Moj moto je izdržati poziv, i po cijenu manje privlačnosti krovnim organizacijama izložbene politike
Suvremeni hrvatski likovni umjetnik, Željko Uremović, autor je složenog opusa, kolorističkih djela fascinantnih motiva iz čudesnog atlasa memorije i sanjarenja, izrazito nazočan u inozemnom izlaganju i dalje nadahnuto radi na više adresa.
- Gospodine Uremoviću, suvremeni ste hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar, izlagali ste često vani, što je najvažnije umjetniku?
– Da, izlagao sam u mnogim zemljama. Najvažnije je biti taj za kojeg se predstavljaš, uz sve osebujne poteškoće koje iskreni umjetnik ima. Prvenstveno mislim na to kako nosiš svoj poziv. Jer umjetnici koji nemaju taj poziv, njima je puno lakše. Sve umjetničke prakse vole ljude bez poziva, jer se sa njima lakše strukturira funkcionalizam. Normalni čovjek ne funkcionira, ne uklapa se, nepodoban je i slično. Moj moto je izdržati poziv, i po cijenu manje privlačnosti krovnim organizacijama izložbene politike
• Kako odabirete motiv?
– Odabir motiva. Tu sam vrlo uzak i bez smisla za dobrotu. Veselim se motivu koji mene zove, ne volim ga silovati svojim moćnim jezikom. Zato su mi motivi često cvjetni ili biblijski. Ljudi koji lete, sanjaju i vole se. Cvijet mi je izraz Duše a biblijski, izraz Neba. Moj nazor je da su dva puta: duša uz osjećaje i tjelesne boli. Duh: poznavanje Boga, a iz tog susreta kojeg slikam ulazim u taj prostor prisutnosti. Prije slikanja ga ne mogu dokučiti: samo u slikanju mi nemoguće postaje moguće.
- Što je ključno u pristupanju motivu i realizaciji?
– Ključno je slušati. Zato se kaže “SLUH”, slušati motiv što ti je danas otvoreno odlučio reći. To nije šala mala. Uistinu sve što promatram, se trudi meni pokazati da me čuje. Tako i ja slikam tako da motiv uvidi: ovaj slikar me uistinu čuje, tako se počimamo uvažavati. Na kraju svakog koračanja ili kako hodamo kao momak i cura, niče ljubav i povjerljivi intimni život: slikarstvo. - Koliko je izlaganje važno za umjetnika?
– Moje izložbe su nastajale iz mojih odnosa sa ljudima. Neki ljudi me prepoznaju, traže, hoće. Većinom su to ljubitelji istine. Nekad i vrlo iskreni u suprotnim stajalištima: većinu čine ateisti i filozofi. Moj rad vide iz antropozofije ili ezoterijskih šamanskih obreda. Koliko god se trudio, ne daju se otjerati. - Vaš je kolor izrazit ali i odmjeren.
– Da moj kolorit je iz mog ritma disanja, otkucaja hiperkardije srca. Imam debeli srčani mišić, normala je 12, ja imam 22 deblijnu stjenke mišića. Tako da kolorit je iz mog karaktera velike impresije koja mora progurati kroz malu izlaznu rupicu sve doživljaje mojih preuveličavanja. Zato imam puno malih detalja koji ostaju u oblaku napuhane hiperkardijske raspršene eksplozije. Mir i umjerenost je u prihvaćanju kolapsa pa i smrti. Ne bojim se nestajati, umirati, pucati po šavovima, gubiti, biti razapet. - Vaša je figuracija neobična, bliska apstrakciji.
– Figuracija kod mene je iz te Ljubavi koju imam u promatranju. Ne bojim se one ljepote koja se razotkriva upravo meni. Tu vrsta intime, nije moguće apstraktno misliti. Moraš joj se dati u zagrljaj. A opet ona neizreciva Dubina postojanja mi otvara onu drugu stranu: moje nestajanje u dubuni Duha. - Tko je na Vas posebice utjecao?
– Prvo moja baba Lucija (Luja) koja me sa 7 godina vidila, razumjela i podržala. Kupila mi je boje i papir, neograničenu količinu. Kad sam šarao niko nije osim nje vidio da ja teleportiram sebe u sve ono što promatram. Drugi je bio moj profesor Raul Goldoni, koji je nakon jednog odlaska u bolnicu vidio moj rad u tri mjeseca izbivanja, te me zagrlio i rekao: čuo si, ne moram ti ništa više govoriti. Nastavi promatrati i čuti, vidjeti, hodati tim stazama među odnosa… treći i prvi je Bog u Isusu Kristu. Sa 4 godine sam čuo pjesmu, i da mi je dolinom smrti hodit, ničeg se ne bojim je l’ Ti si sa mnom. Uhvatio sam se za ruku ispod lakta i rekao: “Ja Postojim”. To postojanje slikam i danas kao i na početku. - Što mislite o suvremenoj likovnoj produkciji?
– Veselim se mladim ljudima, veselio sam se i mnogim konceptualistima kao npr. Boris Demur moj veliki prijatelj. Mislim da se ne smije zatvarati pred iskrenim doživljajima mladih ljudi, pa i sam tako došao do svog poziva i sluha. - Što je novo u atelijeru?
– Maknuo sam puno malih formata, ponovno se počeo veseliti velikim kompozicijama. Nisam u čekanju kupaca, potpuno sam uronio u boju. - Planovi, izložbe, monografije…?
– Nemam nikakvih planova, koristim svaku priliku, a uvijek ih ima.
