Hrvatski Fokus
Kolumne

Stota obljetnica Orjune – zločinačke protuhrvatske organizacije (1922. – 2022.)

Uvijek protiv hrvatskoga naroda i države

 

Nakon herojskog otpora hrvatskog naroda jugosrpskoj agresiji na Hrvatsku i pobjede nad barbarima s Istoka i domaćom petom kolonom devedesetih godina, naivno smo mislili da će riječ Orjuna, orjunaši i jugoslavenstvo nestati iz bilo kakvog političkog i kulturološkog miljea naše Domovine. Ne tako davno pročitao sam izvrsnu usporedbu tzv. izvorne Orjune i njenih današnjih slijednika. Prema njoj glavna meta te izvorne bili su Stjepan Radić, potom Ante Trumbić, a njihovih današnjih slijednika dr. Franjo Tuđman te hrvatski braniteljski i suverenistički duh. Rekli bi: Stara Orjuna kontra Radića i Trumbića – Nova Orjuna kontra Tuđmana! Ali stara i nova vazda protiv hrvatskoga naroda i države. Koliko god je ta, materijalno i duhovno antihrvatska teroristička organizacija u praksi, u standardnom organizacijskom obliku danas uglavnom nestala, njen duh i danas živi. I na sve moguće načine pojavljuje se u javnom, političkom, kulturološkom i brojnim drugim oblicima javnoga života. Naravno te pod tim imenom, ali s istovrsnim rukopisom. Ponajprije u okrilju tzv. lijevo-liberalnih antihrvatskih opcija. I danas poznati i glasni protagonisti na sve načine nastoje svoju antihrvatsku rabotu prikazati djelovanjem na liberalno-demokratskoj liniji, antifašističkim vrjednotama, zaštiti ljudskih prava i sloboda, kulturi i umjetnosti, borbi protiv tobožnjih konzervativnih snaga u društvu, ognjištara kako ih pogrdno nazivaju, vezanih uz simbole i vrijednosti hrvatskog naroda i Katoličke crkve. Ali, isto će proći i oni hrvatski ljevičari koji bi pokazali bilo kakvo nacionalno osjećanje. U svemu tome danas nalaze povratak na ustaštvo kao trajni stereotip prema hrvatskom  narodu i njegovoj državi. Taj stereotip se mora stalno pojavljivati i obnavljati  u javnosti uz prikazivanje i višestruko uvećavanje tobožnjih zločina, počinjenih ili nepočinjenih. Najčešće potpuno izmišljenih i pretočenih u srpsku mitologiju, koju dijelom prihvaćaju i dan danas i sadašnje hrvatske vlasti. (Radni logor Jasenovac, iskrivljena slika NDH, Bleiburg i križni putovi …). S druge se strane niječu ili potpuno marginaliziraju kolektivni zločini o kojima uz Bleiburg , križne puteve govori i preko tisuću stratišta samo diljem naše domovine. Svaki pokušaj demokratskih snaga u društvu, koje na tragu Rezolucija Europskog parlamenta i Vijeća Europe te hrvatskog Sabora žele prionuti istraživanju zločina, njihovih naredbodavaca i izvršitelja proglašava se revizijom povijesti, koju su inače pisali Vladimir Dedijer, Pero Morača, Milan Bulajić, Velimir Terzić, Viktor Novak, otac i sin Goldstein i njihovi jugofilski –  slijednici oličeni u profilu povjesničara poput Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića i sličnih. Potporu tom otvorenom, ili prikrivenom, antihrvatskom djelovanju pružaju mediji koji su u nas uglavnom u rukama snaga koje su na tragu pokreta i njegova duha o kojemu govori ovaj tekst. Dakle, riječ je o Orjuni – jučer, danas… Što je zapravo Orjuna? Ako započnete s istraživanjem te sljedbe vidjet ćete koliko se o njoj malo zna. Koliko pak malo o njenim protagonistima! Koliko malo o poveznicama! Koliko malo o štetama nanijetim našem narodu! I dan danas u neovisnoj hrvatskoj državi. Pa krenimo.

