Hrvatski Fokus
Znanost

Dogovorna znanost na primjeru zabrane freona

Mnogi znanstvenici doživljavaju zabranu uporabe freona kao vrlo opasan primjer provedbenog modela od strane ekoloških brahmana da kažnjavaju trgovačku i industrijsku kastu, ponajprije nerazvijenih zemalja

 

Već dulje vrijeme mnogo je pitanja i nedoumica oko freona. Pouzdanih odgovora je malo, jer »klimatske promjene teško se mjere«. Treba li tada na temelju ipak nedovoljno pouzdanih podataka donositi tako dalekosežne odluke?

Sve se češće u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju zastrašujući podaci o stanjivanju ozonskog omotača i mogućim posljedicama za život na zemlji. Problem je poznat kao promjena veličine ozonske rupe. Kao najutjecajniji čimbenik koji pridonosi tom stanjivanju, označena je skupina umjetno proizvedenih kemijskih spojeva, klorfluorugljika (CFC), poznatih i kao freoni. Tako je nedavno HINA prenijela vijest iz krugova Ujedinjenih naroda da je ove godine samo u jednom mjesecu sloj stanjen za 35 %. Upravo takvi podaci, ako su istiniti, tada su doista zastrašujući, potiču na krajnji oprez. U javnosti se dosad čula ali i dalje se čuje samo jedna strana i njezini argumenti. Ta strana je postigla da se zabrani uporaba freona. U našoj sredini je znanstveni  program Hrvatskog radija, Radio postaja Zagreb u sklopu svog III. programa prvi put javno izrazio dvojbe u argumente zagovornika zabrane. Zabrani uporabe freona nedavno se priključila i Hrvatska odlukom svog Sabora, koji je usvojio Montrealski protokol. Ta je odluka u našoj javnosti prošla gotovo nezapaženo.

Neki drugi izvori upozoravaju da takvoj svjetskoj odluci ipak nedostaju valjani argumenti i da je ovdje prije riječ o dogovornoj znanosti u kojoj se određeni krug usuglašava što bi se moglo jednog dana dogoditi. Pritom se ne poštuje uvijek znanstvena istina. Namjera je ovog teksta da se upozori na neke slabosti u argumentaciji onih koji su uspjeli zabraniti freone i to u trenutku kada nema za njih valjane zamjene. Stoga mnogi znanstvenici doživljavaju zabranu uporabe freona kao vrlo opasan primjer provedbenog modela moći koja je sve upregnula, posebno ekološke brahmane da kažnjavaju trgovačku i industrijsku kastu, ponajprije nerazvijenih zemalja. Odluka o zabrani freona vrlo je slojevite pozadine. Posebno su zanimljive spoznaje o stvarnim pokretačima i ciljevima zabrane, koji su argumenti bili na raspolaganju i koja je njihova vjerodostojnost. Mogu li primjerice računalne simulacije bez eksperimentalne provjere biti podloga za donošenje tako dalekosežnih odluka. Koja je pritom uloga javnih medija, kako ekologizam utječe na znanost itd.

Kada se promatra problem ozonske rupe sa stajališta zainteresiranih u Hrvatskoj, gotovo svi koji o tom problemu pišu ili govore svjesno se opredjeljuju za neke izvore informacija. I ova promišljanja temelje se na dostupnim, a ne vlastitim podacima. Moguć je pogrešan odabir izvora, ali u svakom slučaju zanimljivo je upoznati se sa stavovima onih koji smatraju da nije bilo valjana razloga za potpunu zabranu freona. Posebno ne zato jer to znači da će godišnje propadati 300 do 400 milijuna tona hrane u trenutku kada, prema podacima FAO, u svijetu dnevno umire od gladi 35 do 50 tisuća ljudi.

Valja najprije naglasiti da je ozonska rupa prirodna pojava koja se javlja na Antarktiku, a otkrio ju je engleski znanstvenik Dobson između 1956. i 1958. Zapravo je riječ o polarnom vrtlogu kojem je zbog lakše komunikacije s najširom javnosti pridodan naziv ozonska rupa (L. Klasinc).

Pobornici zabrane freona već godinama na temelju blago rečeno dvojbenog proračuna, zastupaju tezu da jedan jedini atom klora iz molekule CFC-a može uništiti u stratosferi sto tisuća molekula ozona. Za tu tezu nema valjana dokaza, pa su Madura i Schauerhammer tu tvrd nju nazvali faktoidom (eufemizam za laž). Slični su faktoidi i tvrdnje da se svi CFC-i s vremenom dižu prema stratosferi gdje zauvijek nestaju. Stratosfera je dakle »ponor« u kojem se CFC i djelovanjem ultraljubičastog zračenja raspadaju i oštećuju ozonski omotač. U stratosferi se »pristigli« freoni razlažu i izazivaju određene kemijske reakcije, kojih je posljedica uništavanje ozonskog omotača.

