Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Dan antifašističke borbe s jedne strane, Jazovka sa druge strane!

Antifašisti su napunili Jazovku?! Kakvi su to antifašisti koji slave pokolje? A i opet bi ubijali!

 

Oj Hrvatsko zemljo apsurda! Antifašisti slave ubijanje vlastitog naroda. Zar nije vrijeme pokloniti se žrtvama, a ubojice kazniti? Do sada nikoga od njih nije stigla zaslužena kazna. Proživjeli su u blagostanju, slavljeni kao osloboditelji, iako su mnoge otjerali u smrt i to imalo bez grižnje savjesti. I dan danas smatraju da su ispravno ubijali.

Ima jedan mali dio kod kojih se probudila savjest, to su zvali „partizanska bolest“ danas PTSP i ti jadnici završili bi u ludnici. Još i danas ti antifašisti smatraju da nisu dovoljno ubijali. Poput saborskoga zastupnik SDP-a Nenad Stazić, kada je u Saboru izjavio: »Rekao sam i da Hrvatska nema zašto slaviti pobjedu nad fašizmom, jer on u Hrvatskoj nije pobijeđen. Nije obračun s fašizmom završio ’45., kao što je završio svugdje u Europi. Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!« Naravno da fašizam u Hrvatskoj nije pobijeđen, kada se preimenovao u antifašizam! Usprkos pola milijuna pobijenih od Bleiburga, na Križnom putu, napunjenih rudnika, jama i fojbi. Nisu sve pobili, tvrdi Stazić. Eto, koji su to umovi! Koje je to etničko čišćenje?! I ne samo pobijeni, jer najviše je bilo Hrvata, nego i protjerani iz svojih sela, oduzeta su im imanja i raseljeni su. Etničko čišćenje Hrvata podupirano od vlasti i hrvatskoga pravosuđa!

Sud u Dvoru prognao sve Hrvate iz Zrina 1946. godine – presuda još uvijek vrijedi i dan danas

Zoran je primjer Zrin na Banovini. Zrin je  8. na 9. rujna 1943. spaljen, raseljen, jer je bio katoličko mjesto okruženo uglavnom pravoslavnim selima. Župa Zrin pred rat je brojila 900 duša, da bi poslije rata preživjelo 600. Pred Božić 1946. godine u Đakovštini su kolonizirani u četiri sela, naseljeni u prazne njemačke kuće i kod Bjelovara. Te prve generacije Zrinjana danas uglavnom više nema, danas su tu njihova djeca, druga, treća i četvrta generacija Zrinjana. Većinom su došle žene i djeca, dio je stradao i na Križnom putu, a Zrinjana ima i drugdje po Hrvatskoj i sudbina je protjeranih po cijelom svijetu. Krčki biskup Josip Petanjak iz Drenja je podrijetlom iz Zrina.

Zbog toga što je Zrin  spaljen, sud donosi rješenje da se “konfiskuje cjelokupna pokretna i nepokretna imovina svih stanovnika mjesta Zrin i to bez obzira gdje se takova imovina nalazi.” Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo. Ta presuda na snazi je i danas, u što su se uvjerili potomci Zrinjana koji su se poželjeli vratiti, ali i Sisačka biskupija, prigodom pokušaja početka gradnje katoličke crkve u Zrinu, na mjestu stare crkve koju su partizani do temelja spalili i uništili 1943. godine.

Sramotna presuda Kotarskog suda u Dvoru na Uni, i strah od istine, nametnula je šutnju o tragediji Zrina sve vrijeme bivše države. Šutnja o ovom zločinu, o brisanju cijelog jednog mjesta za zemljopisne karte, traje i danas. Kolika je bila mržnja prema imenu Zrin, govori i podatak da su komunističke vlasti promijenile imena mjesta i geografskih pojmova koji su u sebi imali pridjev Zrinski.

Zrinski Brđani postali su Šamarički Brđani, Zrinska Draga postala je Šamarička Draga, a izbrisano je iz karata bilo i ime Zrinska Gora i nazvano „Šamarica“. Rezultat te šutnje je, da se u školi nije učilo o Zrinu, da u Hrvatskoj tek neznatna manjina o tomu nešto malo zna, a Zrin je bio sjedište hrvatske plemenitaške obitelji Šubić, koja je po Zrinu dobila i drugo prezime Zrinski.

U Zrinu nema spomen obilježja Nikoli Šubiću Zrinskom, jednom od najvećih sinova hrvatskog naroda rođenog upravo u Zrinu, kojeg kao borca za slobodu slavi cijela Europa, samo ne Hrvatska, samo ne Zrin.

