Hrvatski Fokus
Vanjska politika

Neke od činjenica i razloga ruske agresije na Ukrajinu

Pokušajmo primjerice zamisliti Europu u kojoj su Njemačka i Rusija dobri prijatelji i trgovinski partneri

 

Sudeći po informacijama koje svakodnevno pristižu iz Ukrajine od strane vodećih zapadnih medija, ruska agresija na tu zemlju nema svoju prošlost i svoje uzroke. Za agresiju, ljudske žrtve i razaranja, isključivo je odgovoran Vladimir Putin. On je „zločinac“, „agresor“, „opsjednut stvaranjem novog carstva”, koji je „bez ikakva povoda“ napao žrtvu „proeuropsku“ ukrajinsku vlast, koja u zemlji promiče demokraciju, europske vrijednosti, ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Je li to doista tako?

SAD ne dopuštaju Sovjetima da instaliraju nuklearne rakete na Kubi (1962.)

Dugotrajna kolonijalna vlast na Kubi, najprije španjolska, a potom američka, dovela je do nakupljanja nezadovoljstva koje je eskaliralo pedesetih godina prošlog stoljeća. Nakon pobjede revolucije na čelu s Fidelom Castrom, kreće politička i ekonomska izolacija Kube od strane SAD–a i njegovih saveznika. Najprije kreće američka vojna invazija na Kubu u „Zaljevu svinja“ – sa ciljem da se F. Castro silom svrgne s vlasti, koja je završila potpunim neuspjehom. Tada Sovjeti postavljaju na Kubi nuklearne rakete uperene protiv SAD-a. Tada se američki predsjednik J. F. Kennedy obraća svjetskoj javnosti, upozoravajući da je američka nacionalna sigurnost ozbiljno ugrožena, jer se nuklearno oružje nalazi na udaljenosti od svega 200 km od američke granice. Da se Sovjeti tada nisu povukli, SAD je bio zbog nacionalne sigurnosti, spreman pokrenuti nuklearni (svjetski) rat protiv SSSR-a. Sve do danas Zapad smatra, da je J. F. Kennedy tada imao opravdane razloge za pokretanje nuklearnog rata. Danas za Rusiju, koju NATO već godinama opkoljava, taj princip više ne vrijedi.

Raspuštanje Varšavskog ugovora

Nakon raspuštanja Varšavskog ugovora u ožujku 1991. godine, s pravom se očekivalo da će biti raspušen i NATO s obzirom da je riječ o obrambenoj organizaciji. No SAD uopće ne pomišlja raspustiti savez, jer u njemu vidi važan instrument za ostvarivanje njeznih budućih ambicija u Europi. O tomu piše i „Der Spiegel“ 15. veljače 2022.; „Rusi su s pravom tražili jamstvo Zapada, jer je DDR (Istočna Njemačka) preko noći – nakon pripajanja Z. Njemačkoj, iz Varšavskog pakta prešao u NATO“.

Jeljcinovo pismo Clintonu 1993.

Ruski predsjednik Boris Jeljcin u svome pismu upućenom američkom predsjedniku Billu Clintonu, između ostalog navodi; „Svaka zemlja može sama odlučiti kojem savezu želi pristupiti. No, rusko javno mišljenje vidi širenje NATO-a na istok kao neku vrstu izolacije Rusije“. Jeljcin se pritom osvrnuo na Ugovor o ponovnom ujedinjenju Njemačke iz 1990. godine. “Duh ugovora”, napominje Jelcin, “isključio je mogućnost proširenja NATO-a na istok”. Jack Matlock, američki veleposlanik u Moskvi (1987. – 1991.). u intervjuu za „Corriere della Sera“ od 15. srpnja 2007. godine, najbolje je objasnio o čemu se radi; „Kada je došlo do ponovnog ujedinjenja Njemačke, obećali smo sovjetskom vođi Mihailu Gorbačovu, bio sam tamo prisutan, da ukoliko nova Njemačka uđe u NATO, ne ćemo širiti Savez na bivše satelitske države SSSR-a u Istočnoj Europi. Nismo održali riječ. Još gore; također smo obećali da će NATO intervenirati samo u obrani država članica. Umjesto toga bombardirali smo Srbiju kako bismo oslobodili Kosovo koje nije bilo dio Saveza“.

