Hrvatski Fokus
Kolumne

Politika Republike prema Frani Barasu

Baras piše vrlo dojmljivo o Baničeviću, Vrančiću, Štafiliću, ljudima iz napoleonske epohe

 

Frano Baras u izvrsnoj knjižici “Krijesnice hrvatskog Jadrana” iznosi zanimljive detalje o našim humanistima i njihovom međunarodnom djelovanju. Meni su osobito zanimljivi dodiri naših intelektualaca i poduzetnika s Englezima; primjerice da je Henrik VIII. ostavio najviše vlastitih komentara i bilježaka na “Evangelistariumu” Marka Marulića.

Spominje Baras dubrovačku koloniju u Londonu i njihovu trgovinu engleskim suknom na Mediteranu i kretskim vinom u Engleskoj.

Spomenut ću samo Nikšu Marinova Nalješkovića, Mata Bobali(jevića), Federika Menčetića i Nikšu Lukova Sorkočevića.(osim Nalješkovića svi navedeni su dubrovački plemići!)

Nikša Marinov Gučetić, pripadnik jedne od najstarijih i najmoćnijih dubrovačkih plemićkih obitelji bio je bogati trgovac i novčar. Kada je Elizabeta I. uoči španjolske invazije godine 1588. tražila pomoć od 38 najbogatijih stranaca njih 28 je priložilo 100 funti, 8 po 200, a samo Gučetić i Palavicini po 300. Neposredno prije smrti Gučetićevi prihodi su iznosili 43.500 a rashodi 37.500 funti; cjelokupni prihodi engleske države bili su tada 300.000 funti.

Po Gučetićevoj smrti kraljica mu je ostala dužna 30.000 funti. Ako se sjetimo da je Dubrovčanin Lumagna financijer francuske kraljice Katarine Medici shvatit ćemo koliko je dubrovačko poduzetništvo naraslo.

Zašto spominjem i izdvajam slučaj Gučetićev? Jer je teško vjerovati da bi plemić postupao na svoju ruku, to je politika Dubrovačke Republike koja “ne stavlja sva jaja u jednu košaru”, tj. koja i kada igra na veliko ne igra “va banque”, već se osigurava za sve ishode. Ipak loša organizirana i katastrofalnoga ishoda španjolska invazija 1588. je uništila mnoge dubrovačke brodove, zasigurno koštala života i stotine mornara.

Neka nam tekst Điva Bašića bude ilustracija dubrovačke upletenosti u španjolske kolonijalne poslove, što su engleske službe i vlast vrlo dobro znale.

“Tako se za Jerolima Mažibradića (Girolamo Mašibradi) kaže da je imao plaću od 2.400 škuda godišnje u rangu najvišeg zapovjedničkog čina španjolske mornarice (captain-general), a brat Nikola je bio markiz i vitez Sv. Jurja od Compostele (Santiago de Compostela). 

Postoji mogućnost da je Vice(ntije) Martolosić bio vicekralj, tj. španjolski kraljevski namjesnik u Meksiku, ali za vrijeme vladavine Filipa II. O tome vidi: Vinko Foretić, Činjenice i pretpostavke, Veze starih Dubrovčana s novootkrivenim zemljama i njihovo iseljavanje, Matica, Iseljenički kalendar, Zagreb, 1960.

Zanimljivo je da je Vice Martolosić bio slika i prilika stranog utjecaja na španjolsku brodogradnju ranih 1640-ih godina tako što ga je španjolska kruna postavila da izgradi novi ordenanzas. Došao je bio u Španjolsku služiti kralju svojom eskadrom i poslije je uzdignut na položaj upravitelja izgradnje Atlantske flote. Nije se držao odrednica krune, već je ponudio nove podatke, što su bili plod dužeg proučavanja, za izgradnju “savršenog broda”. Bio je “otkrio istinu koju dosad nitko nije postigao”. Tajnu je namjeravao priopćiti španjolskom kralju zauzvrat davanja državljanstva njegovoj dvojici sinova: jednom zapovjedništvo galijuna, a drugom crkvene beneficije. Za sebe je planirao titulu i plaću generala. “Ne mislim da je to previše pitati”, dodao je, zato jer su ove koristi privremene u usporedbi s njegovim darom “znanja koje je vječno”. Razuzdanoj zabavi, kazalištu i ljubavnim aferama odan “zarobljenik ceremonije”, kralj Filip IV, popustio je pred ponudom potpunog povjerenja za izgradnju savršenog broda. Do 1643. Martolosiću je bila dana čast generala i bio je okarakteriziran kao autor “trenutačno primijenjene ordenanzas”. Njegov sin Tomo, koji je radio s ocem, odnio je specifikacije u Italiju, a tada je u Napulju bio postavljen na funkciju upravljanja izgradnjom šest galijuna za Atlantsku flotu. Novi propisani načini gradnje nikad nisu bili publicirani i jedini zapis je Martolosićevo specificiranje više kobilice prema najvećoj širini broda u odnosu 1:3. To je utjecalo na konstrukciju novog admiralskog broda flote u 1649., što je u usporedbi s prethodnikom iz 1628., pokazivalo povećanje od 5 % u odnosu kobilice i najveće širine broda. Dubrovački brodovlasnik Nikola Mažibradić, koji je, također, dao značajan doprinos španjolskoj pomorskoj sili, kupio je 1632. brod “San Sebastián”, prodan kao “neprikladan za ratovanje” i kojemu je bilo suđeno da služi kod novog vlasnika u tzv. “Talijanskoj eskadri” španjolske mornarice.  Indicija relativno dobrih i prisnih odnosa Dubrovačke Republike i Španjolske mogla se nazrijeti pri proslavi sv. Vlaha (na Svijećnicu) kad admiral dubrovačke mornarice podiže zastavu na Orlandov stup i govori pohvalu zazivajući poimenično neke svece – prvenstveno Rima, pa Zadra, Kotora, Trogira, Splita, Napulja, Liparija, Barija, Montea, Ancone, Genove, Milana, te također i sv. Vinka iz Španjolske.

