Hrvatski Fokus
Kultura

Fascinacija i okupacija fenomenom prostora

Izložba Kažimira Hraste u Galeriji umjetnina Split

 

U sklopu Katamaran Art-a 2022. u utorak, 28. lipnja 2022. u Galeriji umjetnina Split otvorena je izložba „Osim ako…“ Kažimira Hraste. Kustos izložbe je Božo Majstorović. Osim ako… naziv je Hrastine intervencije u izložbenom prostoru Galerije umjetnina i Galerije Kravata, koju bismo pobliže mogli definirati kao sintezu prostorno specifične instalacije i privremene arhitekture. Iako se naziv na prvi pogled doima kao zgodna dosjetka, itekako je promišljen. Štoviše, ovaj složeni veznik ne korespondira samo s konkretnim radom, već bismo ga mogli primijeniti na cjelokupni Hrastin umjetnički opus, ali i na povijest modernog kiparstva. Iz njega iščitavamo odmak od konvencija i utabanih staza, normi i pravila, kojima je osobito kiparski medij stoljećima bio sputan i determiniran. On implicira proces, uvijek drugačiji odnos prema tijelu skulpture, njenom volumenu, materijalu od kojeg je načinjena i prostoru koji obuhvaća i koji je obuhvaća.

Osim ako… za Hrastu znači slijediti vlastiti kiparski instinkt, svježim i inventivnim razmišljanjem širiti pojam skulpture, istodobno iznevjeriti i obogatiti tradicionalni žanr, za nove i naizgled neostvarive ideje rješenje tražiti i nalaziti u domišljatim postupcima i netipičnim materijalima, uglavnom industrijske provenijencije, jer, kako sam kaže, klasični materijal navodi na poznata rješenja. S obzirom na to da pripada kiparima-graditeljima, u njegovom slučaju jednako je važna i ona racionalna, inženjerska strana, odgovorna za materijalizaciju ideje na način da u konačnom produktu ostane razvidna uloga materijalnih i nematerijalnih čimbenika. Međutim, ako treba izdvojiti jedan aspekt Hrastinog kiparstva, onda je to fascinacija i okupacija fenomenom prostora. Povijest nas uči da je Auguste Rodin prvi vezao egzistenciju spomeničke skulpture uz realni prostor. Za Aleksandra Rodčenka prostor je imao oblikovnu funkciju, odnosno nije bio inertni entitet već ravnopravni gradivni element. Vladimir Tatljin je u kutnim kontra-reljefima konkretan prostor, uključujući i zidove, učinio konstitutivnim elementima skulpture. Naum Gabo će pak korištenjem transparentnih materijala pogledu otvoriti unutrašnjost skulpture, dok će Henry Moore njenu jezgru ispuniti prazninom. U ovom kontekstu nipošto ne smijemo previdjeti specifične objekte minimal arta u kojima je naglasak stavljen na interakciju objekta, ambijenta i gledatelja.

Hrastinu izjavu da ga „u skulpturi zanima kako povezati unutrašnji i vanjski prostor“ i „kako unutarnje sklopove kipa napraviti vidljivim“ možemo uzeti kao statement za portret Ivana Meštrovića koji je 2016. godine ciljano uradio za vanjsko stubište Galerije Meštrović. Kako bi ostvario željenu integraciju i stvorio otvoreno djelo anulirao je opnu, te posljedično i volumen i masu, transformirajući plastično tijelo u prostornu konstrukciju sažetih antropomorfnih obilježja. Željeznim elementima, svojevrsnom crtežu u prostoru, oblik je samo naznačen, dok su staklene plohe tek diskretni podsjetnik na iščezli volumen, čime je dominantni sadržaj postao prostor, potisnuvši u drugi plan tjelesne sastavnice. Odmak od koncepta skulpture, u ovom slučaju portreta, kao autonomnog, u sebe zatvorenog i samodovoljnog oblika vidljiv je i u načinu postava. Svjesno izbjegavajući postament Hraste skulpturu naslanja direktno na stubište što, u sinergiji s prozračnom strukturom, omogućuje njenu nenametljivu integraciju u realni, po Meštrovićevim zamislima oblikovani prostor, koji je u isti mah i jezgra i plašt i okruženje Hrastine skulpture.

