Muslimanima je žao svega onoga što ih podsjeća na turske zulumćare
U bosanskom i hercegovačkom stoljećima kipućem loncu mržnje kojeg su napunile Osmanlije i pod koji u planiranim vremenskim ratnim intervalima muslimansko-bošnjački radikalisti, kojima je Turska mati i koji se izjašnjavaju potomcima Osmanlija, nalože još veću mržnju, svakim danom je sve manje prostora za dijalog, toleranciju i suživot jedni s drugima. Te kulturno civilizacijske, političko demokratske vrijednosti bošnjački radikalisti iz svih asocijacija muslimansko-bošnjačkog društva ne samo da ih ne priznaju na beha političkoj sceni, nego i sve one koji se njime služe, sa nekom svojom fetvom osuđuju i postavljaju ih nezaštićenim metama čuvarima islamskog ekstremizma.
Više nitko izvan muslimansko-bošnjačkih političko vjerskih centara vjerskog i nacionalnog radikalizma nije siguran u političkom, kulturnom, sportskom ili vojnom djelovanju ako ono nije na liniji “Potomaka Osmanlija” i djece kojima je “Mati Turska”. Nije siguran ako govori istinu, istinu iz bilo kojeg perioda bosanske i hercegovačke povijesti, poglavito onog vremena kada su Muslimani pod zapovjedništvom ratnog zločinca Alije Izetbegovića agresijom na Hrvate krenuli u stvaranje muslimanske Bosne i Hercegovine, te unutar nje i svoje neke nacije Bošnjak. Svakim djelićem otkrivene istine muslimanskih zločina iz perioda vjerskog globalnog beha rata za teritorij, i istine tijeka tog sukoba na europskoj periferiji, obilježenog strašnom mudžahedinsko vehabijskom radikalizacijom tadašnjih Muslimana, i brutalnostima odnosa prema hrvatsko katoličkim žrtvama, Bošnjaci postaju nervozniji, prestrašeniji i isključiviji u traženju puta neke zajedničke beha budućnosti.
U strahu pred odgovornosti ne samo za počinjene ratne, dijelom i poratne zločine što ih udaljava od zacrtanog cilja, zemlju su uveli u najveću političku krizu iz koje se zasigurno ne će više izvući. Koliko zbog bošnjačkih zasluga za to propadajuće stanje, u kojem drže nebošnjake u prvom redu Hrvate kao federalnog partnera, toliko još i zbog svjetske situacije koja im ne ide u prilog na putu stvaranja čiste muslimanske BiH. Čak ni snažni bošnjački lobi u, za današnju suodgovornost za ugrozu svjetskog mira i budućnosti, Njemačkoj u kojoj u vlasti sudjeluju muslimani iz cijelog svijeta a među njima i iz propadajuće beha zajednice, ne uspijeva pomoći muslimansko-bošnjačkim ekstremistima građansko unitarizirane, muslimansko vjerski centralizirane Bosne i Hercegovine.
Utjecajno, pomognuto novcima iz islamskih zemalja, participiranje muslimana iz cijeloga svijeta u njemačkoj politici, zaogrnuti, kao i u BiH raznim lažnim ogrtačima, zeleni i SPD-a zasigurno je veća opasnost za budućnost same Njemačke negoli za beha zajednicu koja i nema budućnost. Muslimanski ekstremizam u njemačkoj politici već danas trese sigurnost te zemlje, a kada se Njemačka trese onda se ruši i Europa i svijet. Ohrabreni takvim ekstremizmom svojih sunarodnjaka koji koaliraju u njemačkoj vlasti muslimansko-bošnjačko čelništvo sve ubrzanije izvlači zemlju iz europskih okvira i uvlači u granice ekstremizma islamskih zemalja.