Sud obrazlaže da zbog uništenja mjesta nisu mogli odrediti što je čija imovina, odnosno koje je imovina ratnih zločinaca i narodnih neprijatelja, te se zbog toga imovina oduzima svim stanovnicima mjesta Zrin, te im se zabranjuje povratak, jer bi povratak Hrvata uznemirio lokalno srpsko pučanstvo. Kojeg li apsurda? Hrvatsko pučanstvo protjerano da se ne uznemirava srpsko pučanstvo?! Zar to nije etničko čišćenje, klasično etničko čišćenje.

Presuda još nije poništena, tako da i hrvatske Vlade i dalje provode etničko čišćenje. Hrvatima ne vraćaju imovinu, a Talijanima što mogu vrate, a što ne mogu fizički vratiti dobiju obeštećenje, po Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine: NN, 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02. Optantska imovina, je imovina koja je do sklapanja Ugovora o miru sa Republikom Italijom, odnosno na dan 15. rujna 1947. godine bila u vlasništvu talijanskih državljana, tzv. optanata (koji su dali „opcionu izjavu“ da zadržavaju talijansko državljanstvo). Međutim, umjesto pravno jedino ispravnog pojma (kad su u pitanju povijesna istina i hrvatski nacionalni interesi) optanti,  koristi se pojam esuli. Esuli su odmah nakon donošenja Zakona, podnijeli zahtjeve za povrat imovine. Zahtjevi koji su podneseni na osnovi navedenog zakona o denacionalizaciji, pristigli su iz Italije, Njemačke, Slovenije, Australije i Austrije. Traži se povrat kuća, terena, šuma i brodova. Najviše zahtjeva, više od 500, odnosi se na prostor Bujštine, zatim Pule (339), Poreča (233) i Rovinja (97). Podneseno je 1365 zahtjeva, a udruga talijanskih esula spominje da bi moglo biti još 2-3 tisuće zahtjeva.

I opet bi „antifašisti“ u ilegalu i opet bi ubijali

Dakle drug Aleksandar Sandro Kovač, gradski vijećnik SDP-a grada Poreča bi opet pošao u ilegalu ubijati neistomišljenike. Pridružio bi se Nenadu Staziću, po kojem nisu dobro odradili ubijanje, trebali su sve koji nisu u Partiji pobiti! E to je taj komunistički mentalni sklop, koji ne prihvaća demokratske standarde, pluralizam, višestranačje i različitosti u svjetonazoru. Za njih je jednoumlje zacementirano u moždanim vijugama. Ne pomažu tu ni Rezolucije Vijeća EU-a i EP-a, niti što smo članica EU-a, mozak je ostao u “antifašizmu”. Antifašizmu koji to nije. Jer je taj” antifašizam” pobio više ljudi u Istri nego fašist Mussolini! Taj “antifašizam” zaklao je bl. Miroslava Bulešića, bacio u jamu bl. Francesca Bonifacija, talijanskog svećenika, pobacao u fojbe sve viđenije istarske narodnjake, koji su preživjeli Mussolinijev fašizam, ali nisu komunistički “antifašizam”.

Dakle, takvo licemjerje i dvoličnost nespojivo je sa poštenjem i časti, kao što drug pričuvni Istrijan piše. A još je zanimljivija sudbina Joakima Rakovca, jer postoje svjedoci koji su svjedočili da su ga ubili njegovi. Svjedokinja je u povjerenju ispričala da su se večer prije partizani preodjenuli u njemačke uniforme, a netko od njih je rekao “Noćas ćemo ubiti Rakovca”! “Kako? Zašto? pitali su “Je doša urdin odzgora”. Znači došla je naredba odozgo. Sve to piše biskup u miru Ivan Milovan u Istarskoj Danici 2022., na stranici 143.-145., a ja sam prenijela na svoj blog. https://hrvatskepraviceblog.com/2019/01/15/zasto-se-zrinjanima-ne-vraca-imovina-po-zakonu-o-naknadi-za-imovinu-oduzetu-za-vrijeme-komunisticke-vladavine/

Joakim Rakovac odrastao je u katoličkoj seljačkoj obitelji i uvijek je uz sebe nosio molitvenik biskupa Jurja Dobrile “Oče budi volja tvoja”, a za partijske komesare previše se družio sa istaknutim istarskim svećenikom Zvonimirom Brumnićem i preko toga Partija nije mogla prijeći! To ga je koštalo života.! Evo to je njihov “antifašizam”

