega ostanite otvoreni ljubavi prema Svetoj Zemlji. Crkva u Hrvatskoj mora znati da ima Crkvu majku, a to je Crkva u Jeruzalemu. Potom, pozvao bih vas da se molite za mir u Svetoj Zemlji, ali i na čitavom Bliskom istoku. Vidimo što se sve događa. Irak, Sirija, sada i u Egiptu. Vijesti iz tih zemalja često ne dopuštaju ljudima diljem svijeta da se sjete Svete Zemlje. Stoga bih također poručio: Ne zaboravite Svetu Zemlju! Nama su potrebne vaše molitve, vaša blizina, vaša potpora. A sve to možete izraziti ako posjetite Svetu Zemlju. Stoga, ako možete, dođite kao hodočasnici i znajte da ne posjećujete samo kamenje, nego živu Crkvu, ljude, obitelji koje tamo žive. Eto, to bi bila moja poruka.

Darko Grden, Glas Koncila, 1. lipnja 2017., https://www.glas-koncila.hr/imad-twal-glavni-administrator-latinskoga-jeruzalemskoga-patrijarhata/

Povezani članci

Zajednička nominacija Bokeljske mornarice bila je zabluda

hrvatski-fokus

Hrvatsko pravosuđe je leglo kriminala!

HF

Bili smo avangarda, jer smo preferirali ulicu

HF

Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...