Splitski skup

Skupom u Splitu 23. ožujka 1921. utemeljena je Jugoslavenska Napredna Nacionalna Omladina (J.N.N.O. ) koja je isticala kontinuitet s predratnim omladinskim pokretom i Hrvatsko-srpskom koalicijom,  poglavito u uvjerenju da je jugoslavenstvo jedino u mogućnosti sačuvati novonastalu državu SHS od svih vrsta ugroza. No, dok je predratno omladinsko jugoslavenstvo donekle uvažavalo nacionalne i kulturne posebnosti nacionalnih zajednica, novo orjunaško jugoslavenstvo bilo je utemeljeno na  negaciji svakog nacionalnog obilježja. Glavni protagonist predratnog jugoslavenstva s hrvatske strane bio je hrvatski književnik i publicist  Milan Marjanović (1879. – 1955.) koji je u Rijeci 1913. pisao o narodu koji nastaje, odnosno o organiziranju jednonacionalne smjese u jednu naciju koja će potpuno nijekati dosadašnje specifičnosti razvoja nacionalnih identiteta, jezik, kulturu, tradiciju. Marjanović je djelovao u periodici napredne omladine, Napredne stranke i Hrvatsko-srpske koalicije.  Toj su ideologiji s hrvatske strane podlegli i jedan Ivan Meštrović umjetničkim modeliranjem  ličnosti iz srpske povijesti – skulpturama Kraljevića Marka i palih kosovskih junaka, Ivo Vojnović  dramama: Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskresenje i drugi. Jedan od značajnijih imena s hrvatske strane Niko Bartulović (1890.-1945.) na slikovito poetski način izražavao je to novo osjećanje:

 A mi ovamo, sa plavog Jadrana,/Gdje goli krš cvate, umjesto ruža,/Slavjanstvo hoćemo, sve od Japana/Do posljednje hridi kod Palagruže!//Hoćemo slogu, snagu i ponos,/Mi, djeca sunca, mora i vjetra,/I čekamo vjerno – jer doći mora!/

Našega kralja, našega Petra.//

  Sa srpske strane valja spomenuti poznatog geografa Jovana Cvijića ( 1865.-1927.) koji je sve Južne Slavene od Istre do Makedonije nazivao Srbima, a njihov jezik srpskim.    

ORJUNA – Najizrazitiji fašistički pokret u Jugoslaviji

Jedan narod, jedna država, jedna stranka, jedan vođa

U svibnju 1922. dolazi do organizacijskih promjena i usvajanja novoga Statuta organizacije i promjene imena. Umjesto J.N.N.O. pojavljuje se na pozornici (ideološki) novo-stara  organizacija – Organizacija jugoslovenskih nacionalista, skraćeno ORJUNA. U svojoj doktrini ništa se, osim novoga imena, nije promijenilo. U historiografiji Orjuna je definirana kao ekstremno nacionalistička, šovinistička i teroristička organizacija, koja je pod krinkom jugoslavenstva vršila nasilje nad svima onima koji su vodili borbu za socijalno i nacionalno oslobođenje.  Za Ivu Banca ORJUNA je bila otvorena teroristička unitaristička organizacija čiji su članovi upotrebljavali fizičko nasilje protiv političkih protivnika i otvoreno zagovarali ukidanje parlamentarizma, sprječavanje društvene revolucije, diktaturu jugoslavenskih nacionalista, možda pod kraljevskom zaštitom (?), s očitim sličnostima prema fašističkoj squadri, a sam Pribićević – idejni vođa uvijek spreman da nad neprijateljskim revolucionarno-boljševičkim i nacionalno separatističkim taborima isuče sablju prisile. (Ivo Banac: Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Globus, Zagreb, 1988., str. 180.) Kako ističe Banac zagovarali su model države pod zaštitom kraljevskog dvora u duhu: jedan narod,  jedna država, jedna stranka i „jedan vođa“. Cyprian P. Blamires u svojoj Enciklopediji svjetskog fašizma iz 2006. predstavlja ORJUNA kao najizrazitiji fašistički pokret u Jugoslaviji.

