Hrvatski Fokus
Iseljeništvo

Smrt i život

Nikino pismo iz Rogatice 16. veljače 1943. godine

 

(Priča tiskana u knjizi „Hrtkovci, priče o sudbini jednog sela“, Tkanica d.o.o., Zagreb, 2015.)

Nikino pretposljednje pismo su Tomlekini dobili otvoreno, s pečatom Gestapoa u Rumi da je nad njime izvršena kontrola. Nije im to bilo ništa neobično za ova ratna vremena i nisu Niki ni napisali da mu pisma kontrolira njemačka policija. Na koncu, Nika je pisao obične stvari, pa nije imao zašto brinuti. A pisma od svojih Nika je dobivao uredno i neotvarana. I dalje je pisao što mu padne na pamet i sve je opisivao onako kako su se stvari odvijale. Bilo je, međutim, uočljivo da svaki put, bar u jednoj rečenici, neobazrivo spominje i stanje na fronti.

A posljednje pismo koje je napisao svojima otkriva Nikinu naivnu, poštenu i dobru dušu, što je u prokletim ratnim vremenima sigurno jedna od najopasnijih stvari:

Rogatica, 16. II. 1943. godine

Dragi moj Dešo i ostali,

primite moj list kojim hoću da vam se javim sa par riječi da sam živ i zdrav, što i vama svima želim. Kako ste mi svi, moji dragi? Ima li još zime kod vas? Ovdje je jako hladno, u planinama, a i inače sve nam je gore.

Sve je više četnika i partizana i stalno se vode borbe u našoj blizini. Oskudjevamo u svemu i svačemu. Prije neki dan su partizani zauzeli našu postaju, mi smo se predali i uzeli su nam oružje i sve što je bilo državno. Ali postupali su lijepo s nama, a meni su uzeli samo cipele. Govorili su nam da pođemo s njima, i stožerni zapovjednik i jedan moj drug su otišli. Ja nisam htio, iako je njihov komandir navaljivao baš na mene da i ja pođem. On mi je uzeo cipele, dao mi je njegove stare i ispričavao se zbog toga. Rekao mi je: ,,Druže Nikola, kajaćeš se što ne ideš s nama.” Ja sam mu rekao da to nije za mene i da će oni prije stradati nego mi ovdje. Bio je neki dobar čovjek i sve nas je pustio da siđemo u Rogaticu. Ja tu, Dešo, nisam ništa kriv, partizane je doveo u našu postaju naš stožerni i otišao je s njima. Šta mogu kada sam takve sreće, ne znam ni kako ću proći na kraju u ovoj prokletoj Bosni.

Ali nemojte se brinuti, koliko nemam sreće na jednoj strani toliko imam na drugoj, bar do sada. Bio sam na saslušanju i sve će biti u redu i sa mnom i s mojim drugarima. Svaki čas treba da dobijemo novu opremu.

Pozdravite sve koji pitaju za mene, a osobito moju Maricu i primite mnogo pozdrava od vašeg Nike, koji vas sve voli.”

Kada su Nikini otac Pepa, kojeg je on zvao Dešo, te Nikina majka Milja, djed Maraš i tetka Tereza čitali ovo pismo, ne sumnjajući ništa, iako je i ono bilo otvoreno i s pečatom Gestapoa, Nika je već bio mrtav. Možda bi se jedino, da je bila živa, stara Divljuka zabrinula, jer je znala za onaj danak u krvi koji plaćaju momci u obitelji Tomlekini rođeni u dvadesetoj godini svakog stoljeća!

Ali prva dvojica su poginuli u ljutoj borbi, hrabri do ludila, a Niku je ubila njegova naivnost i poginuo je glupo. Takva dobričina i naivčina kao što je bio Nika ne treba nikome u ovim surovim igrama i može samo smetati. I namjestili su mu, i partizani i njegovi domobrani, a sve preko njemačke tajne policije.

U petak, dvadeset i šestog ožujka 1943., osvanuo je kišovit, hladan i maglovit dan. Nikina jedinica dobila je novu opremu i naoružanje i spremala se na zadatak. Novi stožernik je izgledao strog, a dobio je i zadatak da se jedinica ima boriti i s partizanima i sa četnicima. Rano ujutro je naređen pokret prema partizanskim položajima. Oni su daleko, a trebalo ih je iznenaditi. Put do poprišta je navodno siguran, ali se ipak mora formirati izvidnica. U nju su određeni Toni Ruić, mladić iz Dalmacije, Joža Dolec, Zagorac, i Nikola Tomlekin, sve momci koji protiv partizana, i ne samo protiv paritzana, već protiv nikoga na svijetu nisu imali ništa!

Puteljak kojim je trebalo ići vodio je uz mali potok u dubokom klancu, a s obiju strana je bila gusta šuma. I da su sva tri izvidnika samo malo razmišljali, upitali bi se čemu izvidnica ako je put tako siguran, ili bi bar bili na oprezu u ovako stiješnjenom prolazu, sami, skoro sto metara ispred svoje jedinice. Naprotiv, oni su veselo čavrljali i nisu sanjali da im je namještena klopka.

