Da nije bilo Bleiburga i križnih putova Hrvatska bi 1948. imala 4.424.455 stanovnika?
Uoči obljetnice bleiburške tragedije, o događanjima na Bleiburgu u svibnju 1945. te o demografskim posljedicama Bleiburga i križnih putova za Narod.hr razgovarali smo s demografom Stjepanom Štercom. Stjepan Šterc rođen je 1953. u Desnoj Martinskoj Vesi, a osnovnu školu i I. gimnaziju završava u Zagrebu, kao i studij geografije 1979. godine. Za asistenta na Geografskom odsjeku PMF-a izabran je 1980. godine i od tada vodi vježbe iz „Demogeografije”, a samostalno kolegije Geografske grafičke metode i Statistiku za geografe. Magistrirao je 1987., a doktorirao 2012. godine. Od 1991. do 2003. godine radio je u Vladi RH, Ministarstvu vanjskih poslova te bio pomoćnik ministra razvitka i obnove i obrane, sudionik Domovinskog rata, djelatni časnik Hrvatske vojske s činom bojnika itd. Jedan je od osnivača Instituta Ivo Pilar, Hrvatskih studija i časopisa Društvena istraživanja i jedan od autora „Nacionalnog programa demografskog razvitka Republike Hrvatske”, „Zakona o otocima”, „Studije o razvitku područja posebne državne skrbi” itd. te bio član Vijeća za demografski razvitak RH, član Savjeta za prostorni razvoj RH, član Predsjedničkog vijeća, član Povjerenstva za sukcesiju Vlade RH i svjedok u Haagu u obrani hrvatskih generala. Predavao je na Hrvatskim studijima i Ratnoj školi MORH-a, a sada predaje na Geografskom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu.
- Bliži se obljetnica bleiburške tragedije. Možete li nam reći koje su procjene broja žrtava Bleiburga i križnih putova?
– Neosporno se radi o tragediji prešućivanoj i micanoj iz hrvatske kolektivne svijesti tijekom cijelog razdoblja totalitarnog jugoslavensko-komunističkog sustava upravljanja Hrvatskom, za koju nikad nitko nije odgovarao i koja se stalnim pokušajima nasljednih generacija želi prikazati opravdanom, drugačijom, potrebnom i naprednom. Nevjerojatan pristup prema ubijanju, osveti i neospornim zločinima bez suda, presuda i sagledavanja okolnosti i bez ikakvog razlikovanja dobi, spola, vremena i prostora djelovanja, u današnjim modernističkim priklanjanjima europskim civilizacijskim vrijednostima nasljednih sljedbenika. Prema Europi koja je i sama jasno i rezolutno osudila komunistički totalitarizam. I uvijek se valja zapitati kakva bi slika Hrvatske bila da se Hrvatska vojska npr. za i nakon Bljeska i Oluje ponašala poput blajburških egzekutora.
Puno je tekstova ispisano i analiza provedeno vezanih za broj žrtava i uvijek će postojati sumnje i nastojanja dokazivanja suprotnog, a time i svjesnog udaljavanja od istine, potiskivanja odgovornosti i u osnovi negacije zločina. Zato je bitno razmotriti potencijalni okvir stradanja kao jasno mjerljivu veličinu s demografskim parametrima zasnovanim na popisima stanovništva 1921., 1931. i 1948. godine, pokazateljima prirodnog kretanja u istom razdoblju i neospornim trendovima na osnovu njih. Razmotreno dijelom već u Hrvatskom tjedniku (Šterc, S., Velikosrpska statistika stradanja na koljenima 16.03.2017.) i tjedniku 7dnevno ovih dana (Šterc, S., Brisanje sustavne odgovornosti kolektivnog totalitarizma) i izgovoreno na predavanju na 70. obljetnici u Zagrebu.