Orjuna je od samoga početka u Hrvatskoj na prvo mjesto stavila borbu s hrvatskim separatistima i veleizdajnicima u koje su spadali svi oni koji nisu prihvaćali unitarističku jugoslavensku državu. Tu je na prvom mjestu bio hrvatski pokret otpora predvođen Stjepanom Radićem i Hrvatskom seljačkom strankom. Potom Hrvatska stranka prava i Hrvatska zajednica. Ali, isti stav imali su prema hrvatskim komunistima. Tako je ORJUNA pokazala pravo lice  nakon ubojstva stvaraoca Obznane ministra Draškovića godine 1921. u Delnicama. Pod parolama Slava Draškoviću, Smrt komunistima u Plinarskoj ulici u Splitu došlo je do obračuna u kojemu je bilo dvadesetak ranjenih. Za krvoproliće su isključivo okrivljeni komunisti, te ih je dvadesetak uhićeno. Posebno agresivnu narav u tome pokazao je čuveni Grga Angjelinović, poznat kao izvršitelj masakra nad hrvatskim domoljubima. Prosinačkim žrtvama u Zagrebu 1918.godine. O sukobu u Plinarskoj ulici u Splitu svjedoči spomen ploča podignuta 1988. godine. Kao i sve druge političke stranke i organizacije ORJUNA je ukinuta 1929. godine kraljevim ukazom o uvođenju Šestosiječanjske diktature. Prijelazom  Pribičevića u oporbu 1925. i formiranjem Seljačko demokratske koalicije  s Radićem 1927. ORJUNA postupno počinje gubiti organizacijski značaj, što dakako ne znači da njena ideologija nije ostala duboko ukorijenjena u brojno tadašnje članstvo, sljedbenike i političke stranke. No, tajna ruka kraljeva dvora, a kasnije četnička, Draže Mihailovića pa kasnije i Josipa Broza, udomila je najveći dio njenih pripadnika. Sve u svoje vrijeme! Nisu poznati podaci o brojnom članstvu organizacije. U tzv. zlatno doba ORJUN-e, između 1922. i 1925. godine, brojila je oko sto tisuća članova. Najbrojnija organizacijska struktura u Hrvatskoj bila je u Dalmaciji s oko 50 organizacija. Prema Orjunašima Dalmacija je tobože prva i najdublje osjetila i prihvatila ideje jugoslavenskog jedinstva i zajedništva. Ideolozi Orjune sebe su smatrali čuvarima  državne sigurnosti, a pod jugoslavenstvom su prikrivali odanost kralju i velikosrpstvu. Glavno glasilo Orjune bio je list Pobeda čiji je idejni pokretač bio Berislav Angjelinović, poznat po nadimku batinaš. Godine 1922. ubio je pravnika Marka Zovka, 1924. pravnika Šnidaršića. Te iste godine u Trbovlju i dva hrvatska radnika. Osim Pobede izlazili su, uz obilatu pomoć kraljevskog dvora, i listovi: Pokret jugoslovenskih nacionalista, Jugoslovenski glas Splita, Krik iz jama iz Splita, Vidovdan iz Novog Sada, Princip iz Subotice i Orjuna iz Ljubljane. Na Vidovdan 1924.  ORJUNA proslavlja  junački  čin ubojice Gavrila Principa i velikosrpske terorističke organizacije Mlada Bosna, kojom je u ime srpskog imperijalizma i tzv. prava Srba na cijelu Bosnu rukovodio Slobodan Dimitrijević – Apis. Na našu žalost u tom se gnijezdu našao i poneki, po rođenju, Hrvat! Primjerice, Ivo Andrić. Ali i drugi.

Himna ORJUNE

Himnom Orjune proglašena je pjesma Alekse Šantića: Pesma Orjune ili Naša pesma:

//K’o val Jadrana, k’o ognjen zmaj,/Svi jednim letimo letom!/Tamo, na Vrhu, gde trepti Sjaj,/Vile nas čekaju s cvetom…// Viši od svije,/ Ono nije breg!/Tu nek se vije/Naš divni steg!// Svetlu k’o sunce, k’o slave bog,/Sa svake brazde i pluga,/Pesmu Jedinstva i Bratstva svog/Pevajmo deco Juga!// I sve dok leti/Za vekom vek,/Nek se taj sveti/Razleže jek!// U svemu besu dušmane“!/Tu nećeš čadore peti/Jer boj se večno onoga, boj,/Što sviknu bez jada mreti!//  Ta zemlja cela/Sveti je Breg,/Gde carskih dela/Vije se steg.//  Ova je gruda rodila nas,/Ovde je naše Vrelo./U bojnih truba kad jekne glas/Svi ćemo poći smelo,// Ko hučno more,/Ko sev i grom,/Na zvezde gore/Za mili Dom!//

Od značajnih imena ORJUNE valja spomenuti Svetozara i brata mu Milana Pribičevića, Grgu i Berislava Angjelinovića, Dobrosava Jevđevića, Kostu Pećanca, Iliju Trifunovića Birčanina, Đuru Vilovića, Niku Bartulovića, Mirka Koroliju, Ćiru Čičin Šaina, Sibu Miličića, Ivu Lahmana, Ljubu Leontića, Edu Bulata, Uroša Bijelića….

