Zašto mi Hrvati ne bismo imali dopisno glasovanje te zašto se mladim Hrvatima koji su rođeni u inozemstvu ne bi dalo hrvatsko državljanstvo. A jako puno njih to želi
Josip Pavičić, uspješni hrvatski gospodarstvenik, iseljenik, ali i povratnik u Republiku Hrvatsku, za Večernji list BiH govori o iznimnim potencijalima kojima raspolaže hrvatsko iseljeništvo, a kojemu bi se trebalo omogućiti snažnije uvezivanje s domovinom.
Pavičić je veliki donator u hrvatskoj zajednici – od političkih stranaka, Crkve, kulturnih društava, a osobito kad je riječ o nogometnom klubu Toronto Croatia koji je najuspješniji hrvatski nogometni klub u iseljeništvu. Taj je klub nekoliko puta bio prvak Kanade, a 1976. godine prvak Sjevernoameričke profesionalne nogometne lige, a to je bilo upravo u vrijeme kada je legendarni Pele igrao za New York Cosmos. Danas mnogo vremena provodi u Hrvatskoj, a bit će i sudionik na 5. hrvatskom iseljeničkom kongresu koji se krajem lipnja održava u Mostaru. Ističe kako je iznimno dobra poruka što se kongres, koji će okupiti Hrvate iz svih krajeva svijeta, održava upravo u BiH, zemlji u kojoj su politička prava hrvatskoga naroda ugrožena. Pavičić naglašava i kako je iznimno važno raditi na ojačavanju veza s iseljenicima, i to stvaranjem mreža u cilju uvezivanja domovinske i iseljene Hrvatske.
- Uspješan ste poslovni čovjek koji ima bogato iskustvo u industrijskom sektoru. Možete li nam otkriti kada ste otišli u Kanadu te kako je tekao vaš put do uspjeha?
– Iz domovine sam otišao 1974. godine, kao i mnogi naši koji su odlazili poslije Hrvatskog proljeća. Kao mlad čovjek koji je htio nešto stvoriti, ali bez znanja jezika, morao sam se snalaziti i vjerovati u sebe. U to vrijeme otišlo nas je mnogo, a danas, evo, dolazi neka nova generacija koja odlazi u zapadnoeuropske zemlje. Zasnovao sam obitelj, oženio se. Cilj mi je u početku bio otići na nekoliko godina kako bih zaradio za stan, ali, eto, kada zasnuje obitelj, čovjek ostane. U Kanadi su tada stvorene mogućnosti da čovjek može napraviti ono što želi, a što u Hrvatskoj još nedostaje. Jako je mali postotak ljudi koji su uspješni zato što su snalažljivi. Oni kao takvi ne mogu sami pokrenuti hrvatsku ekonomiju. Sada treba napraviti usporedbu s mogućnostima koje sam ja imao. Radio sam za jednu američku tvrtku prvih pet godina, a onda sam, gledajući mogućnosti, iskustvo, talent i volju za rad, odlučio da će mi primarni cilj biti stvoriti vlastiti biznis. Mnogi kažu kako materijalno nije bitno, ali, nažalost, bez sredstava ne možete napraviti ništa. Otvorio sam svoj biznis u Torontu, odnosno u Mississaugai. Praveći usporedbu sa stanjem u branši, ne gledajući samo Hrvate, bio sam jako uspješan u zrakoplovnoj i vojnoj industriji. U 42 godine nikada nisam otpustio radnika.
- Što vas je ponukalo da se vratite u domovinu?
– Svaki od nas Hrvata diljem svijeta sanjao je o domovini, sanjao je o slobodnoj Hrvatskoj. Mi 850 godina nismo imali državu. Hrvatsko iseljeništvo živjelo je u jednoj slobodi u kojoj je moglo reći, pričati i razmišljati slobodno, što u ono vrijeme nismo mogli u Hrvatskoj koja je bila u tvorevini u kojoj je rađeno da sve hrvatsko bude utrto. Posebno je bio važan taj plamen koji se, možda zbog toga otpora, više izražavao vani. U tom kontekstu treba naglasiti i čovjeka koji se, prema mojem mišljenju, rađa jednom u 500 godina, a to je bio dr. Franjo Tuđman, koji je točno znao s kim i kako ići te je stvorio hrvatsku državu, i to prvi put, a da se nismo među sobom posvađali. Danas na sceni imamo globalizaciju u kojoj mali narodi nestaju, a kako ćemo se mi snaći, ovisi o nama. U kontekstu iseljeništva postojale su različite organizacije, a postojao je i antagonizam, i to zbog djelovanja tajne službe UDBA-e, koja je toliko bila pripremljena da je lako zavađala naše ljude vani. Ipak, kada je došao taj trenutak za stvaranje države, pod pametnim vodstvom čovjeka kojega sam spomenuo, napravljen je povijesni pothvat. Imao sam priliku i privilegiju provesti mnogo vremena s njim te sam i puno naučio kako se voli domovinu.
- Danas imamo hrvatsku državu, no činjenica je da je hrvatski narod u BiH politički ugrožen. Sama činjenica da se kongres održava u Mostaru ipak je jaka poruka?
– Marin Sopta cijeli je svoj život posvetio organizaciji skupova u cilju jačanja zajedništva. Dobro je da se kongres održava u Mostaru. Ja sam podrijetlom iz Like, ali smo slični s ljudima iz Hercegovine. A imamo i razumijevanja u kontekstu ugroženosti kojoj su izloženi naši Hercegovci i Bosanci. Tako da je fantastično što se kongres iseljenika održava upravo u Bosni i Hercegovini. Važno je voditi računa o tomu koliko će se postići uspjeha održavanjem kongresa, a ne samo da bude održan u Mostaru.
- Imate iznimno iskustvo u poslovnoj zajednici, tako da ste prava adresa za iduće pitanje. Kako ojačati veze iseljeništva i domovine, odnosno kako privući naše ljude da ulažu u svoj rodni kraj?
– Danas je hrvatsko iseljeništvo toliko odvojeno od domovine. Mi bez svojih ljudi ne ćemo daleko, nije bitan pojedinac kao pojedinac, već je potrebno stvoriti uvjete ljudima za povratak. Imate divnih primjera ljudi srednje generacije koji se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Očito je, dakle, da imate situaciju da se oni doseljavaju, sve su to djeca naših iseljenika. Naši koji su dolazili u Kanadu već su starije dobi, ali je činjenica da njihova djeca imaju naboj. A to se najviše osjeti kada igra hrvatska reprezentacija koja predstavlja sve nas. Tu se osjeti to zajedništvo. U konačnici, teško je bilo stvoriti hrvatsku državu. Ali sada više država nije tako ni mlada, moglo se mnogo više napraviti. No, neke se stvari još mogu uraditi. Može se uspostaviti mrežu s ljudima iz iseljeničkih udruga, a u cilju zajedničkog rada na uvezivanju. Evo, zašto mi Hrvati ne bismo imali dopisno glasovanje te zašto se mladim Hrvatima koji su rođeni u inozemstvu ne bi dalo hrvatsko državljanstvo. A jako puno njih to želi.
- Bili ste aktivni i u promociji hrvatskoga športa?– U kontekstu nogometa treba navesti kako sam bio predsjednik kluba Toronto Croatia, najuspješnijeg nogometnog kluba izvan domovine. Naši nogometni klubovi u iseljeništvu bili su tada svojevrsna veleposlanstva. Svaki grad koji je imao više od 1000 Hrvata imao je svoj klub. Danas imamo našu hrvatsku reprezentaciju, a imamo i veleposlanstva.