Knjiga Madura i Schauerhammera »Ozonska rupa, zlouporabljeno prirodno čudo« (Ozonloch das missbrauchte Naturwunder) nudi iscrpnu argumentaciju koja obara te faktoide. Zainteresirani čitatelj može naći u knjizi odgovore na niz pitanja. Navest će se samo nekoliko podataka. Debljina ozonskog sloja bila je najmanja 1962. a najveća 1969. Njezinu cikličnu promjenu pokazuju sljedeći podaci. Godine 1956. kada je to čudo Južnog pola otkriveno, debljina sloja bila je 250 dobsona (jedinica mjere debljine ozonskog sloja, DU), 1987, 150 DU ali već 1988. ponovno 250 DU. Larsenova mjerenja pokazuju da debljina sloja na Antartiku ne pokazuje trend ni pozitivan ni negativan u razdoblju od 1935. do 1989.

Proračun koji tvrdi da jedan jedini atom klora uništava sto tisuća molekula potječe iz teorije koju su objavili F. Sherwood Rowland i M. Molina 1973. Već 1978. teorija je zaboravljena da bi se uz velike napore, posebno medija obnovila 1985. Za reakcijsku jednadžbu koja atome klora označuje kao »žderača« molekula ozona I. J. Epstein izražava mišljenje da se takva reakcija uopće ne može dogoditi. To potvrđuje i činjenica da se takva reakcija još nije zbila. A pronađeno je dosad najmanje 192 kemijske reakcije i 48 fotokemijskih reakcija koje se zbivaju u stratosferi. Zato teorije poput ove moraju biti znanstvenije utemeljene. Posebno kad se s pomoću njih stvaraju zaključci koji trebaju utjecati na najširu javnost i donošenje dalekosežnih odluka kojih se vrijednost izražava u stotinama pa i tisućama milijardi dolara. Zanimljiv je i zaključak da se freoni dižu prema stratosferi. Pritom je riječ o tromim, kemijski teško reagirajućim, neotrovnim i nezapaljivim kemijskim spojevima, koji su uz to teži od zraka. L. Klasinc misli da će se tek oko 2030. moći stvarno ustanoviti opravdanost odluke o zabrani freona.

Kako to da upravo oko 1,1 milijuna tona proizvedenih CFC-a tako izrazito utječe na promjer ozonske rupe i debljinu ozonskog omotača. Što je s utjecajem klora iz prirode? Prema podacima Jaworowskog (21th Century, Spring 1993.) priroda na razini zemlje odaje godišnje oko 1 636 milijuna tona tvari koje potencijalno mogu razarati ozonski omotač, od čega, smatra se, do stratosfere dođe oko 8,18 milijuna tona. Od proizvedenih klornih spojeva samo 6 000 tona može doprijeti do stratosfere. Omjer odaslanih tvari u stratosferu je daleko preko 1 300 puta u korist prirodnih tvari!!! Pritom valja izdvojiti još jedan podatak. Iz vulkana godišnje prema stratosferi se izdaje oko 38 milijuna tona tvari. A znanstvenici ne znaju pouzdan odgovor nalaze li se među njima i freoni. Kakve će posljedice imati npr. zabrana uporabe freona u tehnici hlađenja? Osim što će propadati velike količine hrane, kao rashladni medij koristit će se zapaljivi i otrovni amonijak.

Suvremeni znanstvenici sve se češće služe simulacijama, što jest opravdano, ali pod uvjetom da se one provjere pokusom. Naime, pokusi su među ostalim pokazali da je jedna mjerna stanica na Antarktiku udaljena samo 10 km od vulkana Mt. Erebus, za koji se zna već oko 140 godina. A taj vulkan sam dnevno izbacuje oko 1 000 tona klornih plinova. Vrijednost takvih simulacija pokazuje upravo primjer s proračunom debljine ozonskog sloja. Američka je akademija znanosti 1980. na temelju teorije Rowlanda i Molina predviđala stanjivanje ozonskog omotača za 18 % godišnje, što bi moralo dati pojačano UV-zračenje od 36 %. Dvije godine poslije snizuje brojku na 7 %, 1984. na 2 do 4 %. Po najnovijim »simulacijama« predviđeno je stanjivanje od samo 5 % za sljedećih sto godina. Ali zacrtani cilj je već postignut, propisan Montrealskim protokolom. Međutim, valja pridodati: Montrealski protokol potpisalo je dosad samo 48 zemalja, primjerice Indija to nije još učinila, što je vrlo znakovito.

Nedavno je Hrvatska televizija emitirala australski film o ozonskoj rupi. Za neke gledatelje to je prije bila reklama za tvrtku koja proizvodi zaštitna odijela, negoli znanstveno obrazložena emisija. Međutim, emisija je na najveći dio pučanstva djelovala zastrašujuće. Neki su podaci posebno upozoravali na štetan utjecaj ultraljubičastih zraka na vid i pojavu raka kože, osobito njezinog najopasnijeg oblika, melanoma.