Ideologija i praksa u duhu jugoslovenstva/velikosrpstva

U najboljoj knjizi o ovoj zlogukoj organizaciji, pomalo neshvatljivo prešućivanoj u našoj javnosti, Ivan J. Bošković ( ORJUNA – Ideologija i književnost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2006.) na temelju tekstova i proglasa, napisa, književnih i inih radova daje osobnu kartu ORJUN-e, koja ni dandanas nije izgubila na aktualnosti. Na prvo mjesto Bošković stavlja rasno jugoslavenstvo koje je uzdignuto na razinu religije, pri čemu postoji samo jugoslavenska nacija. To jugoslavenstvo ima jedinstveno državno ime, jedinstveno pismo i književni jezik, povijest i zastavu. Orjunaši veličaju vidovdanska etička načela države, srpstvo i srpske pobjede, nacionalni i ratni prestiž Srbije, pozivajući se na srpske uspjehe u balkanskim ratovima i Prvomu svjetskom ratu. Dakako, nisu zaobiđeni ni porazi, poput Kosovske bitke, koji se u najboljem srpskom duhu laži obilježavaju kao pobjede. Orjunaši se diče odanošću kralju i dinastiji. U tom su smislu imali trajne veze s Narodnom odbranom, Udruženjem četnika i Vojskom za što su bili izdašno financirani od kraljevskog dvora, pa čak nakon Šestosiječanjske diktature 1929.  U tom duhu ističu slobodarstvo Srbije i prijestolnice Beograda nad služničkom Hrvatskom i negostoprimnim Zagrebom: Stoga, umjesto Za-„greb“ narodne slobode i jugoslovenstva, treba da postane sunčani beli grad slobode, jedinstva i kulture, kao što su to dva bela sunčana grada: Beograd i (jugoslovenski) Split. (str. 129.) Nijekanje i otpor prema Zagrebu kao središtu hrvatstva vezan je uz njegov otpor i branu protiv monarhističkog jugoslavenstva, zapravo velikosrpskog i dinastičkog hegemonizma. U svojoj mržnji o Zagrebu govore kao gradu cinika, gradu-zla, gradu koji zaražuje, gradu u kojem vlada ropski austrijski duh i zadah frankovštine i radićevštine. Tako su im mete HRSS, HSP i HZ (Hrvatska zajednica).Prema Stjepanu Radiću gaje odbojan i omalovažavajući stav zbog njegove obrane hrvatskih nacionalnih interesa i prava na samostalnu državu. Uz Radića s vremenom demoniziraju i Antu Trumbića, kojega upozoravaju od kuda mu pravo da Dalmaciju trpa u tu posebnu hrvatsku državu  pogrdno ga nazvavši lašcem. (str. 140.-141.) S ponosom podržavaju tzv. jezično rješenje, koje je 1913. predložio vodeći srpski književni kritičar Jovan Skerlić, prema kojemu bi Srbi odustali od ćirilice u zamjenu za hrvatsko prihvaćanje istočnoga narječja. Tih godina u tu su mrežu naivno uskočili Augustin Ujević, Ulderiko Donadini, Miroslav Krleža, A. B. Šimić, Gustav Krklec, August Cesarec, ali i dio autora iz trajnog uvjerenja, poput Đure Vilovića, Nike Bartulovića, Sibe Miličića… Ovi potonji su kasnijih godina uglavnom završili u četničkim redovima. Niko Bartulović, Đuro Vilović (1898.-1958.) i Vladimir Predavec (sin ubijenog predratnog potpredsjednika HSS-a Josipa Predavca (1844.-1933.) kao Hrvati sudjeluju na Svetosavskom kongresu u selu Ba 1944., na kojemu je oko 300 delegata iz svih krajeva Jugoslavije, pretežno Srba, usvojilo Rezoluciju kojom se predviđa obnova Jugoslavije kao parlamentarne monarhije s tri upravne jedinice: Srbijom, Hrvatskom i Slovenijom?! Bio je to (četnički) odgovor na poruke II. zasjedanja Avnoja. O otrježnjenju lakomislenih Hrvata valjalo bi napisati puno veći prilog od ovoga teksta. Orjunaši su stalno naglašavali primat Skerlića i srpskih pjesnika/pisaca nad hrvatskim. U tom smislu posebno su se okomili na A. G. Matoša. Negativan i ružan odnos imali su i spram Katoličke Crkve i klera koje su nazivali  gomilom lešinarske truleži. Na vrhu neprijatelja bili su i komunisti, ali i Židovi koje pogrdno nazivaju ćifutima: Preziremo židovluk (semitizam) koji se ispoljuje kao framasunstvo i klerikalizam u religiji, materijalizam u znanosti, jer je to sve anacionalno i amoralno. (Pobeda, IV/1924., br. 37., str.4.)