Usred njihove priče zaštektao je iz neposredne blizine, iz šume, mitraljez. Sva trojica su bili pokošeni u djeliću sekunde, ali je mitraljez djelovao i dalje, a začuli su se i pucnji iz nekoliko pušaka. Trajalo je to nekoliko minuta i novi domobranski stožerni zapovjednik postaje zaustavio je jedinicu.

– Očito su velike neprijateljske snage ispred nas. – rekao je mirno i naredio povlačenje.

– Ali što ćemo s Tonijem, Jožom i Nikom? – uzviknulo je nekoliko domobrana.

– Zar hoćete svi da izginete? – i dalje je sasvim mirno govorio narednik.

– Ja ću napisati izvješće – dodao je poslije kraće stanke, vidjevši da ga vojnici još uvijek začuđeno gledaju.

Ovakav opis Nikine pogibije, kao i to da su po mrtve drugove otišli tek sutradan, čuli su Maraš i Pepa tek petnaestak godina kasnije od nepoznatog čovjeka koji je došao u Hrtkovce i tražio Nikinog oca da mu ovo ispriča, ali se nije htio predstaviti, niti išta govoriti o sebi. Kako je imao približno isto toliko godina koliko bi imao i Nika da je živ, vjerovali su da je on jedan od Nikinih suboraca iz uklete domobranske jedinice kod Rogatice, a kojega je očitosve vrijeme pekla savest.

U Rogaticu su Maraš i Pepa mogli doći tek petnaestak dana poslije Nikine smrti. Naišli su na zid šutnje i mnoga su im pitanja ostala bez odgovora. U službenom izjvešću o Nikinoj pogibiji, između ostalog je stajalo:

U žestokim borbama s jakim partizanskim snagama domobrani su imali tri poginula i sedam ranjenih, a banditi su pretrpjeli teške gubitke. Toni Ruić, Joža Dolec i Nikola Tomlekin poginuli su hrabro u borbi.

Pokop lijepog, dobrog, poštenog i vrijednog momka Nike Tomlekina, kojemu je život prekinut u času kada je napunio tek dvadeset i dvije godine, bio je u Hrtkovcima najveći dotad viđen. Kako kuća Tomlekinih za toliki svijet nije dovoljno daleko od groblja, sprovod je išao kroz Cakića šor u suprotnom pravcu u centar sela do crkve, pa kroz Lički šor do Grobljanskog sokaka i njime do groblja. A križ je dospio do crkve dok su posljednji sudionici u sprovodu još izlazili iz velike avlije Tomlekinih.

Okupila se i sva bliža i daljnja rodbina iz Hrtkovaca i Nikinaca, svi su bili neutješni, a za majku Milju su se plašili da ne umre od boli. Otac Pepa se držao dobro na samome pokopu, ali se poslije razbolio i za njega su vjerovali da ne će preživjeti smrt svoga sina jedinca. A djedu Marašu bi se od tada svaki put zacaklile oči pri spomenu njegova unuka Nike.

Neutješna je bila i lijepa Marica Grišić, djevojka u koju se Nika zagledao pred sam polazak u rat, ali kojoj još nije smio pisati s fronte jer nije bio posve siguran je li i ona njega bar malo zavoljela. A Marica je sva gorjela već od svakog Nikinog pozdrava u pismu svojima, u nadi da će dočekati dan kada će se on vratiti iz rata.

Tragedija će biti potpuna ako kažemo da su Tomlekini poslije više od dvjesto godina života u Srijemu ostali bez muškog potomka, a s time su i veliko imanje Tomlekinih, i njihova velika kuća, ostali bez pravog nasljednika.

Ali smrt ne zaustavlja život. Daleko od velike i lijepe, ali sada prazne kuće Tomlekinih u Hrtkovcima, u straćari pokrivenoj trskom u Donjem gradu u Osijeku rađala su se, i pored ratnog vihora, djeca. Tri sestre Brkić rodile su u tom svom starom kućerku u tri ratne godine tri sina, svaka po jednoga! Ako kažemo da je i četvrta sestra, Roza, u Slavonskom Brodu već imala postarijeg sina jedinca Stjepana, onda imamo zaista zanimljvu stvar. Prvo, da četiri sestre imaju svaka po sina jedinca, a najmlađa još i kćerku, i drugo, da se i pored tolike djece ugasila i stara loza Brkića, jer je stariji brat Ferdo, umro mlad, a mlađi, Franjo, se nikada nije ženio.

Dakle, Lizika je, pokraj kćerke Blaženke, dobila u jesen 1942. i sina Antuna, Marija je upravo na dan kada je poginuo Nika rodila sina Mirka, a Josipa je 29. svibnja 1944. godine rodila sina kojeg je krstila u osječkoj donjogradskoj crkvi Preslavnog Imena Marijina.

Kako je jedan od običaja u obitelji Tomlekin bio da se detetu dadne djedovo ime, a u dogovoru s Paškom, Josipa je sinu nadjenula ime Marko.

Branimir Miroslav Tomlekin

Povezani članci

Žigmanov potiče zapaljivu temu na twitteru

HF

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika

hrvatski-fokus

OGRAĐIVANJE – Ograda na ogradu

hrvatski-fokus

Plaće u Njemačkoj

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...