Židovka Hannah Arendt je nakon Drugoga svjetskog rata rekla: ʺNitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije i antikomunistʺ. I stoga su prvi i jedini pravi antifašisti bili istarski narodnjaci vezani uz istarsko svećenstvo, koji su pružili otpor Mussolinijevom  fašizmu. I upravo su oni bili najveće žrtve komunističkog terora za vrijeme i neposredno po završetku Drugoga svjetskog rata, da se smanji utjecaj Crkve na narod. Jer narodu je trebalo ispirati mozak komunističkom ideologijom, a vjera je po komunistima bila „opijum za mase“. Ako je vjera opijum, komunizam je otrov, kojim su zatrovali svijet (zločinci bez morala, etike i ljudskosti). Tako su u Istri stradali: „Mnogi su narodnjaci  odstranjeni… a nekoji su seljaci, poznati kao rodoljubi, izgubili život zato da se ukloni upliv što su ga imali u narodu. Među njima je bio Pavao Krajša iz sela Jelovci kod Kringe (odveden 1. 4. 1944.), Mate Peteh iz Žminja (odveden i ubijen 1945.), Antun Milovan iz sela Rezanci kod Svetvinčenta, Viktor Levak iz sela Levaki kod Motovunskih Novaki…”, zapisao je svećenik Božo Milanović.

Partizanski tisak i njihov način izražavanja identičan je danas kao i ratnih i poratnih godine

Laži, laži i opet laži! Propaganda kojoj ni Goebbels nije ravan. Ne znam kako ni nakon 70 godina nisu promijenili stil i izričaj! Citiram iz Hrvatskog lista, broj 7., 70., 18. 3. 1945.,  str. 2.-3.: „Ustaški zlikovci u Istri. Nije potrebno trošiti riječi o tome da narod Istre zna tko su to ustaški koljači i što je ustaštvo… Jauk stotina hiljada pobijenih Srba čuli smo i mi u Istri (aha, pojma nisu imali, niti znali). Prokletstvo hrvatskog naroda protiv ustaških zvijeri razleglo se i kod nas. Radi toga ustaška banda u Istri nije mogla postići nikakav uspjeh i nikada neće postići… Na tom krvničkom poslu našli su se zajedno svi izrodi Istre sa izrodima cijelog hrvatskog naroda. Pored Milanovića, Brumnića itd., nekoliko ustaša aktivno radi u Zagrebu. To su Ernest Radetić, dr. Ante Ciliga, Ante Rojnić i niz drugih. Uzalud ustaški zlotvori u Istri Milanović i Brumnić prikrivaju svoje prljave duše svećeničkim mantijama…“ Tko god da je pisao ovaj tekst, nije se zapitao, kako to da je Tito pozvao „ustašu“ Božu Milanovića da sudjeluje na Pariškoj mirovnoj konferenciji o granici u Istri i zastupa Jugoslaviju? Je li se usudio kritizirati Tita za tu odluku? Čisto sumnjam!

Povijesna činjenica je da ustaša u Istri nikada nije bilo, jer je Istra Rapallskim ugovorom iz 1920. godine pripojena Italiji. NDH je proglašena tek 10. travnja 1941. godine, znači 21 godinu poslije dok je Istra bila pod talijanskom vlasti, tako da ustaša u Istri nije ni moglo biti. Uglavnom antife sve Hrvate svrstavaju u ustaše, osim što sebe nisu svrstali u ono što jesu, u zločince!

Sličan tekst s istom retorikom i stilom, o dr. Anti Ciligi, i Istranima koji ga poštuju osvanuo je nedavno na „Antifa“ portalu, jer takve tekstove danas nitko drugi ne će objaviti. Tekst napisan govorom mržnje, primitivno i polupismeno, nije vrijedan uopće na njega se ni osvrnuti. A „antifa“ portal nije prijavljen Agenciji za elektronske medije. Toliko o vjerodostojnosti! Bitno je da godine demokracije i pluralizma na takve isprane mozgove uopće ne djeluju, oni bi opet u ilegalu i likvidirali neistomišljenike, jer po njima oni imaju pravo ubijanja, samo ne zna se tko im je to pravo dao? Uzeli su si ga sami, ne poštujući nikakve društvene ni ljudske norme!

Lili Benčik

Povezani članci

Ne voli Hrvatsku, voli hrvatske kune!

HF

Tko upravlja A-HSP-om?

HF

»Kukurikulum« – no pasaran!

HF

Andrej na prosvjedu protiv Vlade

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...