Stara ORJUNA kontra Radića i Trumbića – Nova ORJUNA kontra Tuđmana

Ideje i duh ove antihrvatske zločinačke organizacije nisu nikada prekinute. Koliko god u organizacijskom smislu ona ne postoji, njen duh i poruke i danas djelatno funkcioniraju preko niza dobro poredanih i pozicioniranih novinara, pojedinaca u njihovu novinarskom udruženju, novinama, tjednicima, televizijskim kućama, kod tzv. spisatelja, političara, djelatnika u različitim anacionalnim udrugama, političkih i inih analitičara, javnih komentatora i sl. Uz veoma dobru umreženost, koja duboko zadire u REGION, međusobno si dodjeljuju nagrade, državna priznanja i odličja, sredstva za različite projekte – honorare, uhljebljivanja, prostor na javnoj sceni. Najčešći sadržaj je: kako na što prepoznatljiviji način  što više oblatiti Hrvatsku i hrvatski narod prokazujući i današnju hrvatsku državu kao nacionalističko-ustašku, stalno potencirajući i izmišljajući njen tobožnji zločinački karakter od prenaglašavanja srpskih žrtava tijekom II. svjetskog rata do potpunog zanemarivanja hrvatskih žrtava tijekom  70 godina trajanja jugoslavenskih država pod srpskom dominacijom. U taj sustav spretno je svrstan Domovinski rat i hrvatski branitelji. U toj ideologiji, uz stare spomenute obrasce, javljaju se i novi: pozicioniranje Hrvatske u prostore regiona, što je drugo ime za bivšu Jugoslaviju,  omražavanje drugih mogućih prirodnih saveznika Hrvatske, razvijanje svekolike suradnje sa Srbijom u kojoj se naglašavaju raznorazne prednosti, zaboravljanje srpskih ratnih zločina i naknada šteta, bezuvjetna podrška ulasku Srbije u članstvo EU-a. Puno toga je na tragu Drugog srpskog Memoranduma koji je pažljivo odabrao načine povratka svega izgubljenog u izgubljenim ratovima. Sve te silne udruge, udruženja, stranačku infrastrukturu, glasila itd., plaćaju hrvatski građani mnogo više od onih koji zastupaju hrvatske nacionalne interese. Upravo i zbog toga poznavanje ideologije ORJUNE, stare i nove, važno je za prepoznavanje njenih pojavnih oblika. Za ilustraciju prepoznavanja te ideologije u novim uvjetima izabrali smo lik i djelo Miljenka Smoje. Upravo je najznačajnije ime orjunaške ideologije u ondašnjoj Jugoslaviji sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i sve do smrti 2005. bio Miljenko Smoje – precijenjeni novinar i dvojbeno vrednovani književnik. Veoma poticajnu knjigu o toj osobi napisao je Joško Čelan: Spomenik izdaji – Nova Orjuna – prilozi za životopis Miljenka Smoje, vlastita naklada, Split, 2008. Njegov lik i djelo vezuju se ponajviše uz tvrdo jugoslovenstvo, orjunaštvo, prosrpstvo i antihrvatstvo. Već sedamdesetih godina kada se javlja pokret hrvatskih proljećara u borbi za pravedan status Hrvata i Hrvatske u ondašnjoj državi, protagoniste Hrvatskog proljeća nazivlje „baštardani pasi“ (MIJEŠANI, KRIŽANI, MUSAVI psi). Pa počujmo ovog književnika: Ono između dva rata „reže“, a u doba Hrvatskog proljeća „mišaju se“ (spolno opće) s našon revolucijon. Malo tko je od književnika na ovim prostorima toliko hulio na katoličanstvo, katoličku ikonografiju, kler i vjernike. Papu Benedikta XVI. nazivao je kabadahijom poručujući mu da ga čeka s bejzbol palicom. U svjetonazoru uvijek je bio obuzet tzv. hrvatskim nacionalizmom, ljubitelj svega srpskog od formiranja prve do kraja druge Jugoslavije. Inzistirao je na državnom obilježavanju 1. prosinca (1918.) dana proglašenja  Kraljevine SHS i u bivšoj jugoslavenskoj zajednici. Njegova domovina je uvijek bila Jugoslavija, uže Dalmacija, a Hrvatska nikako. Malo tko je u Hrvatskoj, osim velikosrba i četnika, toliko zagovarao imperijalistički san srpskog vožda Slobodana Miloševića, kao Smoje.