Hrvatska je obzirom na rezultate popisa stanovništva 1921. i 1931. godine, pokazatelje prirodnog kretanja u razdoblju i odnosne trendove u popisu stanovništva 1948. godine trebala imati ukupno 4 424 455 stanovnika, a da je imala trendove kao npr. Srbija imala bi čak 4 686 393 stanovnika.
Između popisa 1931. i 1948. ukupni je gubitak 639. 000 tisuća osoba
„Prirodni prirast je u istom razdoblju trebao biti oko 8 promila ili oko 30 000 rođene djece prosječno godišnje (rađanje oko 60 000, umiranje oko 30 000), a 16,9 % od toga iznosi 5 070 (rađanje oko 10 140, a umiranje 5 070). Između popisa stanovništva 1931. i 1948. godine prošlo je 17 godina unutar kojih je bilo i 5 godina rata i 12 godina očekivanog rađanja, od koji 3 godine pojačanog poslijeratnog rađanja pa se može pretpostaviti oko 30 % manje rađanje godišnje od očekivanog, odnosno kroz 17 godina rođeno je oko 714 .rojatnije oko 400.000). Razliku prema broju stanovnika 1948. godine mogle su činiti migracije pa je ukupni gubitak u procjeni 639.000 osoba.
Pretpostavi li se oko 30 posto manje godišnje rađanje od očekivanog tijekom 5 ratnih godina i isto toliko povećanog poslijeratnog rađanja nakon rata do popisa 1948. godine (tzv. „baby boom”), moguć je obrazac: 10 godina po 8 promila, 5 godina po 5,6 promila i 2 godine po 10,4 promila. Po takvu modelu porast bi broja Srba u Hrvatskoj prirodnim putem bio u razdoblju 1931.-1948. godine za 81 530 osoba. Dakle u Hrvatskoj je 1948. godine u popisu stanovništva 1948. godine moglo biti popisano 714 530 osoba srpske etničke pripadnosti, a popisano je 543 795. Razlika od 170.735 mogla bi biti okvirni posredni i neposredni gubitak stanovništva.
Ništa se bitno neće promijeniti povećamo li stopu prirodnoga kretanja i na 10 promila tijekom cijeloga razdoblja od 17 godina jer gubitci u popisu stanovništva 1948. godine neće prijeći brojku od 200.000 osoba. Pritom se ničim ne licitira, a uvažavajući svaku žrtvu samo se ukazuje na potencijalne demografske okvire stradavanja kako se s njima ne bi politiziralo i manipuliralo u funkciji micanja i brisanja odgovornosti ili pak tumačenja prošlosti.
Prije razmatranja migracije stanovništva u istom promatranome razdoblju 1931.-1948. godine prisjetiti se valja i malo hrvatske pravovjernosti u dokazivanju vlastite krivnje, kojoj smo u partijskome razdoblju bili apsolutno skloni jer je tada bilo nezamislivo bilo kakvo promišljanje u otklonu od partijskih dogmi i kadrovskih stavova. Nastavak je uslijedio i u samostalnoj Hrvatskoj bez imalo volje i želje sagledavanja elementarnih demografskih trendova iz toga razdoblja (Škiljan, F., Organizirano masovno prisilno iseljavanje Srba iz Hrvatske 1941. godine, Stanovništvo 2/2, Beograd 2012.). Hvala za napisano: Drugi oblici ustaškog terora, poput masovnih likvidacija, uzrokuju da sve više Srba nelegalno prelazi iz NDH u Srbiju, što uzrokuje njemačkim vlastima u Srbiji niz problema. Prema njemačkim podatcima, u Srbiju je već do kraja srpnja prebjeglo oko 180 000 Srba, a čini se da je taj broj do kraja rujna ((1941. op.a.) premašio 200 000… Međutim, iz dokumentacije Komesarijata za izbeglice i preseljenike u Beogradu vidljivo je da su ilegalni odlasci pojedinaca u Srbiju bili učestali i u 1942, pa i sredinom rata, u 1943. godini. Dakle istraživanje iseljavanja Srba iz Hrvatske i čitave NDH nije završeno s 1941. godinom, pa stoga ni brojka od 200 000 preseljenika nije konačna brojka onih koji su otišli.