Deklasificirani dokumenti iz Državnog arhiva SAD-a

Dokumenti koje je deklasificirao Arhiv nacionalne sigurnosti (National Security Archive), pokazuju sigurnosna jamstva koja su 90-ih godina dana sovjetskim čelnicima protiv širenja NATO-a, od strane G. H. W. Busha (predsjednika SAD-a), J. Bakera (državnog tajnika SAD-a), H. D. Genschera (njemačkog ministra vanjskih poslova), H. Kohla (njemačkog kancelara), F. Mitterranda (francuskog predsjednika), M. Thatcher (premijerke VB-a) i drugih. Dokumenti pokazuju da je tada nekoliko nacionalnih čelnika u Europi, odbilo članstvo država Središnje i Istočne Europe u NATO-u. Predsjednik Bush je na sakupu na Malti u prosincu 1989. godine, uvjeravao Gorbačova da SAD ne će iskoristiti revolucije u istočnoj Europi kako bi naškodio sovjetskim interesima. Ne jednom, već tri puta, J. Baker je s M. Gorbačovom na sastanku 9. veljače 1990. godine, ponovio; “NATO se ne će niti za jedan centimetar proširiti na istok”. Pritom se suglasio s Gorbačovljevom izjavom da je “širenje NATO-a neprihvatljivo”. Dokumenti pokazuju da je Gorbačov prihvatio ujedinjenje Njemačke u NATO, kao rezultat tih uvjeravanja i na temelju vlastitog gledišta da budućnost Sovjetskog Saveza ovisi o njegovoj integraciji u Europu.

Washington – DC, 16. ožujka 2018.

Deklasificirani dokumenti iz američkih (National Security Archive) arhiva također pokazuju, da su američki dužnosnici 1993. godine, spominjali ruskog predsjednika Borisa Jeljcina koji je povjerovao da je „Partnerstvo za mir“ alternativa proširenju NATO-a, a ne njegov prethodnik. U njima nalazimo i razgovor od 22. listopada 1993. (Dokument 8) iz kojeg je razvidno  kako američki državni tajnik Warren Christopher u Moskvi uvjerava Jeljcina da se „Partnerstvo za mir“ odnosi na uključivanje Rusije zajedno sa svim europskim zemljama, a ne na stvaranje novog popisa članica europskih zemalja za NATO. Jeljcin je odgovorio: “Ovo je genijalno!” Christopher je kasnije u svojim memoarima napisao; „Jeljcin je krivo shvatio ono što sam mu rekao, vjerojatno jer je bio ‘dobre volje’” (Dokument br. 7).

Pojedini komentari uglednih novinara i analitičara

Mark Kramer iz Centra Davis na Harvardu, urednik časopisa „Journal of Cold War Studies“, čiji je članak objavljen u „Washington Quarterly“ 2009. godine, tvrdi „Američko obećanje o neširenju NATO-a bio je običan mit”;

Joshua R. Itkowitz Shifrinson iz „Texas A&M’s Bush School“, u svome članku posvećenom međunarodnoj sigurnosti iz 2016. godine,  navodi da je „SAD 1990. godine igrao dvostruku igru“.

James Goldgeier, koji je objavio popularnu knjigu posvećenu Clintonovoj odluci o proširenju NATO-a, spominje “obmanjujuća uvjeravanja SAD-a ruskom vođi Borisu Jeljcinu“ („War On The Rocks“, 2016.).