Skulptura 1901.-1907., kako se zapravo zove Meštrovićev portret, izložena je na Katamaran Artu u posve drugačijem kontekstu umjetničke instalacije. Podređena nakani umjetnika da modelira zatečeni prostor gubi ekskluzivni status izložbenog eksponata i postaje tek jedan od elemenata u novoj konstelaciji. Točnije rečeno, inicijalna jedinca s kojom prostorna torzija i pretakanje počinje i završava. Recipročno, galerijski prostor više nije neutralni okvir u koji se postavlja rad, već postaje integralni dio rada. Impozantna metalna struktura koja, s jedne strane, okupira prostor, s druge biva dupkom ispunjena istim tim prostorom. Skulpturu transformiranu u objekt Hraste postavlja u dubinu galerije i izmiče od središta. Slijedeći dijagonalni smjer, od ulaza podiže konstrukciju od pocinčanih profila koja se proteže gotovo do visine stropa i postaje stranica kvadratne krletke u kojoj je zarobljen portret. Navedeni na obilazak u prostornu zamku uskoro upadamo i sami, a povratak istim putem pruža nam priliku da koncept gradnje prostora u prostoru sagledamo iz suprotnog smjera. Od prostora skulpture koji je omeđen drugim prostorom koji postaje novi objekt koji se nastavlja umnažati i širiti u prostoru. Izbor materijala i tehnologije koji se koriste u tehnici suhe i brze gradnje, dakako nije nimalo slučajan. Na neregularno spojen metalni skelet Hraste, međutim, ne aplicira gipsane ploče pa pregrade usmjeravaju kretanje ne zaustavljajući pogled i ne dijeleći prostor u izolirane segmente. Zadržan je dojam prostornog kontinuiteta i povezanosti u kojem sve sastavnice, uključujući i galerijski prostor, korespondiraju i vode dinamičan dijalog većeg i manjeg, zatvorenog i otvorenog, unutrašnjeg i vanjskog. Međutim, od ponuđenog događaja u prostoru ništa se ne će ostvariti osim ako ne prilagodimo način gledanja i ne otjelovimo našu percepciju. Ukratko, ako nismo aktivni promatrači i šetači. 

Kažimir Hraste (1954.) diplomirao je kiparstvo na Akademiji za likovne umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Valerija Michielija. Završio je poslijediplomski studij kiparstva u Ljubljani 1984. godine, a kao stipendist talijanske vlade proveo je jedan semestar na stručnom usavršavanju u Rimu. Jedan je od osnivača Umjetničke akademije u Splitu, gdje je i zaposlen kao redovni profesor kiparstva. Izlagao je na tridesetak samostalnih te na više od stotinu grupnih izložbi u zemlji i u inozemstvu. Autor je brojnih javnih spomenika i skulptura (izbor): Visovac, Uskrsli Krist (1988.); Solin, Don Frane Bulić (1991.); Vrgorac, Spomenik Tinu Ujeviću (1993.); Split, Gradska fontana u Marmontovoj ulici (1998.); Miljevci, Spomenik kralju Petru Svačiću (2002.); Omiš, Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu (2004.); Kaštel Novi, Biblijski vrt Stomorija, Jabuka (2008.); Ploče, Spomenik palim braniteljima u Domovinskom ratu (2009.); Šibenik, Spomenik Draženu Petroviću (2011.). Za svoj rad dobio je brojne nagrade i priznanja te državna odlikovanja. Redoviti je član HAZU od 2022. godine.

Izložba se može pogledati do 19. srpnja 2022.

Nives Matijević

Povezani članci

Izložba Marije Petrović u Splitu

hrvatski-fokus

Osebujan ciklus skica Damira Medvešeka

HF

Moj dom

HF

George Innes – slikar američke zemlje

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...