Muslimansko bošnjačka istina vjerskog beha sukoba je dogmatizirana, i svako njeno uvođenje u granice stvarne istine tog tragičnog beha perioda nailazi na fetviziranu osudu poslije koje onaj koji je ukazao na neistinitost muslimansko-bošnjačke istine postaje osuđenik koji se više ni na kojem dijelu Kugle zemaljske ne osjeća sigurnim, niti on niti njegova obitelj.
Vjerska muslimanska policija koja šeće po beha gradovima čuvajući islam od nevjernika nema milosti sa onima koji je ne priznaju, i koji nastoje živjeti u slobodi u kakvoj žive i visoki predstavnici i narodi iz kojih dolaze. Budući da sloboda u Bosni i Hercegovini nije jednaka za sve, da su jedni slobodniji, Bošnjaci i njihovi politički partneri visoki predstavnici, a drugi, Hrvati manje ili gotovo nikako slobodni, što i jest razlog da u beha zajednici postoji muslimansko-bošnjačka zaštićena istina, i ona druga hrvatska nezaštićena i od graditelja građanizirane i islamizirane Bosne i Hercegovine nepriznata i progonjena, kao i sam hrvatski narod.
Muslimansko-bošnjačke ubojice beha istine, u zajedništvu na političkom tržištu jeftino prodanih visokih predstavnika, od kojih su Ashdown i Petritsch, Schwarz-Schilling i Inzko po ropskom tragu koji su iza sebe ostavili na hrvatskom narodu, mirnodopski zločinci čija se imena u bilo kojoj memoriji ne bi smjela nalaziti na beha prostorima, odstrjeljuju ne samo novinare koji ih pitaju za dokaze točnog broja ubijene djece u Sarajevu nego čak i apolitične sportaše koji im ukažu na vjerski i politički ekstremizam. Lipanjskih dana 2022. veliki nogometaš Blaž Slišković nova je meta muslimansko-bošnjačkih ekstremista samo za to što je kazao kako je “bio tužan kad je srušen Stari most, ali da su mu od simbola puno bitniji ljudi, i ako je rušenje mosta spriječilo bilo čiju smrt, onda mu nije žao”. Sliškovićev žal za čovjekom, ispred bilo kakve građevine, dovoljan je razlog muslimansko-bošnjačkim ekstremistima da ga napadnu. Ubojice istine ubojice su i čovjeka. Bošnjački politički i sportski udar na Sliškovića, i sve druge Sliškoviće kojima je čovjek ispred svega, pokazatelj je muslimanskog cilja za koji su i započeli vjerski beha sukob, vodili ga tako brutalno i vode i danas. Potvrđuje to i Alijina izrečena spremnost žrtvovanja 250 tisuća Muslimana za islamsku BiH. Za dinastiju Izetbegović tuđa djeca i tuđe žrtve bezvrijedne su pred turskim spomenicima koje su im gradili žedni i gladni porobljeni Hrvati. I ne samo taj Stari most nego sve turske spomenike diljem beha prostora koje su izgradila hrvatska raja turskomrzilačkom danku u krvi.
Nema muslimansko-bošnjačkog žala za srušenim austrougarskim objektima, prugama, cestama, zgradama i tvornicama koji su izgradili u 40 godina vladavine, što je stostruko više negoli ih izgradili genocidne Osmanlije u 415 godina zuluma. Zapravo ti genocidisti nisu izgradili niti jednu cestu, prugu, školu, zgradu, tvornicu. Oni su došli da ruše i rušili, šire islam mačem i širili su ga, ruše crkve i porušili su ih, janjičare katoličku djecu i janjičarili su, vrše genocid i konfesiocid i vršili su. Za tim turskim spomenicima zla Muslimani Bošnjaci žale, a jedan među njima je i Stari most. U nametnutom primirju koje nikako da postane mir, Bošnjaci su prvo krenuli u obnovu turskih spomenika, umjesto škola, tvornica, bolnica, i pokazali kakvu Bosnu i Hercegovinu žele i kamo je vode.