Svetlana Savranskaja i Tom Blanton iz Arhiva nacionalne sigurnosti, u knjizi „The Last Super power Summits: Gorbachev, Reagan, and Bush: Conversations That Ended the Cold War“ (CEU Press, 2016.), analiziraju i objavljuju mnoge deklasificirane transkripte sa Gorbačovljevih sastanaka na vrhu s predstavnicima SAD-a. „Od svih tih obećanja i uvjeravanja, ništa se nije ostvarilo. Naprotiv, okruženje Rusije se nastavilo“, navode autori.

Zbigniew Brzezinski (1997.)

Ugledan američki političar, diplomat i geostrateg, koji je neko vrijeme obnašao i dužnost savjetnika američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost, u svojoj knjizi „Velika šahovska ploča“, definira buduću američku strategiju prema Rusiji. „Prvi je cilj, bivše članice Varšavskog ugovora, uključiti u NATO sa ciljem okruženja Rusije“, ističe on.

Joe Biden – američki senator (1997.)

„Baltičke zemlje treba hitno primiti u NATO,  kako bismo ozbiljno isprovocirali Ruse“.

Ukrajinska „Narančasta revolucija“ (2004.)

„Narančasta revolucija“ – prosvjedni je pokret koji je nastao u Ukrajini u studenom 2004. godine, potaknut od strane  SAD-a, nakon pobjede prosovjetskog kandidata Viktora Janukoviča u drugom krugu predsjedničkih izbora. Nakon izbora, smjesta kreću optužbe zbog „izbornih  prijevara“, koje u javnosti posebice plasira njegov politički protivnik Viktor Juščenko, prozapadni vođa koalicije „Naša Ukrajina“. Juščenko tada nije bio samo „prozapadni“, već „odabrani  kandidat“ SAD-a. Njegova supruga Katarina Juščenko  bila je visoka dužnosnica u Bijeloj Kući, a zatim je radila u Ministarsvu vanjskih poslova SAD-a. Nakon izborne pobjede, Juščenko odlazi u SAD gdje ga dočekuju kao heroja.

Juščenkova kadrovska politika

Nakon pobjede na ponovljenim predsjedničkim izborima, V. Juščenko u prvi plan postavlja kadrove esktremne desnice i kreće u rehabilitaciju Stefana Bandere vođe ukrajinskih nacista u Drugomu svjetskom ratu. Stepan Andrijovič Bandera, ukrajinski je politički i društveni aktivist, jedan od vođa ukrajinskog nacionalnog pokreta u zapadnoj Ukrajini, vođa kontroverzne terorističke organizacije nacionalista koja je surađivala s Hitlerom. “Želio je stvoriti Veliku Ukrajinu koja se protezala od rijeke Dunav do Kaspijskog mora, On i njegovi sljedbenici, slično nacistima, podržavali su selektivni program stvaranja ‘čistih’ Ukrajinaca“, izjavio je Per Anders Rudling, stručnjak za ukrajinsku povijest na švedskom sveučilištu Lund.

Predsjednički izbori u Ukrajini 2010. godine

Ovoga puta proruski kandidat Viktor Janukovič pobjeđuje s uvjerljivom većinom. Prvi kreće u akciju Međunarodni monetarni fond  koji novom predsjedniku nudi „ekonomsku pomoć“; ogromne kredite pod uvjetima da se reforme provedu po kriterijima MMF-a na štetu najsiromašnijeg dijela stanovništva. EU istovremeno nudi Ukrajni početak pregovora o pristupanju  Uniji. Janukovič odbija prijedloge Zapada. Ova su dva događaja bitno odredila daljnji tijek događa u toj zemlji. Odmah kreću pripreme za nasilno svrgavanje legalno izabranog ukrajinskog  predsjednika. Ukrajinski zastupnik Oleg Carov 20. studenog 2013. godine, na dramatičan način se obraća svojim kolegana u Parlamentu i poljskoj javnosti: „Posjedujem uvjerljive dokaze da se na našem teritoriju uz izravnu pomoć američkog veleposlanstva u Kijevu, ostvaruje projekt s ciljem pripreme građanskog rata u Ukrajini“.

