Kako je cijepljenje protiv bolesti COVID-19 razotkrilo ostavštinu socijalizma u Europi?
Istraživanje Eurobarometra o stavovima prema cijepljenju protiv bolesti COVID-19 u Europskoj uniji (EU) ukazalo je na znatne razlike između starih i novih članica u vezi sa spremnošću stanovništva na cijepljenje. Kvantitativna analiza razotkriva kako glavni razlozi skepticizma u tranzicijskim zemljama leže u znatnome oslanjanju na neformalne kontakte u svakodnevnome životu, rastućemu nepovjerenju u društvu, raširenome nezadovoljstvu sa stanjem demokracije te određenim slabostima obrazovnih sustava.
Unatoč milijardama doza cjepiva protiv bolesti COVID-19 na raspolaganju, svega tri četvrtine populacije EU-a odlučilo se na cijepljenje. Gotovo godinu i pol nakon odobrenja prvoga cjepiva sasvim je jasno da ovo dugo iščekivano oružje u borbi protiv pandemije nije u potpunosti ispunilo svoju svrhu. Premda ovakav ishod i nije potpuno neočekivan imajući u vidu rastući otpor prema cijepljenju općenito, ono što jest zabrinjavajuće izraženi je nerazmjer u stopama cijepljenosti među članicama EU-a.
Primjerice, dok je u Portugalu, Danskoj, Finskoj i Italiji više od 80 % stanovništva primilo barem jedno cjepivo, u Bugarskoj i Rumunjskoj isto je učinilo svega 30,2 % odnosno 42,6 % populacije. Štoviše, čak i površan uvid u stope cijepljenosti otkriva kako su upravo postsocijalistička društva zabilježila najslabiji odaziv. U cilju utvrđivanja razloga za ovakav naizgled neočekivan ishod, Josip Franić (Institut za javne financije) u članku „What Lies Behind Substantial Differences in COVID-19 Vaccination Rates Between EU Member States ?” (Frontiers in Public Health, 2022) analizirao je rezultate istraživanja Eurobarometra o stavovima prema cijepljenju.
Prema istraživanju, provedenu u svibnju 2021. godine, 13,4 % građana EU-a izrazilo je neodlučnost u vezi s cijepljenjem, dok se 11,2 % nije namjeravalo cijepiti. Uz iznimku Francuske, relativno malen udio stanovništva starijih članica Unije iskazao je nepovjerenje prema cjepivima. S druge strane, među tranzicijskim zemljama najbolje stoji Mađarska, u kojoj su tek tri četvrtine odrasloga stanovništva bile spremne primiti cjepivo. Sa 16,2 % neodlučnih građana i 18 % onih koji se u potpunosti protive cijepljenju, Hrvatska se nalazi pri samome vrhu liste skepticizma.
Ekonometrijska analiza anketnih podataka razotkriva kako je upravo ostavština iz prethodnoga ekonomskog, društvenog i političkog uređenja u velikoj mjeri zaslužna za raširenu odbojnost prema cijepljenju u tranzicijskim zemljama. To se u prvom redu odnosi na problem niskoga povjerenja (u vlast, znanost, medije, druge građane itd.), koji postaje sve izraženiji u novim demokracijama. U takvim se okolnostima mnogi građani okreću prijateljima, rodbini i poznanicima u potrazi za kredibilnim informacijama, što nerijetko dovodi do prihvaćanja „stavova mase”. Posebno važnu ulogu ima (ne)sposobnost kritičke prosudbe informacija jer je oslanjanje na internetske društvene mreže također jedna od ključnih odrednica sumnjičavosti prema cijepljenju.
No čini se da znatan dio građana odbija cijepljenje isključivo kao izraz neslaganja s aktualnom političkom, društvenom i gospodarskom situacijom u zemlji. Iako je „antisistemsko ponašanje” otprije poznato kao jedan od ključnih uzroka raširenosti brojnih nedopuštenih praksi (primjerice, neprijavljenoga rada i ostalih oblika utaje poreza) u tranzicijskim zemljama, rezultati provedene analize pokazuju da građani postaju sve manje selektivni pri biranju strategija uzurpacije vlasti.