Slobodan Milošević – naš čovik

Godine 1988. kada su svi normalni i čestiti ljudi znali kamo smjera Miloševićev velikosrpski projekt, Smoje poziva građane Splita, ali ih i kudi, što se nisu odazvali mitingu u Kragujevcu, na kojemu je veličan njegov Slobo, ili kako ga je zvao naš čovik. U beogradskim krugovima, ali i orjunaškim i velikosrpskim u Hrvatskoj, ne zaboravljaju takve Smojine darove. Smoje je bio najvatreniji pobornik gušenja albanske pobune na Kosovu, tražitelj hapšenja Azema Vlasija, čovjek koji je ismijavao zahtjeve i nesreću albanskih rudara te podršku Slovenaca njihovim pravednim zahtjevima. Njegova voljena Leposava će stoga bojkotirati kupovinu slovenske robe?! Jednako tako, ovaj hvaljeni književnik i novinar će podupirati jogurt revoluciju u Vojvodini i Crnoj Gori. Sve za Slobu – našega čovika. Demokrat Smoje kaže: Ka’ da je narod mona, pa je tek tako misecima već vika kontra Vlasija! I šta ćemo sada s onima koji su ga žestoko branili? I što ćemo s onima koji su kontra uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu?, prijeti Smoje. Cijelo vrijeme uzdizao je na pijedastal obrane njegove Jugoslavije (Srboslavije) ratnog zločinca Veljka Kadijevića i tzv. JNA. Rado se družio s poznatim ubojicom Simom Dubajićem koji je u intervjuu Peri Zlataru za tjednik Globus (3. veljače 1995.) izjavio da je ponosan što je na Kočevskom Rogu sudjelovao u ubojstvu 30 000 ustaša, ali mu je žao ako je među njima bio pokoji četnik! Novu slobodnu i demokratsku Hrvatsku nije mogao smisliti. Kao ni glavni grad te države – Zagreb. Njenog prvog predsjednika dr. Franju Tuđmana nazivao je poglavicom. Nije prežalio što na grbu hrvatskog kluba Hajduk više nema crvene zvijezde. Iz Splita i Hajduka protjerao je u emigraciju jednog od najvećih Hajdukovog  igrača Antu Žanetića (1936.-2014.) zbog njegova hrvatstva i protivljenja nametnutim sukobima bilih i plavih te gradova Splita i Zagreba. Žanetić je Smoju nazivao splitskim izrodom, četnikom i orjunašem. Organizatori proslave stote obljetnice Hajduka zaboravili su Žanetića pozvati na nju ali nisu na nju zaboravili pozvati Budimira Lončara koji je u najtežim trenutcima za opstojnost hrvatskog naroda i države tražio u UN zabranu naoružavanja Hrvatske –  kako bi se obranila od okupatora. Smoji  je život bio umrežen sa svim onim snagama koje su istinski mrzile Hrvatsku,  veličale Jugoslaviju, Srbiju, Beograd i srpsku mitologiju na ovim prostorima. Mogli bi naširoko pisati o sukobu sa Danielom Marušićem na snimanju i oko snimanja televizijske serije Malo misto. Marušić je svojevremeno izjavio da Smoje i on nisu bili na istoj strani – niti politički, ni ideološki, a pogotovo ne nacionalno. Za ovaj prilog ORJUNE na ovim prostorima bilo bi više nego dovoljno. No, ipak ostaje pitanje. Tko su ljudi koji i danas veličaju mrzitelja svega hrvatskog dajući mu priznanja i ulicu (beščašća)?! Dakako, da ju posvećuju i sebi. No, malo koristi od toga. Zašto smo za ilustraciju izvora novog orjunaštva izabrali upravo Smoju? Upravo zato što se s njegovom orjunaškom ideologijom poistovjećuju i slijede ju  različite antihrvatske snage u našoj Domovini i REGIONU, i zato što držimo da upravo on predstavlja most između starih i novih orjunaških kadrova na istom zadatku. Prvi su cilj tih antihrvatskih snaga, kako rekosmo, bili Radić i Trumbić, a danas je to politička ostavština Franje Tuđmana. Zapravo uvijek sloboda hrvatskog naroda i samostalnost Hrvatske. Dakako,  Split nije postao beli grad kao Beograd a Dalmacija već  najtvrđa hrvatska slobodarska utvrda.