Razgovor Victorije Nuland u prosincu 2013. s Viktorom Janukovičem

Victoria Nuland – tada se nalazila na ključnoj dužnosti američke administracije za odnose s Ukrajinom. Ranije je bila američka veleposlanica u NATO-u. Supruga je Roberta Kagana jednog od ključnih stratega američke neokonzervativne vanjske politike. U razgovoru s Janukovičem, ona je rekla: “Tijekom proteklih godina potrošili smo na Ukrajinu oko 5 mlrd $. Ti moraš potpisati sporazum s EU-om. Ako to ne učiniš Ukrajina nema budućnost“. Nakon što je ukrajinski predsjednik rekao ne, kreću operativne pripreme za njegovo svrgavanje.

Istraživanje Kijevskog međunarodnog instituta za sociologiju  (veljača 2014. )

U istraživanju je između ostalog obznanjen podatak o realnoj potpori koju Rusija u to vrijeme uživa u svim regijama Ukrajine. Dobiveni rezultati su slijedeći: Oko 12 % ispitanika bilo za pripajanje Rusiji; 68 % ispitanika izrazilo je želju da Ukrajina ostane neovisna država; 22 % stanovnika južne Ukrajine i 26 % stanovnika istočne Ukrajine, podržalo je ideju o federalizaciji zemlje; 69 % građana juga i 53 % građana istoka, smatra da  Ukrajina treba ostati unitarna/cjelovita  država, a samo 2 % stanovništva na jugu i 4 % na istoku bilo je za secesiju; 59 % ispitanika iz istočne Ukrajine željelo je pristupiti Euroazijskoj carinskoj uniji, dok je 22 % bilo za EU; 90 % ispitanika u zapadnoj Ukrajini izrazilo je želju za ulaskom u EU, dok je samo 4 % bilo za carinsku uniju koju sponzorira Rusija. Od svih ispitanika, 34 % je bilo sklono pridruživanju NATO-u, dok je 44 % bilo protiv. U južnoj i istočnoj Ukrajini samo se 14 %, odnosno 11 % ispitanika suglasilo s eventualnim članstvom u NATO-u, dok je 67 % i 52 % bilo protiv.; 72 % ispitanika u istočnoj Ukrajini smatralo je da zemlja ide u krivom smjeru, u usporedbi sa 36 % u zapadnoj Ukrajini. Drugo istraživanje koje je tada objavio „Pew Research Center“, odnosilo se na stavove ispitanika u Ukrajini i na Krimu. Ono je provedeno nakon aneksije Krima, a prije počinjenja zločina u Odesi 2. svibnja. Devedeset tri posto zapadnih i 70 % ispitanika iz istočnog dijela Ukrajine, izjasnilo se da Ukrajina treba ostati ujedinjena. Unatoč međunarodnoj kritici o referendumu o statusu Krima od 16. ožujka, 91 % ispitanika na Krimu smatralo je da je glasovanje bilo slobodno i pošteno, a 88 % je izjavilo da bi ukrajinska vlada trebala priznati rezultate.

Prosvjedi na Trgu Majdan u Kijevu (2014.)