Vrlo visoke položaje u španjolskoj službi imali su admirali iz kuće Ohmučevića (za Španjolce prezime Iveglia), Mažibradići (Masibradi), Martološići, Vice Buna i Mato Vodopić, graditelj utvrda u Napulju i Cartageni kolumbijskoj.

Za Ohmučeviće (Španjolci ih nazivaju Ivelja !) koji su rodom iz hrvatskih krajeva u okolici Jajca, izbjegli pred Turcima u dubrovačko Primorje) Slano, Grgurići) je zanimljivo da imaju prazne grobove u franjevačkom samostanu u Slanome, te jedan prazan grob u dubrovačkih dominikanaca (lijevo od ulaza), sa natpisom koji laže o njihovu porijeklu od nekakvoga ćesara Hrelje koji je Dušanov vojskovođa u okolici makedonskoga Štipa i Strumice. Španjolski snobizam ih je natjerao da izmisle svoje plemenito porijeklo, i to takvo koje je teško provjeriti.

Nikola Mirković kaže da su “Zapadnoindijske flote” (Dubrovnika), “osobito one Ivelja, (D)olistića, Martolosića i Mažibradića činile povijest na Karibima, u Brazilu, Engleskoj i Flandriji”, te navodi da je 1/3 španjolske ratne flote na oceanima (1588.-1640.) bila sastavljena od dubrovačkih “Squadre dell’Indie” i “Squadre dell’ Mar Oceano”, koje su gradili, upravljali i zapovijedali Dubrovčani.

Najviše je naših pomoraca bilo sa otoka Lopuda, danas mjesta koje ima svega 140 stanovnika, dočim je u renesansi Lopud bio drugi po veličini grad Dubrovačke Republike, neki poput Luja Vojnovića pretjeruju da je Lopud imao daleko više od 2.000 stanovnika koliko je realno(?!),što groblja, matične knjige i okućnice ne dokazuju. Svakako da je Lopud u 16. stoljeću imao daleko više stanovnika negoli naša metropola Zagreb.

Radulovići iz Hercegovine silaze u Gruž, pa na Lopud, trguju američkim srebrom, te postaju u Polignanu markizi, a Niccolo Radulovich (1623. – 1702.) čak kardinal. Dokaz su Radulovići da vjera i rad uz poduzetnost mogu i siromaha uzvisiti, a kao kapetani su u 16. stoljeću imali u španjolskoj službi 6 brodova sa 4.400 tona ukupno. Ranije spomenuti Skočibuhe (Stijepovići) su u istoj službi imali 4 broda sa ukupno 2.290 tona. Stotine dubrovačkih brodova sa zvučnim kršćanskim imenima su bili u španjolskoj službi, svakako da bi trebalo izračunati udjele bogatih obitelji, koji su daleko veći od ovog grubog sumarnog dojma. (Sorkočevići, Gučetići i dr.)

Baras piše vrlo dojmljivo o Baničeviću, Vrančiću, Štafiliću, ljudima iz napoleonske epohe kao što je sjajni Ivan Stjepan Simonić.

Crtice o Hrvatima u Shakespearovom djelu, o imitaciji Dioklecijanove palače na Temzi, Cavtaćaninu Pušiću kao portugalskom admiralu i guverneru, Biundoviću i de Dominisu u Londonu važna su nadopuna šturih povijesnih izvora.

Teo Trostmann

Povezani članci

Mate Kapović razotkrio marksističku agendu

hrvatski-fokus

Plenkovićeva floskula “nema nedodirljivih”

HF

Šola je zatvorio oči na sve što se događa u svijetu

hrvatski-fokus

Lutanje po bespućima hrvatske političke zbilje (5)

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...