Andrej Plenković – SUVO ZLATO

No, na našu žalost od 2000. godine i povratka jugokomunističkih i velikosrpskih političkih snaga na scenu, a napose dolaskom na mjesto predsjednika HDZ-a i Vlade RH Andreja Plenkovića 2016. godine i kolaboracije sa velikosrpskom strankom SDSS i njegovim čelnikom Miloradom Pupovcem, ideologija i svjetonazor ORJUNE dobivaju široko otvorena vrata. Napose u primjeni dva srpska Memoranduma i projekta SRPSKI SVET kojima se nakon srpskih vojnih poraza devedesetih godina u mirnodopskom vremenu žele destabilizirati suverene države stvaranjem klime nevinosti okupatora za zločine i nametanje krivnje žrtvama (Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Kosovo). Tako se u vremenu te kolaboracije u Hrvatskoj snimaju prosrpski filmovi i serije koje se pojavljuju na tzv. hrvatskoj televiziji uz odobrenje dvojca Pupovac – Plenković; marginaliziraju srpski zločini tijekom Domovinskog rata; izdašno financira list Novosti koji sa velikosrpskih pozicija vrijeđa hrvatske vrednote i hrvatski narod; objavljuju knjige i provode jugosrpski projekti uz financiranje Ministarstva kulture; potpomažu projekti srpske mitomanije oko radnoga logora Jasenovac, progoni različitih vrsta hrvatskog znakovlja kojima se daje prizvuk ustaštva i kaznenih odgovornosti; istina o  hrvatskoj povijesti u dvije Jugoslavije; ograničavaju prava onih pripadnika srpskih i drugih manjina pravoslavne vjeroispovijesti koji bi htjeli  ozakonjenje Hrvatske pravoslavne crkve. Kadrovi Plenkovićeva političkog partnera Pupovca, kao i njegovi istomišljenici dobivaju važna mjesta u organima i tijelima hrvatskih vlasti, u gospodarstvu, kulturi, novinstvu… Uz rapidno slabljenje Hrvatske u svakom pogledu: gospodarskom, demografskom, razvojnom, vojnom, vanjsko političkom, stupnju siromaštva ali i sve izrazitijem klijentelizmu, nepotizmu, kriminalu u vlastima, nefunkcioniranju sudstva i pravosuđa …, ideologija velikosrpstva i jugoslavenstva koje su mnogo čemu sinonimi, nailaze na plodno tlo i dobivaju na važnosti. U novim uvjetima duh i poruke ideologije ORJUNE vraćaju se na hrvatsko političko tlo. Najveće zasluge za to ima novovjeki Grga Anđelinović – Andrej Plenković, koji je svojom izdajničkom politikom rastočio i rastače svoju stranku, a uzduž i poprijeko hrvatske institucije, cijelu državu i hrvatski narod. Nije slučajno Milorad Pupovac nazvao Plenkovića suvim zlatom. Da su velikosrbi mogli birati koga bi od  Hrvata željeli vidjeti na čelu HDZ-a i hrvatske Vlade, boljega ne bi  mogli izabrati.

Mijo Ivurek

Povezani članci

Športska sjećanja na šezdesete u Zagrebu

HF

Igra je gotova – ovo više ne će stati

hrvatski-fokus

Što DORH sve radi pod utjecajem politike?

hrvatski-fokus

Učinak stakleničkih plinova ne postoji

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...