Ultraljubičasto (UV) zračenje je na Južnom polu oko 50 puta slabije nego na Ekvatoru. UV — zračenje se prema valnoj duljini dijeli na UVA (najveći dio), UVB i UVC (praktički ne dopire do zemlje). Dinamički je to proces u kojem eventualno UVB razbija, ali UVC ponovno slaže ozon. Ako je od 1969. do 1985. smanjen sloj za 3 % kako je najavio R. Watston 1988. onda se trebalo povećati zračenje za 6 %.

Časopis »Science« je međutim objavio podatke da je od 1974. do 1985. UVB-zračenje smanjeno a ne povećano. S. Penkert je ustanovio da je zračenje u Europi od 1968. do 1982. smanjeno za oko 0,5 % a trebalo je proračunski porasti za 3 %. Skupina Norvežana s A. Dahlbeckom na čelu je dokazala da stanjivanja ozonskog omotača od 15 do 20 % (tri do četiri puta više nego što prognoziraju) nema utjecaja na život na zemlji. Međutim, zračenje znatno ovisi o geografskoj širini. Ako Oslo ima indeks 100, onda je on za San Francisko 200, Bombay 350, a Panamu 400. Tko se npr. iz Engleske iseli u Australiju primit će 2,5 do 5 puta veću dozu UV-zračenja. A to je 10 do 20 puta više nego što bi mogla pridonijeti povećanju zračenja proračunana vrijednost povećanja ozonske rupe.

Kad je riječ o raku kože i ozonskom omotaču, zašto nema raka kože u Južnoj Europi, Africi, Indiji ili Orijentu? Samo oko 4 % raka je zloćudni melanom. Na tu vrstu raka otpada 75 % smrtnih slučajeva. Međutim, melanom ponajprije napada gradske ljude koji žive u zatvorenim prostorijama, a javlja se na mjestima koja obično nisu izložena UV-zrakama. Braća Garland napominju da na rak kože utječe UVA, a ne UVB koji izaziva opekline. To ne odgovara zastupnicima teze o stanjivanju omotača, jer on filtrira UVB a, ne UVA-zrake. Prema mjerenjima 8 stanica u različitim zemljama od 1974. do 1985. smanjeno je UVB-zračenje prosječno za 0,7 %, a UV-doza npr. u Oslu nema trenda od 1978. do 1988. Slično je i s vidom. Pokusi naprosto nisu realistični. Svatko zna da se ne gleda izravno u Sunce. A tko tvrdi da treba u svemu slijediti modul i nepotrebno dugo izlagati se najjačem Suncu?

Zanimljiv je još jedan podatak. Procjena je da će se povećati broj oboljelih od raka za oko

40 000 godišnje. Kako to usporediti s procjenom da će zbog zabrane freona umrijeti oko 20 do 40 milijuna ljudi (L. LaRouche/J. Tennenbaum: Privredno čudo za Istočnu Europu).

Napokon, postoje li uspješne zamjene za freone? U pravilu ne postoje, i najbolji medij je lošiji od freona. Freoni su npr. nezamjenljivi kao sredstvo za gašenje požara.

Zašto članak s relativno starijim podacima? Živimo u doba zelenih tranzicija. Pri čemu sve mora biti „zeleno“, održivo, pa i na račun da se koriste poljoprivredne površine za hranu strojeva, umjesto za ljudska bića (Polimeri, 2007.). Napisano u doba promicanja ideje o biogorivu.

Ovaj tekst o freonima objavljen je u časopisu EGE 1(1993)4, pod naslovom Zabrana freona – znanstveno utemeljena? . Autor nije se posebno vraćao na tu temu. Sve je manje časopisa, a osobno tiskanih medija koji su spremni objavljivati članke poput ovog o freonima. Zapažene su dvije činjenice. Prva, o Montrealskom sporazumu i rezultatima se više ne raspravlja, a pojavljivale su se vijesti da su novo razvijeni freoni gori od starih.

Završno, predlagalo se da se objavljuju podaci o veličini ozonske rupe. Dakle na dnevnoj osnovi koliko je pojedinog dana zabilježeno dobsona. U Hrvatskoj se to mjeri od 1999. No to hrvatskoj javnosti nije objašnjeno.

Zahvaljujući internetskim izdanjima, moguće je ovakve tekstove reproducirati s jednom namjerom. Pred sve većim smo brojem najrazličitijih zabrana, poput plastičnih vrećica, ali samo jedne debljine. Odnosno plastičnih slamki s jednim izuzetkom, dopuštene su bolesnicima za srkanje. Posebno da se spriječe nepotrebne zabrane tijekom „zelene tranzicije“.

Ovo je javni poziv da se stručno obnovi pitanje freona. Da se ustanove rezultati Montrealskog sporazuma. Kako bi se izbjegle pogreške sve učestalije dogovorne znanosti.

Profesor emeritus Igor Čatić

Povezani članci

Opasnosti od Gardasila 9

HF

Najstariji kodeks u Hrvatskoj na latinskom

HF

Priča o Bibliji Marka Marulića

HF

Izabrani novi članovi HAZU-a

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...