Hrvatski Fokus
Povijest

Svetolik Grebenac o hrvatskome pitanju

Tražio je od Mačeka garancije…

 

Poznati publicist dr. Svetolik Grebenac o garancijama pri rješavanju hrvatskog pitanja (Veliša Raičević, “Slavonija”, Vinkovci, br. 19 – 26. jula 1939.)

 Nikšićka “Slobodna misao” prenijela je članak g. dr. Svet. Grebenca, gde se govori o odnosima Hrvata prema Srbima. U članku se između ostaloga veli i ovo: Hrvatsko Pitanje?

Nesumnjivo, to je jedna krilatica koja već poodavno uzvitlava našu političku atmosveru! Svako ga definiše prema svome shvatanju, računu ili osećanju. Kako pojedinci tako i grupe i partije. Drugojačije ga vide Srbi, drugojačije Hrvati a drugojačije Slovenci. Pa ni tu nisu gledišta ujednačena! Intelektualci gledaju jednim očima, poslovni ljudi drugim, prosti narod trećim, a radnici svojim posebnim. Postoji čak i jedan “maksimalni” i jedan “minimalni plan” hrvatske varoške gospode.

Kada je postalo to pitanje i kako?

Ni tu se ne možemo složiti. Po g. dr. Mačeku ono je otvoreno već 1 decembra 1918 g i ni do danas nije rešeno — mada je pok. Stjepan Radić bio za jedan mah prihvatio Vidovdanski Ustav. Kod Srba se, međutim, od tada još čvršće verovalo da su ovakvim Radićevim postupkom skinuti s dnevnog reda svi oni posebni zahtevi Radićeve stranke koii bi mogli činiti elemente t. zv. Hrvatskoga Pitanja. Ali se posle toga dogodilo da je Svetozar Pribićević, koji je stalno i najenergičnije tvrdio da ne postoji nikakvo Hrvatsko Pitanje, promenio svoje gledište, pomešao se s Radićevima i isto onako energično dokazivao da je Hrvatsko Pitanie naš najvažniji unutrašnji problem. Sa 6-tim Januarom prestalo se govoriti o tome problemu.

Sve to, naravno, nije ni blizu dovoljno da nam pruži jasnu sliku samoga problema, Ali je, zato, veoma karakteristično po naše današnje političke naravi. Ušlo se u raspravu jednoga pitanja, za koje se kaže da je od najveće važnosti a još se nije načisto, ni kakve bi imali da izgledaju i u čemu bi se sastojale (manifestovale) one “široke samouprave”? Šta je to Hrvatsko Pitanje, da nam sa tačno i jasno definiše i dali svi redovi Hrvata, a posebice da li i one grupe koje idu za g. dr. Mačekom (t.d. radićevci, klerikalci i frankovci), smatraju da je onim “širokim samoupravama” rešeno, definitivno rešeno to famozno pitanje?!

Drugim rečima, da li i ovi Hrvati gledaju istim očima na to pitanje; da li ga na isti način definišu? A to bi se moralo znati pre svega. Jer, kada se traži rešenje iednoga pitanja, za koje su u tolikom stepenu zainteresovani i Hrvati, koje se i naziva hrvatskim, logično je da rešenja ne može biti ako ga ne donesu ili ne prihvate i svi Hrvati!

Srpski političari previđaju sve ove momente i to je ono zbog čega je cela njihova akcija u ovo me pravcu. Jer bez prethodnog izvođenja na čisto ovih momenata, i pre nego što s celim stanjem stvari ne bude detaljno upoznata i naša srpska sredina, ne bi se moglo i ne bi ni smelo prići rešavanju glavne stvari.

Srbi, a posebice, mi Srbi iz Šumadije, moramo, dakle, znati pre svega, ne samo šta je to i iz kakvih se sve zahteva i prohteva sastoji t. zv. Hrvatsko Pitanje, nego moramo znati još i ovo:

1) Kakve nam garancije može dati g. dr. Maček da ono što bi se sada s njime utanačilo, neće nikada više biti otkazano ili oglašeno za nevažeće, ni od njega samoga, niti od nekoga drugoga koji bi se u budućnosti eventualno našao u njegovom današnjem položaiu? Čime nam dakle može g. dr. Maček zagarantovati da će svi Hrvati na veki biti zadovoljni onim što se sada dokona između niega i kakve srpske grupe ili partije, i da više neće ponavljati staru pesmu? Mi te garancije moramo imati, pre svega, ako g. dr. Maček misli da to što on sada utanači sa srpskim političkim ljudima dobije zakonsku formu ma u kome vidu, da to bude obavezno za sve Srbe i Srbijance. Mi Srbi, bar iz Šumadije, moramo dobiti takve garancije, jer već imamo jedno gorko iskustvo s hrvatskim političarima. Kao što znamo, njihov Sabor i njihovo Narodno Vijeće su svojom

Narisal JOSIP HORVAT MEĐIMUREC, kojeg su 1945. strijeljali partizani, a onda – nakon dva mjeseca – donijeli i presudu za to – Josip Manolić zna gdje mu je grob, ali uporno šuti!

potpuno slobodnom voljom poslati jednu delegaciju u Beograd i ta delegacija je u ime Hrvata i Srba s one strane Save prihvatila na dan 1. Decembra 1918 god. deklaraciju odgovornih faktora Kraljevine Srbije o zajedničkoj državi.

