Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Da sam ja Sanja Musić Milanović, ne bih ovako dobivene petice prihvatila

Kuda ide naše školstvo?

 

Puni su mediji o intervenciji profesorice Sanje Musić Milanović, naše prve dame, kod ravnateljice gimnazije koju pohađa njezin mlađi sin. To pismo, poslano sa službene adrese (njezinog ureda), ukazuje na niz nepravilnosti, kršenja zakona, pravila i načela. Najveći je grijeh i propust škole što su se mimo svih rokova i pravila zaključene školske ocjene podizale, četvorke se pretvorile u petice. Gospođa Milanović to navodno nije tražila, niti je to eksplicite vidljivo iz njenog pisma ravnateljici gimnazije. Iz tog slučaja izviru mnoga pitanja. Bi li gospođa Milanović to i takvo pismo poslala da je njezin sin dobio zaključno peticu iz matematike? Bi li ravnateljica škole postupila kako je postupila da nije u pitanju sin predsjednika države? Bilo kako bilo imamo još jedna dokaz kako se naše školstvo svakim danom sve više srozava, kako su ocjene učenika glavni i jedini cilj obrazovanja, kako su petice totalno devalvirane i nerazmjerne znanju, sposobnostima i vještinama učenika.

Godinama pišem o ocjenjivanju učenika, o tome kako svi učenici nisu jednaki, kako je funkcija i društveni status roditelja učenika ne rijetko bitan faktor u vrednovanju znanja učenika. Ocjenjivanje je proces koji počinje prvim danom učenika u nekoj školi i traje do njegova zadnjeg dana u toj školi. Ocjena bi trebala biti rezultat svih postignuća učenika u jednom nastavnom predmetu. Ocjena nikako ne bi trebala i morala biti aritmetička sredina svih upisanih ocjena tijekom školske godine. Dobar i odgovoran nastavnik (učitelj i profesor) ocjene za svakog pojedinog učenika piše i u svoju  “crnu” tekicu, iz čega stvara mjesečnu, polugodišnju ocjenu, kao komponentnu konačne ocjene u imeniku. Svaki trud učenika bi trebalo nagraditi. Aktivnosti učenika na nastavnom satu su vrlo važne i to bi trebalo poticati. Ocjenu učenika donosi predmetni nastavnik. Svaki bi nastavnik bi morao i trebao čvrsto stajati iza svoje ocjene, te je uvijek znati i moći  argumentirano opravdati. Ocjena bi trebala biti svetinja, koju bi trebalo poštovati i poštivati, a ne je razvlačiti po hodnicima, zbornici, školi, medijima i ulici. To se neće dogoditi, ako je ocjena pravedna, opravdana i ako nastavnik koju je tu ocjenu dao ima autoritet kao stručnjak i kao osoba. Nikada nisam dozvolila da se dira u moje ocjene. Stajala sam iza svake svoje ocjene. Nagrađivala sam ocjenom učenike za male pomake, ali i kažnjavala za propuste, kao ne imanje domaće zadaće ili prepisivanje, što baš i nije pedagoški. Te “kazne” nikad nisam uračunavala u zaključnu ocjenu. Ocjenjivanje je najteži dio nastavničkog posla. Unatoč najboljim namjerama se ponekad pogriješi i time ošteti učenika, što se nikad ne bi smjelo. Kad si u dilemi uvijek je dobrom i marljivom učeniku dati nešto više, nego manje.

No, da se vratimo gospođi Milanović i njenom pismu ravnateljici gimnazije. Ako je to sve točno što navodi gospođa Milanović u pismu, predmetna nastavnica, stručna službe i ravnateljica škole imaju mnoge propuste i snose veliku odgovornost u ovom slučaju, koji je isplivao u javnost. Mlada profesorica iz matematike se očito nije najbolje snašla u svojoj ulozi, ni kao predmetni stručnjak, didaktičar, pedagog i psiholog. Zar danas mladi stručnjaci nemaju mentora? Što radi stručna služba škole u tom pogledu ? Gospođa Milanović ističe kako je u više navrata ukazivala da s nastavom matematike nešto ne štima, počevši od razrednika.

Kako smije i može test znanja doći pred učenike, a da nije provjeren? Na tom nastavnom satu se takav test ne smije ispravljati, već prekinuti. Istina, svi su učenici tad bili u jednakom položaju. Neki su se pri tom snašli, neki nisu.

Što se triče zadnjeg sata matematike tu se više ništa nije moglo promijeniti osim zajedno s učenicima prodiskutirati, analizirati i sintetizirati ocjene učenika i prosječnu ocjenu razreda, te se nakon opažanja i primjedbi učenika pokušati korigirati. Međutim, učenike na to bi trebalo pripremiti i naučiti kako se to radi. Ukoliko, neki učenik, zadnji sat želi ispraviti svoju ocjenu i misli da je zakinut to bi mu trebalo omogućiti, na bilo koji način, pred cijelim razredom. Ima tu još niz propusta, na koje bi trebalo upozoriti, ali ovdje to nije tema. Tema je podizanje četvorki na petice, nakon pisma majke, u kojem se ukazuje na propuste u školi. Očito se išlo linijom manjeg otpora. Daj mu peticu, da bude mir. Je li se itko zapitao kakav se nered u ocjenama napravio u tom razredu ? Tko je sve time zakinut?

Svega toga ne bi bilo da se ne radi o sinu predsjednika države. Je li se itko zapitao kako se taj učenik, nakon svega ovoga osjeća i kako to sve  on podnosi.  Učenik se u cijeloj ovoj priči potpuno izgubio. Od šume se ne vidi drvo. Šuma guši drvo, ne daje mu disati i razvijati se. Sve se to moglo riješiti na drugi način, da je bilo razumijevanja i suradnje s obje strane.

Svaka majka želi pomoći svojem djetetu, uvijek i svugdje, posebice u školi. U pitanju je samo način na koji to radi, koje instrumente i alate pri tom koristi. Službena elektronička pošta, funkcija, pozicija u društvu, profesionalno usmjerenje,… bi trebali biti pritom bezvrijedni. Činjenice i samo činjenice bi u razmatranju prigovora trebalo uzeti u obzir. Apsolutno bi trebalo zanemariti činjenicu čiji je sin dotični učenik. To je u nas nemoguće, sve dok  svi mi ne promijenimo, barem dio svojeg balkanskog mentaliteta, dok ne prestanemo trgovati sa svim i svačim, posebice utjecajem, dok ne otjeramo iz našeg društva, nepotizam, klijentelizam, mito i korupciju. Do tada će mnoga djeca u školama biti zakinuta, bilo čime, neće biti jednaka ni u čemu, posebice ne u ocjenjivanju. To itekako srozava naše školstvo, to ne ulijeva povjerenje u cijeli školski sustav, u  pojedince, društvo u cjelini i u državu. Mnogi će mladi obrazovani i pametni ljudi zbog toga napustiti našu zemlju i zauvijek otići tamo gdje smatraju da će im biti bolje, posebice što se pravne jednakosti tiče.

I na kraju da sam ja Sanja Musić Milanović, ne bih ovako dobivene petice prihvatila. Time bi pokazala da je pismo ravnateljici škole imalo sasvim drugu namjenu i da je građanski opravdano.

Ankica Benček

Povezani članci

Srbi se skroz “raspasuljili”

HF

SLUČAJ RAŠKOVIĆ – Veleizdaja na Milanovićev način

HF

S referendumima preferencijalno i oprezno

HF

Tko financira Miroslava Škoru?

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...