Hrvatski Fokus
Povijest

Jack London pohvalno o kalifornijskim Hrvatima

“Eto, Dalmatinci su došli i pokazali da su umješniji od nas Yenkija”!

 

London je imao blagonaklon stav prema Hrvatima. Mislim, Jack London. U njegovoj knjizi “Dolina mjeseca” iz 1913. godine u kojoj opisuje Kaliforniju nalazi se od stranica 360. do 364. opis naših ljudi koji skraćeno iznosim.

“Pomislite samo – dvanaest tisuća hektara jabuka! Znate li kako sada zovu Pajaro dolinu? Nova Dalmacija. Stisnuli su nas Yankee (jenkiji, prvotno naziv za sjevernjake u građanskom ratu, potom za sve Amerikance, op., T.T.), koji smo mislili da smo vješti. Eto, Dalmatinci su došli i pokazali da su umješniji. Bili su bijedni emigranti siromašniji od crkvenog miša. Oni su prvo radili kao nadničari kod berbe voća. Zatim su počeli, u malom opsegu, kupovati jabuke na drveću. Što su više novaca stjecali to su njihovi poslovi bivali veći. Ubrzo su na dugi rok uzimali u zakup voćnjake. A sad su počeli kupovati zemlju. Ne će trajati dugo, pa će cijela dolina biti njihov posjed, a posljednji će Amerikanac morati odatle.

O, naši vješti jenkiji! Eto, nekad odrpani Slaveni zarađivali su u svojim prvim malim poslovima s nama samo nekih 2 – 3 promila. A sad su zadovoljni samo s profitom od 100 %. Bila bi nesreća da im dobitak padne na 25 – 50 %. To je kao u San Leandru, reče Saksonija. Gotovo su svi prvotni posjednici zemlje već otišli. To je intenzivno obrađivanje… Nije tu da treba imati puno hektara, nego koliko se može izvući iz jednog hektara…”

“Mnogi od njih, kao Luka Skurić (konavosko prezime), već naveliko rade. Nekoliko njih imaju već četvrt milijuna (dolara, op., T.T.). Poznajem ih desetak koji u prosjeku svi imaju 150.000. Oni imaju načina sa jabukama. To je gotovo dar. Oni poznaju drva nekako slično kao Vaš muž konje. Svako stablo je pojedinac za njih, kao što je konj za mene. Poznaju svako drvo, cijelu njegovu povijest, sve što mu se ikad dogodilo, njegove osobine. Imadu prste na njegovu pulsu. Znadu reći osjeća li se drvo tako dobro danas kao što se osjećalo jučer. A ako ne, znaju zašto ne i odmah nastoje popraviti stvar. Mogu pogledati na drvo u cvatu i reći koliko će sanduka jabuka pakirati, i ne samo to – znaju kakva će biti kakvoća i stupanj tih jabuka. Eto, oni poznaju svaku pojedinačnu jabuku, beru ih nježno, s ljubavlju, da ih ne bi pozlijedili, a i pakiraju ih i otpremaju nježno, s ljubavlju. Kada dođu na tržište nije ozlijeđena ni pokvarena nijedna jabuka, pa postižu najvišu cijenu. Da, to je više nego intenzivno. Ti jadranski Slaveni su dobri računači u poslu. Ne samo da znaju odgajivati jabuke nego ih znaju i prodavati. Nema tržišta? Što ih briga! Načinit će tržište. Tako oni rade, dok naši ljudi puštaju da plod trune duboko pod stablom. Pogledajte Petra Mengola.(prezime Mengol(a) je  sa Hvara, je li nastalo iskrivljivanjem prezimena Meneghello?, op., T.T.). Svake godine ide u Englesku i uzima stotinjak kola žutih newtonica. (radi li se o rijetkoj sorti “Flower of Kent?, T.T.). Eto, ti Dalmatinci baš sada bacaju jabuke iz Paraja najužnoafričko tržište, i naveliko zarađuju novce na tom.

Što rade sa svim tim novcem? upita Saksonija. Kupuju zemlju i istjerat će Amerikance iz koje druge doline. A Amerikanci će potrošiti novac, a u drugom će naraštaju početi trunuti u gradovima, kao što bi i Vi i Vaš muž izgnjilili da niste otišli.” Narator Benson se tuži da unatoč poljoprivrednim školama, pokusnim stanicama i uzornim izložbama domaće seljaštvo propada, “a useljenik koji je prošao kroz tešku školu tuče ih.” Benson opisuje na strmim mjestima u Japanu okomite doce koji su visoki po i do 7 metara, da bi na terasama sačuvali par stopa zemlje. Benson nastavlja: “Svugdje ista stvar, kamo god sam išao – u Grčkoj, u Irskoj, u Dalmaciji – i tamo sam išao. Ljudi su išli okolo i skupljali svaki komadić zemlje koji su mogli naći, sabirali su je, pa čak i krali po šaku ili lopatu, i nosili je uzbrdo na leđima i tako gradili posjede – gradili ih, pravili ih na goloj stijeni.”

Benson navodi kako francuski gorštaci kopaju zemlju iz korita rijeke kao što Amerikanci kopaju zlato iz potoka u Kaliforniji – “samo je zlato otišlo, a seljakova zemlja ostaje, preokreće ju se stalno, na njoj se uvijek nešto radi, nešto goji.”

“Eto sad doline… pogledajte ta drveća! Pogledajte te obronke! To je nova Dalmacija. Pogledajte! Raj jabuka! Pogledajte tu zemlju! Pogledajte način na koji se tu radi! Dolina koju smo vidjeli nije baš bila velika. Ali na svakom koraku, preko ravnice i uz blage obronke brežuljaka mogla se vidjeti marljivost Dalmatinaca…

Znate li što su stari naseljenici uradili sa tim divnim tlom? Ravnicu su zasadili žitom, a po brežuljcima su pasli stada. A sad 12.000 hektara te zemlje su voćnjaci jabuka. To je obično izletište za goste u Del Monte, koji se ovamo voze u svojim automobilima da vide drveće u cvatu ili plodu (Kao u “Višnjiku” od Čehova, op., T.T.).

Uzmite Matiju (Mato, op., T.T.) Letunića (prezime iz Konavala) on je jedan od prvih koji je tu počeo saditi jabuke. Ušao je u zemlju u Castle Gardenu i prvo počeo prati suđe. Kad je vidio tu dolinu znao je da je našao svoj Eldorado. Danas on ima u zakupu 700 hektara, a sam posjeduje 130 – najljepši voćnjak u dolini – i godišnje iz toga pakira od 40.000 do 50.000 sanduka jabuka za izvoz. A nikoga ne pušta da sakuplja jabuke sa drveća osim Dalmatinaca. Jednom sam ga kao za šalu upitao pošto bi prodao svoji 130 hektara. On mi ozbiljno odgovori. Rekao mi koliko je njemu donosilo i odredio prosjek. Rekao mi dalje da izračunam glavnicu iz toga po 6 posto. Učinio sam to. Došlo je preko 3.000 dolara po hektaru.”

Nastavlja Benson sa jadikovkama da su Kinezi i  osobito Japanci još veća opasnost po domoroce, ali taj dio preskačem.

Teo Trostmann

Povezani članci

Sedam desetljeća od ubojstva širokobrijeških franjevaca

HF

Predavanje Mirjane Sanader u HAZU-u

HF

Svi četnici u vlasti

HF

Životni put Renéa Marčića

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...