Prosvjedi počinju mirno, no ubrzo se pretvaraju u nasilje i kaos. Naručeni snajperisti počinju ubijati ne samo civile već i policajce. Predsjednik Janukovič je primoran napustiti zemlju. Na njegovo mjesto dolazi  Petre Porošenko – proamerički kadar koji za premijera postavlja Arsenija Petroviča Jacenjuka, čelnika stranke „Narodna fronta“ (radikalna desnica). Time je državni udar okončan. Nakon što su u javnost procurili tajni telefonski razgovori između Victorije Nuland – pomoćnice američkog državnog tajnika i Geoffreja Pyatta – američkog veleposlanik u Kijevu, američka vlada se našla u ozbiljnim problemima. Jer je tada je svima postalo jasno da je Nuland bila “glavni redatelj“ za rušenje demokratski izabrane vlade i predsjednika Viktora Janukoviča 22. veljače 2014. godine. Ona je zapadne medije uvjeravala da puč „nije nikakav državni udar, već pobjeda demokracije”. „U Ukrajini, Nuland i njezini neokonzervativni prijatelji, vidjeli su priliku da uz pomoć nasilnih prosvjeda svrgnu predsjednika Janukoviča naklonjenog Rusiji i uspostave novi režim koji će biti neprijateljski nastrojen prema Moskvi“, piše Robert Parry za „Consortium News“ (13. srpanj 2015.). U izvješću – tri dana nakon što su procurile u javnost snimke tih razgovora, BBC-jev diplomatski dopisnik Jonathan Marcus izjavio je da je to „razotkrivanje veoma neugodno, jer je pokazalo da je SAD očito mnogo dublje uključen u ukrajinske događaje“. „Šutnja medija tog dana me uzrujala“, piše Stefano Orsi – talijanski novinar. „Sumnjao sam i slutio da su mnoge stvari objašnjene ili ispričane u vijestima, napisane u novinama, ili čak komentirane od strane ‘stručnjaka’, lažne. Ukrajina je vidjela EU i SAD na čelu podrške državnom udaru. Stoga je slika koja je skrivala stvarnost od nacističkih bandi i ubojica, morala biti nedostupna  javnosti. To se dogodilo i našem sunarodnjaku, hrabrom i talentiranom Andreiju Rocchelliju, fotografu i novinaru, kojeg su ukrajinski nacisti ubili 24. svibnja, zajedno sa svojim prevoditeljem Andrejem Mironovim. Još je u tijeku suđenje koje razjašnjava ukrajinsku odgovornost u skrivanju činjenica i prikrivanju istine.

Kreće osnivanje paravojnih snaga

Paravojne postrojbe “Pravog sektora” formirane su 2013. godine. Skupina, poznata po svojim radikalnim akcijama i neonacističkoj ideologiji, nasilnim metodama je sudjelovala u neredima koji su svrgnuli ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča u veljači 2014. godine. Nakon toga su paravojne postrojbe dobile  naoružanje iz Kijeva i krenule prema Donbasu, gdje su odgovorne za počinjenje mnogih zločina. Zatim kreće osnivanje bataljuna „Azov“ paravojne postrojbe s nacističkim oznakama koja se kasnije priključuje Nacionanoj gardi. Potom kreće masovna rehabilitacija nacista iz Drugoga svjetskog rata. Dana 18. studenog 2020. godine, Treća komisija Opće skupštine UN-a usvojila je rezoluciju o “Borbi protiv glorifikacije nacizma, neonacizma i drugih praksi koje doprinose poticanju trenutnih manifestacija rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i posljedične netolerancije” . Sve članice UN-a glasale su za rezoluciju, osim SAD-a i Ukrajine koje su glasale protiv, a članice iz EU-a bile su suzdržane(?). Važno je također spomenuti, da je 2019. godine u SAD-u skupina zastupnika u Kongresu podnijela zahtjev da se pripadnici postrojbe „Azov“ uvrste na popis terorističkih organizacija. Međutim, tu se ne radi samo o „Azovcima“, riječ je o „Aldaru“, „Donbassu“, „Dnjepru 1“ i „Dnjepru 2“. Sve su to paravojne bojne koje je ekonomski podupirao isti oligarh: Igor Kolomojskij – bivši guverner Dnjipropetrovske oblasti, koji pripada među tri najbogatija čovjeka u Ukrajini, nepoželjna osoba u SAD-u s ruskim nalogom za uhićenjem. Tijekom predizborne predsjedničke kampanje pojedini su kandidati optuživali V. Zelenskog da je obična marioneta Kolomojskog.