U toj delegacijii bili su kao članovi i Svetozar Pribićević i dr. Ante Trumbić. Pa ipak su docnije i ta dva gospodina ušla u redove onih koji stalno ponavljaju da ni Hrvatski Sabor od 1918 god. ni Zagrebačko Narodno Vijeće nisu bili predstavnici Hrvata i da nisu mogli govoriti u ime Hrvata! Vidovdanski Ustav i njime stvoreni poredak, koji su izišli iz Deklaracije od 1. Decembra 1918 god. naknadno je priznao i St. Radić. On je čak, radi tvrđe ovoga svoga mirenia sa poretkom, izbacio i ono “R” iz naslova svoje stranke! Od HRSS pretvorio je stranku u HSS. Zatim je i lično ušao u jednu vladu.

Potom je sve to bačeno u vodu.

Na ono što je stvarno bilo i g. dr. Maček. i Trumbić i Sv. Pribićević, počeli su se praviti nevešti — kao da svega toga, doista, nije ni bilo!

 Ta pojava, to gorko iskustvo nagoni sada nas Srbe, bar nas iz Šumadije, da tražimo pomenute garancije. Da ih tražimo onog istog trenutka kada nam g. dr. Maček bude dao definiciju Hrvatskoga Pitanja, odnosno kada nam bude kazao jasno i određeno: šta bi sve on hteo i želeo da se uradi u državi?

U doba kada je naša zajednička država stvarana postojala je, baš prema shvatanju g. dr. Mačeka, samostalna i suverena hrvatska država.

Kao predstavnik te države u Beograd je došla jedna delegacija od njihova Sabora i vlade (narodnog vijeća) i u ime te države sklopila ugovor sa predstavnicima srpske države o novoj, zajedničkoi državi.

Pri svem tom, g. dr. Maček sada kaže da ona delegacija nije mogla govoriti u ime Hrvata!

A ko, onda može danas govoriti u ime Hrvata, kada njihova posebna država više ne postoji? Kada se ondašnji punopravni predstavnici hrvatske države danas dezavuišu, zar s mnogo više osnova neće, docnije, neki drugi Hrvati moći isto tako negirati sve ono što bi sada g. dr. Maček utanačio s nekom srpskom strankom? Samo sa strankom, jer više ne postoji ni srpska država! Posle datih garancija, dakle, ako bi bile stvarne i dovoljne, mogli bi se i mi Srbi vratiti da ponovo raspravljamo o jednom unutrašnjem pitanju koje je jedared već bilo raspravljeno. Inače bolje je da to pitanje, kada ga g. dr. Maček već ponovno pokreće i stavlja na dnevni red unutrašnje državne politike, ostane i dalje otvoreno, nego li da pristupimo njegovu rešavanju kad nemamo čak ni toliko garancije da bar ta ista gospoda, s kojom rešavamo problem, neće jednog dana opet oglasiti da sve to što je s njima u zajednici rešeno nema nikakve vrednosti za Hrvate. Da sve to kažu isto tako lako kao što im je danas lako kazati da Hrvatski Sabor i Zagrebačko Narodno Viieće od 1918 god. nisu bili ovlašćeni da govore u ime Hrvata i ako poštuju — te još kako — odluku istih tela kojom je proglašeno oslobođenje Hrvata od Mađarske i stvaranje slobodne i suverene hrvatske države; kao što za njih nema nikakve vrednosti naknadno prihvatanje Vidovdanskog Ustava od strane Stjepana Radića i njegove stranke kao što ih ne vezuju ni potpis dr. Trumbića na ugovoru o miru, i ako je taj Trumbić bio sve doskora, do svoje smrti, prvak među prvacima stranke g. dr. Mačeka!

Tomislav Dragun

Povezani članci

Komolački lav i kosata osoba

hrvatski-fokus

Armenske umjetnine u Muzeju Mimara

HF

GOMOLAVA – Temelji zidova rimskoga poljoprivrednog imanja (6)

HF

Prvi se protivio betonu

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...