Uspoređujući službene rezultate popisa stanovništva koje su provodile i tiskale Kraljevina i FNRJ, prirodno kretanje stanovništva i ovakve „naučne” podatke ostajemo malo iznenađeni: protjerano preko 200 000 osoba iz Hrvatske, ubijeno između 700 000 i 70 000 osoba (kako kome odgovara), poginulo u ratu 45 000 osoba u partizanskoj vojsci, brojke i udjeli u Bosni i Hercegovini u popisu stanovništva 1948. godine rastu, standardnih migracija nije bilo, a popisi stanovništva su egzaktni. Navodno.
Nakon nabrojenoga, Srba u Hrvatskoj u popisu stanovništva 1948. gotovo nije niti bilo, osim registriranih 543 795 osoba. Nešto očito jako ne „štima” i igrači s brojkama izašli su malo izvan terena kršeći pravila, svjesni kako zapravo arbitra na terenu i nema. (Šterc, S., Kamenjar.com., 17.03.2017.). Rezultat je pritom onakav kakvim su ga zamislili i već davno zapisali, iako svatko može izvesti zaključak gdje je nestala razlika prema 639 000 osoba koje nedostaju u popisu stanovništva 1948. godine, koja populacija nedostaje s najvećim udjelom i gdje se to dogodilo” (Šterc, S., 7dnevno, 17. 5. 2019.)
Izravni i neizravni ukupni gubici stanovništva nisu naravno ukupni blajburški gubici i gubici na Križnom putu, ali su signifikantni za razinu stradanja i potvrdu tragedije iz Vašeg pitanja. Osim toga, po čemu bi to opet trebala biti tabu tema i zašto se o svemu tome ne može još uvijek javno, znanstveno i utemeljeno raspravljati? Čekamo konačno znanstveni skup o toj problematici u organizaciji Ministarstva znanosti i obrazovanja ili Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti s vodećim hrvatskim i stranim znanstvenicima u interesu hrvatske budućnosti i mladih generacija koje dolaze.
- U kolikoj su mjeri masovne poslijeratne egzekucije utjecale na demografski razvoj Hrvatske?
– Dijelom je već u odgovoru na prvo pitanje ukazano na signifikantnost stradanja i demografskog razvoja, a posljedice su po projekcijama do 1991. i 2011. godine jako su vidljive u broju rođenih; 436 020 djece manje rođeno do 1991., a do 2011. čak 669 240. Isti uzroci i posljedice nisu vidljivi u drugim državama. Procjenjuje se kako su svi emigracijski valovi i izravni i neizravni gubici stanovništva vezani za ratove u 20. stoljeću smanjili ukupno stanovništvo Hrvatske za gotovo 2,5 milijuna ljudi.
Izravne su posljedice brzi ulazak Hrvatske u post tranzicijsku fazu demografskog razvitka, rana pojava prirodnog pada, izumiranja i demografskog sloma, starenje ukupne populacije i općenito intenziviranje negativnih demografskih pokazatelja i trendova.
- Kada je riječ o žrtvama Bleiburga i križnih putova, svjedoci smo da mnoge osobe u javnom i političkom životu negiraju utvrđene povijesne činjenice. Kako komentirate tu pojavu?
– Negacija masovnih egzekucija dodatno potvrđuje neuređenost i podijeljenost hrvatskog društva, nasljednost upravljanja Hrvatskom, neokomunističku dogmatičnost spram prošlosti i jednosmjernost tumačenja u kojoj ne vrijedi europski modernizam, a sve to predstavlja razvojnu kočnicu i potisni faktor iseljavanja. Dominacija u javnom životu Hrvatske nasljednih generacija zato nastoji Hrvatsku prikazati najgorom mogućom zemljom, vječno odgovornom za sve što se događalo na ovim prostorima u prošlosti pa i za uspješnost obrane od izravne vojne srbijanske agresije.