Novi predsjednik V. Porošenko na TV-u

„Mi ćemo imati posao, Rusi ne. Mi ćemo ostvarivati mirovine, Rusi neće. Naša ukrajinska djeca će pohađati vrtiće, ali ruska ne će. Tako ćemo pobijediti u ovome ratu“.

Nova premijerka Julija Timošenko na TV-u

„Moramo uzeti oružje u ruke i pobiti ove proklete Ruse i njihove vođe“.

Nekažnjeni pokolj u Odesi (svibanj, 2014.)

Tijekom jednog mirnog prosvjeda građana protiv nove vlade u Kijevu, u Odesu stižu nasilnici/nacisti. Odmah počinju štapovima mlatiti prosvjednike. Nakon što su preuzeli vlast u gradu, kreću prema središnjem trgu i fizički napadaju prosvjednike. Mnogi građani se od nasilja pokušavaju spasiti bijegom u zgradu sindikata. No nacisti okružuju zgradu i u nju počinju ubacivati molotovljeve bombe. Cijela zgrada se pretvara u buktinju. Mnogi živi  izgorjeli su u plamenu, a oni koji su pokušali pobjeći iz zgrade, smjesta su ubijeni. Drugog svibnja 2014. godine, počinitelji masakra na svojoj web stranici zapisuju „imamo još jednu pobjedu u novijoj nacionalnoj povijesti“.

Donbas (Izvješće UN-a 15. 11. 2014.)

„Civili se konstantno ubijaju i muče. Od 18. studenog najmanje 4.314  ljudi je ubijeno a 9.921 je osoba ranjena na sjeveru Ukrajine. Bilježimo teško kršenje ljudskih prava, torture i pljačke, masovne egzekucije, seksualno nasilje i prisilan rad. Danas, upravo oni koji su to ranije godinama činili, optužuju suprotnu stranu. No tih žrtava i strahota punih 8 godina u zapadnim medijima nije bilo, kao da ne postoje. Takva je bila politika „slobodnih“ i „neovisnih“ medija u demokratskom svijetu.

Sporazumi iz Minska 2014. i 2015. godine

Sporazume su potpisali predstavnici Rusije, Ukrajine, separatista i Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS), nakon čega su potvrđeni rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a. Unatoč činjenici što je ukrajinski predsjednik Petar Porošenko donio zakon o posebnom statusu lokalne samouprave u Donjecku i Lugansku, kojim se propisuju pravo na jezičko samoopredjeljenje građana ove regije, ali i život pod ukrajinskim zakonima, situacija se teško zakomplicirala nastavkom ratnih aktivnosti, ali i organizacijom ukrajinskih  izbora koji nisu bili u skladu s dogovorom iz Minska i zakonom koji je donio Kijev. Ukrajinska vlast je od 2014. godine nadalje, zagovarala  vojnu reintegraciju Donbasa, a ne poštivanje odrebi sporazuma iz Minska.

Porošenko i NATO vježbe 2015.

Predsjednik P. Porošenko odobrava čak 3 vojne vježbe s NATO-om. U travnju iste godine, u Ukrajinu ulazi prvi konvoj američke vojske.

  • Sedmog veljače 2019. godine, ukrajinski Parlament utvrđuje proceduru ulaska u NATO
  • U lipnju 2020. godine, NATO dodjeljuje Ukrajini status partnera.
  • U rujnu 2020. godine, predsjednik Zelenski donosi novu „Sigurnosnu strategiju“ u kojoj se Ukrajina tretira kao partner NATO-a.
  • U ožuju 2021. godine, predsjednik V. Zelenski donosi dekret o vojnoj reintegraciji Donbasa i Krima s lukom Sevastopolj – strateškom ruskom lukom na Crnom moru.
  • Dvadeset osmog srpnja 2021. odine, NATO započinje vojnu vježbu u Crnom moru.
  • Dvadeset osmog studenog 2021. godine, Rusija traži jamstvo da Ukrajina ne će ući u NATO. SAD odbija prijedlog.
  • Tridesetog studenog iste godine, Putin javno upozorava na „crvenu liniju“ koja se ne smije prijeći. Posebno ističe neprihvatljivo instaliranje NATO-ovih raketa u Ukrajini, koje za 5 minuta mogu stići u Moskvu. SAD ignorira upozorenje.
  • Prvog prosinca 2021. godine, Putin službeno traži da se NATO neće širiti na istok. SAD odgovara; „Ukrajini su vrata uvijek otvorena“.
  • Dvadeset trećeg prosinca 2021. godine, Putin na tiskovnoj konferenciji ponavlja; „Mi ne stavljamo naše rakete na američke granice, ali SAD svoje rakete instalira ispred našeg dvorišta. Zar puno tražimo? SAD ponovno ignorira upozorenje.
  • Trideset prvog siječnja ove godine, ruski veleposlanik pri UN-u optužuje SAD da provocira rat.
  • Osmog veljače 2022. godine, Putin posljednji put šalje upozorenje Zapadu.

“Želim da me konačno shvatite i da to prenesete vašim medijima. Jeste li svjesni da ukoliko Ukrajina uđe u NATO i pritom želi vojno napasti Krim, u vojni konflikt s Rusijom biti će automatski uključene i europske zemlje. Ne će biti pobjednika. Biti ćete uvučeni u rat protiv vaše volje“. Odgovor američkog državnog tajnika Blinkena; „Vrata NATO-a su Ukrajini i dalje otvorena. To je naš stav“.

„The Wall Street Journal“ (2022.)

Njemački kancelar Olaf Scholz pet dana prije ruske intervencije u Moskvi (19. veljače), predložio je ukrajinskom predsjedniku Zelenskom da se javno odrekne pridruživanja NATO-u kako bi spriječio sukob. Taj bi sporazum – kako je predložio Scholz, potpisali Vladimir Putin i Joe Biden, a sadržavao bi odredbe za sigurnost neutralne Ukrajine. Ukrajinski predsjednik je Scholtzov prijedlog odbio. Očigledno je imao neki drugi cilj.

Dana 24. veljače 2022. godine, oko 5 sati ujutro po istočnoeuropskom vremenu, Putin je najavio „specijalnu vojnu operaciju” u istočnoj Ukrajini.

Zaključak

Tko zna, možda se dugogodišnja kriza u Ukrajini – uključujući vojnu agresiju, zapravo ne događa prvenstveno zbog Ukrajine? Pokušajmo primjerice zamisliti Europu u kojoj su Njemačka i Rusija dobri prijatelji i trgovinski partneri. U tom slučaju više nema potrebe za američkim vojnim bazama na europskom tlu. Nema ni potrebe za nagomilavanjem skupocjenog nuklearnog i klasičnog oružja američke proizvodnje. Nema ni potrebe za uvođenje obostranih sankcija. U tom slučaju nema ni potrebe za NATO-om. Transakcije između trgovinskih partnera u takvim okolnostima mogle bi se obavljati slobodno na način kako se države međusobno dogovore. Vjerojatno je to glavni razlog zašto se Bidenova administracija toliko protivi plinovodu „Sjeverni tok 2“. Jer to nije običan plinovod, već strateški objekt koji omogućuje normalno funkcioniranje ne samo njemačkog gospodarstva, već i Europe u cjelini. Stoga je rat u Ukrajini – koji bi po mišljenju Zapada trebao što duže potrajati, najbolje rješenje za torpediranje „Sjevernog toka“ i stvaranje dubokog dugoročnog razdora između Njemačke i Rusije. Je li to doista u interesu Europljana, Ukrajinaca i Rusa?

Laslo Torma

Povezani članci

Aktualna balkanizacija Balkana (1)

HF

Ruske hibridne prijetnje Finskoj

HF

Obljetnica oslabljenog Weimarskog trokuta

HF

Turska geopolitička strateška dubina

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...